U regiji se događaju “čudni” prosvjedi, prije svega u Beogradu, Podgorici i Tirani, za koje organizatori tvrde da su “apolitični, ali da su usmjereni protiv diktature i režima”. Ranije se slično mjesecima događalo u Banja Luci, ali se čini da su pravi organizatori odustali, prosvjedi “Pravda za Davida” su prestali, a njegov otac se javio iz Austrije i rekao kako zabranjuje oporbi da prikuplja političke bodove na smrti njegova sina. Svi prosvjedi su apolitični u smislu da iza njih navodno ne stoji nijedna politička frakcija, iako im dolaze davati podršku. Međutim, nemoguće da prosvjedi protiv određene politike ili vlade, a sve u regiji zaslužuju više od kritike, budu “apolitični”.
“Apolitični prosvjed” protiv određene politike je oksimoron i za neke od navedenih se po medijskoj podršci koju dobivaju od određenih kuća može zaključiti tko ih je potaknuo i kome odgovaraju. Ipak, mora se priznati da vlasti reagiraju prilično mlako, osim u Tirani, a policija gotovo ne intervenira. Barem ne u mjeri kao u Parizu ili drugim prosvjedima koje smo vidjeli u “uljuđenoj i demokratskoj Europi”.
Ova tiha destabilizacija vjerojatno nema za cilj svrgnuti nijednu vladu, ali dugoročno može dati željeni učinak. Za razumijevanje onog što se događa vrijedi pročitati kolumnu Aleksandra Pivovarenka, višeg istraživača na Ruskom vijeću za međunarodne odnose.
Dinamika za “Balkan 2024.”
Temeljne promjene u srednjoj i jugoistočnoj Europi posljedica su ne manje važnih promjena u ekonomskom okruženju koje nadopunjuju nestabilni politički trendovi. U tom procesu je primjetna određena dinamika.
Prije globalne financijske krize ova je regija bila među najdinamičnijim regijama svijeta. Međutim, za nakon razdoblja uspona su srednja i jugoistočna Europa ušle u teško razdoblje, popraćeno brojnim negativnim posljedicama – gospodarskom recesijom, nedostatkom razvojne dinamike i slabljenjem bankarskog sektora. Na ovaj popis valja dodati značajke karakteristične za regiju, prvenstveno za zemlje bivše Jugoslavije i zapadnog Balkana, a to su visoka nezaposlenost, društveno raslojavanje, ekonomska migracija stanovništva u zapadnu Europu, kao i teškoće za državu važnih korporacija, a ovdje je živopisan primjer kriza i restrukturiranje hrvatskog holdinga Agrokor.
Kao rezultat toga, ako je sredinom 2000-ih euroatlantska integracija bivših jugoslavenskih republika općenito ocjenjivana optimistično, kako u samim republikama tako i u Bruxellesu, već u prvoj polovici 2010. godine su počele prevladavati suzdržanije procjene.
Nizak odaziv u Hrvatskoj na referendum 2012. o pristupanju EU od samo 43% i samo relativna popularnost europske ideje u Srbiji i Crnoj Gori jasan su izraz tog trenda. Važno je napomenuti da je razina povjerenja u EU u Albaniji i Makedoniji, zemljama čije je članstvo u Europskoj uniji proglašeno za najmanje vjerojatno, znatno viša nego u Srbiji i Crnoj Gori, koja se u srednjoročnom razdoblju smatraju kandidatima za članstvo u EU.
S obzirom na te okolnosti, za vrijeme početka krize u odnosima Rusije i Zapada 2014. godine Bruxelles je s pravom bio zabrinut zbog situacije u regiji jugoistočne Europe, uzrokovane i osnovnim negativnim socio-ekonomskim trendovima i aktualnim geopolitičkim trenutkom.
Vrhunac tih strahova bila je izjava Angele Merkel u listopadu 2014. da Rusija može igrati subverzivnu ulogu na Balkanu. Osjećaj da Europska unija počinje gubiti inicijativu u svom “mekom potkopu” prisilila je Bruxelles u ljeto 2014. da započne takozvani Berlinski proces, koji se može definirati kao skup mjera za aktivno preoblikovanje vlastite periferije. U okviru Berlinskog procesa postavljene su tri glavne zadaće:
– Rješavanje akutnih političkih sporova, uključujući i granične.
