“Balkanski gambit” – Europa na rubu velikog sukoba za Kosovo

Europa na rubu velikog sukoba zbog Kosova je najnoviji članak Aleksandra Pivovarenka, višeg stručnjaka Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti i člana Ruskog vijeća za međunarodne poslove. U svom pregledu situacije u regiji, koji su sve češći u ruskim medijima, stručnjak upozorava na aktualna zbivanja i mogući razvoj situacije do eskalacije sukoba.

Zemlje jugoistočne Europe su 2018. godine doživjele brojne krize, a turbulentna situacija u nekima od njih još uvijek traje. Ne prestaju demonstracije u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, zbog kojih su otkazani svi novogodišnji događaji, a prosvjedni marševi se održavaju i u Beogradu, gdje se prosvjeduje protiv Aleksandra Vučića. Situacija oko Kosova se tijekom godine, samo pogoršala, posebno zbog stvaranja oružanih snaga kosovskih Albanaca. Djelovanje vanjskih aktera u regiji je daleko od toga da je uvijek usmjereno prvenstveno na očuvanje stabilnosti Balkana, a sukob interesa različitih aktera doprinosi nastanku novih žarišta sukoba. Ovdje se navode glavni trendovi u političkoj areni jugoistočne Europe koji će odrediti sudbinu regije 2019. godine, uz poseban osvrt kako će se sve to odraziti na Euroaziju.

Interesi velikih sila

2018. godine su identificirana tri važna trenda u ekonomskom i političkom razvoju u jugoistočnoj Europi. Prvi trend je uklapanje regije u jedinstveni sustav s razvojem prometnog projekta Koridor X. riječ je o paneuropskom prometnom Koridoru X, koji vodi od Salzburga u Austriji do Soluna u Grčkoj. Koridor ide pravcem Salzburg – Beljak – Ljubljana – Zagreb – Beograd – Niš – Skopje – Veles – Solun. Zbog toga je tradicionalna kategorizacija regije, uz izbor republika bivše Jugoslavije i Albanije u zasebnu skupinu, prestala biti metodološki relevantna. Umjesto toga se konceptualni okvir proširuje uključivanjem Grčke, Bugarske i drugih zemalja “šire” regije.

Drugi trend je da su interesi “vanjskih aktera” postali jasnije vidljivi u regiji. Skupina inozemnih aktera uključuje najmanje 11 zemalja, skupina zemalja ili vojno-političke saveze. To su SAD, EU, Kina, Velika Britanija, Turska, Rusija, Višegradska skupina, Njemačka, Italija, Austrija i arapske zemlje.

Napominjem da interesi igrača koji formalno pripadaju istom euroatlantskom bloku nisu uvijek identični. Stupanj njihove razlike ovisi o stabilnosti regije u srednjoročnom razdoblju.

Primjerice, razmotrite odnose u trokutu SAD-EU-Turska. Vojni udar u Turskoj u ljeto 2016. i naknadno pogoršanje odnosa s Europskom unijom i Sjedinjenim Državama, te približavanje Turske i Rusije, doveli su do određenih posljedica u jugoistočnoj Europi. Zbog toga je po završetku 2018. godine bilo razumno da Sjedinjene Države krenu s pripremom alternativne baze za smještaj vlastite vojne i logističke infrastrukture na Balkanu. O tome svjedoče vojno-političke odluke Washingtona za Balkan, posebice održavanje vježbi NATO pakta u Srbiji, a prije toga bilateralne vježbe Srbije i američke vojske, potom najava izgradnje nove vojne baze u Albaniji, tri vojne baze u Grčkoj, stvaranje oružanih snaga na Kosovu 14. prosinca 2018. i na kraju jučerašnje zeleno svjetlo gračkog parlamenta za Sjevernu Makedoniju, koja pod tim imenom može ući u NATO pakt.

Turska se udaljava od Sjedinjenih Država zbog jačanja američke nazočnosti u Grčkoj. U tom dijelu Europe se redovito se događaju oružani incidenti između Grčke i Turske. S druge strane, SAD su u sukobu s Turskom zbog razvoja plinskih polja od strane Cipra. Očigledno je cilj Sjedinjenih Država utjecati na neravnotežu sustava odnosa u Mediteranu koji postoji od 18. veljače 1952. godine, kada su se Grčka i Turska pridružile NATO paktu. Najava povlačenja postrojbi iz Sirije također je usmjerena na jačanje diplomatskih pozicija Sjedinjenih Država u jugoistočnoj Europi.

Što se tiče Europske unije, ona je također ušla u sukob s Turskom zbog ciparskih plinskih polja, zabranivši turskim tvrtkama da sudjeluju u njihovom razvoju, iako je turska strana to već počela činiti. Međutim, koliko se može ocjenjivati po političkim izjavama i stručnim procjenama, Turska je danas prioritetni partner za Europsku uniju, više od Ruske Federacije i Kine.

Može se pretpostaviti da će Bruxelles pokušati umanjiti vjerojatnost pomorskih incidenata u blizini Cipra s turskom stranom, te da će pokušati osujetiti rusko-tursku taktičku interakciju koja se razvila posljednjih godina.

Posljedice regionalne krize

Treći trend je podjela jugoistočne Europe na dvije tipične kategorije. Od 2014. godine gotovo svaka zemlja u regiji, od Albanije i Grčke do Bugarske, uključujući, naravno, zemlje srpsko-hrvatske skupine, kako iz kao jezičnu naziva cjelinu naziva Aleksandar Pivovarenko, doživjela je neki oblik političke krize. Rezultat je podjela zemalja na zonu “političke stagnacije” i “političke nestabilnosti”.