– Modernizacija infrastrukture, gospodarstva, prometnog sustava.
– Aktiviranje demokratskih procesa.
U veljači 2018. predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker objavio je “Strategiju EU za zapadni Balkan”, iz čega slijedi da Srbija i Crna Gora mogu biti primljene u Europsku uniju do 2025. godine, uz zadržavanje “opipljive perspektive” za druge zemlje. Dakle, 2024. ili 2025. mogu postati još jedna prekretnica kada će zemlje u regiji možda dobiti odgovor o svojim europskim izgledima.
Do 2014. godine opća situacija na kontinentu nije odbacivala suradnju zemalja regije s Rusijom, bez obzira na to je li riječ o članicama EU, Sloveniji, Hrvatskoj i Bugarskoj, ili kandidatima za članstvo, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Međutim, u posljednje četiri godine se takva suradnja u Bruxellesu smatra za otežavajuću okolnost.
U tom smislu je potrebno procijeniti izglede Deklaracije o strateškom partnerstvu između Ruske Federacije i Republike Srbije, koja danas regulira bilateralnu suradnju. Potpisana u svibnju 2013. godine, šest mjeseci prije početka “velike političke krize” Rusije i Europske unije, deklaracija je bila izraz stare paradigme interakcije, koja se u sadašnjoj situaciji dovodi u pitanje.
Danas Beograd pozdravlja ideju suradnje s Rusijom, smatrajući to elementom svoje vanjskopolitičke strategije “multipolarnosti”, baš kao i suradnju s Kinom, Sjedinjenim Državama, Turskom i drugim “centrima moći”. Istovremeno je pristupanje EU i dalje prioritet za službeni Beograd. Osim toga, vidljivo je i postupnog približavanje NATO paktu, od kada su u listopadu 2018. održane prve NATO vježbe u Srbiji.
Sasvim je moguće da će s približavanjem 2025. godine, što je rok hipotetskog ulaska Srbije u EU, strateška suradnja s Rusijom sve više biti sporno pitanje u dijalogu između Bruxellesa i Beograda, naravno, ako se ne razvije odgovarajući modus operandi između Moskve , Beograda i Bruxellesa uz uklanjanje većine sumnji i zadržavanje prava Srbije za “umjereni” multivektorski pristup.
Novi sukobi za stvaranje novih vođa apsolutno odanih euroatlantskoj ideji
Situacija na Balkanu se uglavnom promatra s točke gledišta etničkog sukoba, koji je ili u vrućoj ili zamrznutoj fazi. Međutim, danas se problemi regije mjere ne samo ovom kategorijom. Štoviše, problem etničkog sukoba na Balkanu na neki način blijedi u pozadini.
Jedan od najaktualnijih problema danas je društveno-politička situacija, koja je daleko od sigurne. Poboljšanje ekonomske situacije jedan je od deklarativnih ciljeva transformacije narednih godina. Međutim, Bruxelles je prvenstveno usmjeren na formiranje nove generacije političkih lidera u zemljama regije koji će biti lojalniji euroatlantskoj ideji i usmjerene samo na nju.
Budući da mnogi politički režimi, Vučićev u Srbiji, Đukanovićev u Crnoj Gori, Tačijev na Kosovu, već duže vrijeme žive po standardima izbornih ciklusa i kritika, uključujući i od strane liberalnih političara, treba pretpostaviti da je politička klasa bivše Jugoslavije osuđena na odlazak.
Ovdje imamo stvaranje nove stranke u Bosni i Hercegovini u rujnu 2017. godine, koja proglašava nadnacionalnu reformističku ideologiju. U Makedoniji, unatoč uklanjanju vladajuće makedonske stranke VMRO i bijega njezina bivšeg vođe Nikole Gruevskog iz zemlje, američki stratezi demontažu stranke smatraju neprikladnom.
Konačno, u Srbiji se vlada Aleksandra Vučića suočila s krizom i trpi pritisak opozicije euroatlantske orijentacije koju predvode Liberalno-demokratska stranka, pokret “Dosta” i drugi. Na Kosovu i ne postoji liberalno-demokratska opozicija, ali to nije ni važno.
Budući da je Balkan više objekt nego subjekt svjetske politike, jačanje političke opozicije i stvaranje novih stranaka trebalo bi razmotriti zajedno s politikama zemalja koje imaju interese u regiji. Oni koji uspiju upravljati ovim trendom dobit će najpovoljnije pozicije u srednjoj i jugoistočnoj Europi.
Nova pravila
Politička pitanja nisu ograničena na gore navedene aspekte. Društveno raslojavanje pitanja društvene konfrontacije čini relevantnijima, jer s jedne strane imamo “više” slojeve, kao što su administracija, oligarhija, dio visokoobrazovanih intelektualaca, a na drugoj društvo koje predstavljaju porezni obveznici, nezaposleni, samozaposleni i drugi dio visokoobrazovanih intelektualaca suprotnog mišljenja.
Naravno, prerano je govoriti o ponovnoj objavi marksističke “klasne borbe”. Međutim, sadašnje stanje daleko je od idealnog, a uspjeh nemainstream i polusustavnih političkih pokreta i stranaka koje su postigle značajan uspjeh na izborima od 2015. do 2017. potvrda su toga.
Unatoč optužbama za “neozbiljnost” i “idealizam”, što je politička naracija nacionalnih medija, takve stranke su i dalje prisutne na političkom polju, a čak i grade pozicije.
Indikativne su u tom pogledu ocjene hrvatskog pokreta Živi zid, koji je u svibnju 2018. godine postao jedina stranka u zemlji koja je dobivala sve veći rejting, a u smislu podrške od 14,5% je izbila na treće mjesto. Ispred su bili “teškaši” lokalne političke scene, Hrvatska demokratska zajednica s 26,6% i Socijaldemokratska partija koja je 18,2%.
Vrlo je vjerojatno da se ti “novi” politički pokreti neće moći u potpunosti ostvariti. Oni se susreću s određenim “dječjim bolestima” koje su posljedica nemogućnosti utjecaja na političko odlučivanje, pretvaranja istaknutih izjava u konkretne prijedloge, ograničavanje javne potpore u okviru prosvjednog biračkog tijela.
S druge strane, ovi pokreti i njihovi vođe su prilično mladi. Oni nisu ograničeni na nacionalne dogme i predstavnici iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine međusobno vrlo uspješno komuniciraju. Značajno je da uz minimum resursa njihova agitacija nailazi na odgovor, jer se temelji na otvaranju aktualnih problema društveno-ekonomske stvarnosti. Možda se navedeni pokreti u političkom smislu neće ostvariti, ali samo njihovo postojanje ukazuje na prisutnost određenog protesta.
U uvjetima kada je dominantni imperativ Bruxellesa “pomirenje”, zapravo skrivanje postojećih etničkih problema iza paravana političke korektnosti, problem političke ideologije može doći do izražaja.
Nove geopolitike
Posljednjih godina je objavljeno više izvješća koja govore o sve većoj povezanosti Balkana sa susjednim regijama. Vrhunac je prometna strategija EU objavljena u rujnu 2018. godine, koja Balkan vidi kao kopneni koridor između Europe i Azije.
Oživljavanje ideje tranzitnih puteva i modernizacija europskog Koridora X, od Srbije do Makedonije i grčke luke Pirej i Soluna, podsjeća nas da je Balkan važna pristupna točka južnoj Europi, Mediteranu i za sjevernu Afriku. Kroz Balkan prolazi i kopneni tranzit na Bliski istok. Zbog toga je primjetan fokus na regiju od strane Kine i Sjedinjenih Država, ključnih geopolitičkih konkurenata koji provode vlastite gospodarske projekte u srednjoj i jugoistočnoj Europi.
Kina je sve utjecajnija i jača kroz Format 16 + 1. SAD isto pokušavaju s LNG projektima u Poljskoj i Hrvatskoj. Naravno, problem tranzita energije s plinovodima TAP i TANAP, Turski tok i interkonektorima, koji utječe na interese zemalja EU, Rusije i Turske, je i dalje relevantan.
Godine 2018. je najavljeno stvaranje nekoliko novih američkih vojnih baza u Albaniji i Grčkoj. Po prvi put je Srbija je održala vježbe NATO pakta na svom teritoriju, iako nije članica Sjevernoatlantskog saveza, ali mu se pridružila s niz temeljnih sporazuma. To ukazuje na promjenu položaja regije u vojno-strateškim planovima Sjedinjenih Država i NATO pakta.
Sasvim je moguće da govorimo o velikom premještanju vojne infrastrukture južnog krila NATO pakta iz Turske, čiji su odnosi sa Sjedinjenim Državama u fazi hlađenja, na Balkan, koji pokazuje veću odanost Washingtonu.
Ako je ta hipoteza istinita, onda bismo trebali očekivati nastavak “natoizacije” regije i stvaranje novog bastiona američkog utjecaja u kojem će Rumunjska, Bugarska i Ukrajina biti “prva linija”, a republike bivše Jugoslavije će biti “stražnja zona”. Ta će okolnost odrediti prirodu političkih odnosa sa Srbijom s kojom SAD danas nastoje izgraditi partnerstvo.
Tako je, nakon kratkog razdoblja “predaha”, Balkan ponovno izložen riziku da postane zona u kojoj se kose interesi velikih igrača, uključujući Tursku, Veliku Britaniju, Sjedinjene Države, Europsku uniju, Rusiju i Kinu.
Posebnu pažnju na regiju pokazuju pojedine zemlje EU. Primjerice, Italija, Austrija, Mađarska i Poljska bave se tranzitnim i političkim procesima, Bugarska se pridružuje makedonskim procesima, a zemlje Bliskog istoka imaju osnovu za ideološki utjecaj.
Ako se politički prostor sve više bude približavao euroatlantskom prostoru, onda u smislu ekonomije, investicija i infrastrukture ovdje nastaje sjecište interesa više zemalja, sklonih i suradnji i konfrontaciji. Stvaranje novog čvora proturječja, u kombinaciji sa sve većom tranzitnom vrijednosti regije, vjerojatno će nakon kratkog vremena zaborava značiti povratak Balkana u prvi plan svjetske politike.
Novi kurs Rusije
Balkan je važna regija za Rusiju, ne samo zbog bliskih povijesnih veza, već i zbog promjenjive situacije u svijetu. Formiranje velikog kontinentalnog tranzitnog puta od Europe do Azije, uz zaobilaženje Rusije, može biti izazov za rusku ekonomiju i dovest će do njezina isključenja iz globalnih međusobnih veza. Povlačenje Rusije s Balkana u političkom smislu može dovesti do povećanja napada od strane njezinih konkurenata u istočnoj Europi i naposljetku povećane vojne nazočnosti NATO pakta na Balkanu, što bi pojačalo pritisak na južnu Rusiju. Sve to je temelj za održavanje utjecaja Rusije u jugoistočnoj Europi.
Od 2000-ih. ruski pristupi odnosima s balkanskim zemljama vođeni su nepromjenjivim imperativima koji i danas traju. Međutim, procesi u jugoistočnoj Europi postaju sve dinamičniji, stoga taj pristup više nije relevantan.
Situacija s ulaskom Crne Gore u NATO je postala neugodno “zvono uzbune”, prisiljavajući Moskvu da razmisli kolika je učinkovitost ruske diplomacije. Kao što pokazuje diplomatski skandal između Rusije i Grčke u ljeto 2018. godine, odnosi s drugim zemljama, koje se obično nazivaju nekom vrstom ruske “orbite”, mogu se ohladiti. U tom smislu, nisu u potpunosti isključene ni promjene u odnosima sa Srbijom, koja kombinira slobodnu retoriku s euroatlantskim nagibom.
Ako uzmemo u obzir da je cilj Rusije spriječiti širenje NATO pakta, onda je mnogo toga već propušteno. Vrlo je vjerojatno da će se Makedonija pridružiti NATO-u, a Srbija već provodi vježbe Sjevernoatlantskog saveza na svom teritoriju.
S druge strane, širenje NATO-a uopće ne znači rješavanje unutarnjih problema regije, koji postaju kronični. Sasvim je moguće da euroatlantske integracije neće biti lijek za ove probleme i Balkan će se morati vratiti modelu “kolektivnih jamstava”. Rusija mora biti spremna na to.
Primjer Bugarske i Hrvatske pokazuje da se bilateralni odnosi u roku od tri do četiri godine mogu preokrenuti, od solidarnosti s NATO paktom i torpediranja ruskih projekata do toplih i uljudnih diplomatskih posjeta i izjava o suradnji. Primjer Grčke, gdje kombiniranje suradnje u naoružanju s Rusijom u raspoređivanju novih baza NATO pakta, uz temeljne sporazume vezane za NATO, ali zadržavajući neki oblik partnerstva s Rusijom, dokazuje da su situacijska diplomacija i dvostruka rješenja još uvijek moguća.
Vjerojatno će se zbog složenosti gospodarskih pitanja situacija promijeniti i jednog dana se na primjeru Srbije i Grčke može stvoriti oblik kompromisnog formata Rusija-NATO.
Međutim, isto tako je moguće da će se uz prevlast euroatlantskog tabora zahtjevi vezani za političku lojalnost bloku povećati.
Prema našem mišljenju, situacija u regiji u nadolazećim godinama će postati složenija. Stoga bi ruski diplomatski pristupi trebali postati manje formalistički. Oni bi se trebali temeljiti na dubokom razumijevanju regionalnih trendova i trebali bi biti usmjereni na “ekskluzivno” partnerstvo ne s odabranim zemljama, nego sa svim zemljama u regiji. Sve veća složenost vanjskopolitičkih pitanja povećava vjerojatnost stvaranja situacijskih saveza u regiji između Rusije, Kine, EU, Sjedinjenih Država, Turske i drugih aktera. U sadašnjoj situaciji s više vektora, povijesni utjecaj Rusije može biti zamijenjen utjecajem drugih vanjskih sila. Međutim, Rusija može postati stranka s kojom će partnerstvo za mnoge biti poželjnije. Ali za stvaranje tih preduvjeta je potrebna veća posvećenost napora ruske diplomacije u jugoistočnoj Europi.
Aleksandar Pivovarenko: Russian Council
Svakako bi Rusi morali krenit odlučnije glede Balkana. Najveći problem im je taj, šta su balkanski narodi skloni lizanju zapadnjačkih guzica i to u bizarnom obujmu. Međutim, ko u demokratskom svitu išta pita narod?!
Mi balkanci bi obavezno trebali izbjegavati odlaske u zapadnu evropu i okrenuti se rusiji jer u rusiji je buducnost u evropi nas samo rabe a nemoze se nista zaraditi i ostvariti… Narod sa ovih prostora masovno pod prisilom bjezi u evropu a to nije dobro mi moramo htjeti u rusiju i to sami sebi trebamo objasniti da je tamo bolje i da je tamo prosperitet…
Balkan je ostao bez najkvalitetnijeg kadra,jednostavno je otišao,umro ili se pasivizirao,a od ovoga što je ostalo ništa dobro ne može se očekivati,iz jednostavnog razloga jer su nesposobni,jer još ima nešto za preprodati,uništiti ili jednostavno zadužiti?Skoro tri desetljeća nerada i nereda,stvara uvjerenje beznađa, tako da će bilo čija akcija biti dočekana uz odmahivanje rukom”Uzalud vam trud svirači,…?”
Ukucajte na internetu – Krvave balkanske milijarde
Radi se od oko 150 milijardi
da se mene pita ja bih američkog veleposlanika proglasio personom non grata. sljedećem bi dao agreman tek kada izloži svoj program rada. ako I on počne po starom I njega bi proglasio personom non grata. tako bih radio sve dok ne pošalju normalnog veleposlanika.
ps. diktator milo đukanović je mjera usa-eu-nato demokracije. nažalost hrvatska je u svojoj tisućljetnoj povijesti svega tri godine bila neovisna
Samo ću reći, teško nama u toj utakmici velikih!
Uvijek smo služili za potkusurivanje velikih igrača.
Mi prije svega moramo postati svjesni da nemamo prijatelja nigdje! Srbi moraju postati svjesni da im rusi nisu prijatelji, bošnjaci moraju shvatiti da im turci nisu prijatelji, a hrvati moraju shvatiti da će biti samo topovsko meso u nekom velikom ratu.
Svi gledaju samo svoj interes!
Samo za vrijeme Tita smo bili makar neki faktor na međunarodnoj sceni a to vrijeme je prošlo.
I da, bošnjaci se kunu u Tursku, srbi se kunu u Rusiju, a svi skupa kofere u ruke i pravac Njemačka, da se zaradi nešto i ostvari nešto. Ako ništa, tamo makar kao radnik imaš neko pravo, koje su lokalni tajkunčići na Balkanu odavno ukinuli.
Smrt fašizmu!
NadNacionalno u BiH nikada neće uspjeti, prvi Srbi više u to ne vjeruju niti će ikada više povjerovati tako da se Sarajevu džabe truditi da podvali neko novo “jugoslavenstvo”.
Žalosno je da ni mrtvi nemaju mir, mafijaši na vlasti i mrtve izgone iz ove zemlje…tijelo pokojnog Davida je eshumirano i prebačeno u Austriju;niko iz opozicije nije bio prisutan što je važno jer se tvrdilo da je otac pokojnika pokrenuo revoluciju a svi su izdali istinu i pravdu,svi su izdali a svi su ga svojatali.
Rusija…budimo realni, na Balkanu su aktuelni izključivo što Srbi prvi put u svojoj istoriji nikako da zaborave tuđe zlo.
Ludo je ovjde trošiti rječi i analizirati propalo …Euroatlanski ili bolje rečeno globalni svjet kako ga je zamislio zapad doživljava svoju propast …glavna poluga koja je osiguravala kakav takav opstanak ,toga nasilničko-diktatorskog modela , bila je moć američkog oružja ….ta poluga je polomljena a samim time i cjeli model više nemože preživjeti , na scenu izlaze novi igraći ….Tu je ” novom svjetskom poretku ” kraj …. na scenu stupa noviji …
Režiseri dogadjnja na Balkanu – CIA, NATO, CANVAS,… pokazuju već vidjen scenario izazivanja haosa i sukoba, čiji cilj je izvršiti puč i postaviti svoje marionete na vlast. Krajnji cilj je uvući ceo Balkan u NATO i okrenuti protiv Rusije. Srdstva u tu svrhu se ne biraju – od medijske kampanje, do ubistava i optužbi na račun “neposlušne” vlasti. Trenutno se u Srbiji, odnosno u Beogradu, sprovodi plan “Majdan” , ali ne ide glatko. Beograd nije Kijev , a dovodjenje snajperista da ubijaju gradjane ne može proći a da se ne vidi i ne otkrije. Bezbednosne službe prate sve što se dogadja, ali ne mogu se predvideti baš sve podlosti koje se “kuvaju” u CIA-NATO-canvas kuhinji . Obradović, Djilas i ostali lideri “umerene” opozicije su korisni idioti za CIA-NATO-CANVAS .
Ako se Srbi ne budu sami borili za Kosovo i Srbiju, neče se boriti ni ruski saveznici.
Ja pak mislim da iza svih nereda u svijetu pa i na Blakanu stoje amerikenjci, kojim a nije u interesu razvoj i napredovanje EU. Sto se tice Rusije treba shvatiti da Rusija nema pristup problem na nacina kao amerikenjci, ne polaze od ucijena, prisile, korupcije i slicnih prljavih metoda. Oni stave ponudu na stol i tko je razumkije ili prihvati je u njegovu korist tko ne na njegovuje stetu.
Bez Ruskog uticaja na balkanu , balkan ce biti ono sto i jeste od 90 tih na ovamo , septicka jama.. Ruski uticaj mijenja sve na balkanu , na bolje , daleko bolje…Uz Bozju pomoć i blagoslov…
Ne razumem, zašto praktički svi analitičari, koji se bave Balkanom, iz njega ispuštaju Zloveniju? Ok, u ovoj zadnjoj je to “prirodno”, pošto se prije nekoliko decenija tu uspela prodati bajka o tome, kako su Zlovenci ipak nešto bolje od Balkanaca, jelda ali to isto rade i autori zapisa sa područja exSFRJ!? Baš neobično jer Zlovenija jeste dio Balkana i tu če i ostati, a ima nas u njoj, koji smo itekako ponosni na to. Razsmislite malo, mislim, dače vam bit puno lakše na taj način shvatiti neke bitne stvari oko Balkana i o Balkanu.
Da li je američki interes za Balkan legitiman? Je.
Da li je ruski interes za Balkan legitiman? Je.
Da li je njemački interes za Balkan legitiman. Je.
Britanski, turski, kineski ………… Je.
Drugi je padež što balkanska sitnež ne zna koji je njen interes.
Pa uporno iz svog džepa plaća račune tuđeg bančenja.
Vlast države je odraz mentalne zrelosti njenog naroda. Kakav narod, takva vlast. Mislim, da na balkanu žive vrlo naivni narodi, koji kriminal i korupciju smatraju za nešto posve normalno. To je posledica odgoja od rođenja. Krao deda, krao tata, krašče i sin, jer je tako odgojen. Na balkanu je stvoren jedan vrlo poseban izraz “snalaziti se”. Nije on krao, on se je snalazio.
Sve to se posle prenosi i na politiku pa i celo društvo. Zato nas zapad može kupiti za šaku dolara. Mi bi prodali i rođenu decu, pa posle izjavili, da smo se snalazili.
Moj odabir Rusija, šta radi ovaj anglosaksonski ološ ovdje kod nas , plaše nas nekom ruskom ugrozom ? Kakvom? Mi kao topovsko meso a oni negdje iza daleko od bojišta. Ta htjeli su uvuć i Tursku u otvoreni sukob sa rusijom u Siriji ali nisu uspjeli i to nemogu oprostit Erdoganu.
U Srbiji je od 2000. na vlasti pro-zapadna izdajnicka nazovi elita, i Vucic pripada istoj. Dakle vlast imaju ali postoji jedan ogroman problem, ne mogu nikako srpski narod ubediti da je NATO dobar za njih, niti ce uspeti. U Srbiji se dobro pamte scene iz 1999. Posledicno do sada se nije nasao ni jedan politicar koji sme u ime zemlje da potpise i prizna Kosovo kao drzavu. Dok Srbija to ne ucini i ne preda svoju imovinu Kosovskim kriminalcima ta tvorevina ce ostati u nekom medjuprostoru do promene globalne ravnoteze, koja se upravo menja…Zato su se stvari ubrzale. Na 20. godisnjicu NATO zlocina 24.03.2019. smenjuje se vlast. Vucic je doveden da potpise nezavisnost Kosmeta u ime Srbije i ovi protesti su zapravo samo priprema da se ponovo dovedu korisni idioti na vlast, posle pada Vucica koji ce definitivno uslediti ako to potpise (zato je i pristao da bude predsednik umesto… Čitaj više »
Zalosno je uopće što moramo da biramo na koju stranu, al moć i sila rade svoje…
Vi prevelike nade polazete u rusiju a rusiji je pan slavizam zadnja rupa imaju toliko problema da je pravo cudo da su i opstali amerikanci odnosno cia odnila in je ukrajinu isprid nosa pa su bili prisiljeni uletit na krim i od tada su non stop u defenzivi zapad vise ni ne krije da im je plan komadanje rusije na tri -cetiri banana drzave poput ovih na balkanu i potpuno ovladavanje preostalim resursima ni u siriji nisu odradili posao do kraja