U prvu kategoriju spadaju zemlje u kojima politička kriza nije dovela do značajnih promjena, a to su Bugarska, Hrvatska, Grčka, Slovenija, Rumunjska, te uz neke rezerve Crna Gora. Stranke vladajuće elite nastale u devedesetim i prvoj polovici 2000-ih su općenito zadržale svoje pozicije ili ih vratile, kao što se to dogodilo u Sloveniji, gdje se Slovenska demokratska stranka Janeza Janše, osnovana 1989. godine, vratila na vlast.

Još jedna karakteristika je slabljenje dvostranačkog sustava. Socijaldemokratska partija Hrvatske, bivša stranka na vlasti u razdoblju od 2000. do 2003. i 2011. go 2015. godine, je u ozbiljnoj krizi.

Na više načina, neočekivana pobjeda Rumena Radeva, kojeg je nominirala Socijalistička partija Bugarske na predsjedničkim izborima 2017. godine, nije otvorila put uspjehu socijalista i na parlamentarnim izborima 2018. godine, gdje je SPB tradicionalno izgubila od stranke GERB.

Suprotan učinak ovog “stabilizacijskog” trijumfa je pogoršanje socijalnih i ekonomskih problema, odljev stanovništva i rastući jaz u bogatstvu u odnosu na zemlje “europskog centra”.

Minimalni ekonomski rast koji se u navedenim “stabilnim” zemljama pojavio u proteklih godinu i pol ne može preokrenuti negativne trendove. Unutar svake od zemalja raste jaz između većine stanovništva i “euroatlantskog establišmenta”, koji nije sklon kritičkoj procjeni situacije. To utječe na svijest mlađih generacija, gdje se samo kategorije usmjerene na karijeru u državnom aparatu i korporacijama ne boje nezaposlenosti.

Ove okolnosti su dovele do porasta “polusistemskih” političkih stranaka, koje se u Europi nazivaju populističkim. Iako ove stranke nisu uspjele pretvoriti svoju popularnost u ozbiljne političke korake, njihova kampanja je i dalje uspješna, posebice u uvjetima teške gospodarske situacije i pada razine potpore glavnim institucijama.

Isti trendovi su primjetni u zemljama druge kategorije u kojima politička kriza otkriva bezbroj ozbiljnijih problema. U zemlje druge kategorija spadaju Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija.

Srbija

Proteklu 2018. godinu su u Srbiji obilježile glasine o mogućem priznavanju Beograda neovisnosti Prištine, bilo u jednom ili drugom obliku. Trenutno postoje dva osnovna formata mogućeg sporazuma, jedan u obliku teritorijalnog razgraničenja u kojem bi Beograd dobio određena područja na sjeveru Kosova, a dajući Prištini otprilike isti dio juga Srbije, a drugi u formatu priznavanja nezavisnosti Kosova od strane Beograda u granicama u kojem jest.

Drugi projekt je glavni projekt i za njega lobiraju ga brojne zemlje Europske unije, prvenstveno Njemačka, strahujući da bi mijenjanje granica moglo otvoriti “Pandorinu kutiju” i na kontinentalnoj razini.

Zagovornici prve funkcionalnije verzije su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji su 2018. pojačali rad u balkanskom području, što se vidi iz prošle godine u kojoj su srbijanski predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić putovali u Washington nekoliko puta, gdje su ih primili savjetnici Donalda Trumpa, američki kongresmeni, te predsjednici MMF-a i Svjetske banke.

U pokušaju da uskladi svoj stav s Washingtonom, EU je bila prisiljena na  prilagodbe. Tako je, nakon što se u rujnu 2018. pojavila izjava savjetnika američkog predsjednika Johna Boltona da se ne smije isključiti razmjena teritorija, šefica europske diplomacije Federica Mogherini odmah promijenila svoj stav, rekavši da će EU podržati “svaki sporazum koji uzima u obzir interese obje strane i poštuje međunarodno pravo”.

Što se tiče vladajućih snaga u Srbiji, koliko se može suditi, za njih je mogućnost razmjene teritorija sasvim zadovoljavajuća opcija. Međutim, čak i ova opcija, koja rješava brojna aktualna pitanja i stvara osjećaj simbolične pobjede, ima ozbiljne posljedice, budući da ne jamči članstvo Srbije u EU i vidno prisiljava zemlju na članstvo u NATO paktu, budući da bi ulazak Kosova u Sjevernoatlantski savez, ako bude priznato od Beograda, vjerojatno teklo “ubrzanim kolosijekom”. Osim toga, dajući teritorij Srbije kosovskim Albancima, posebno okruge Preševo, Bujanovac i Medveđa, Beograd gubi kontrolu nad granicom s Makedonijom i pristup ključnoj tranzitnoj ruti Koridor X, koji je posebno važan za ekonomiju zemlje.

Ali nema naznaka da će kosovski Albanci htjeti razmjenu. Unutar Kosova postoji sukob između premijera Ramusha Haradinaja, koji smatra da je razmjena teritorija izdaja nacionalnih interesa i predsjednika Hashima Thaçija, koji je sklon razvijanju određenog oblika kompromisa. Glasine o mogućoj “predaji” teritorija Kosova Srbiji u ljeto 2018. su potresle poziciju Thaçija. Iz tog razloga je u listopadu 2018. godine je njegov savjetnik dao ostavku, a raspravljalo se o mogućnosti uklanjanja i samog predsjednika Kosova.

Unutarnja politička borba djelomično objašnjava i naknadne antisrpske provokacije u jesen i zimu 2018. godine, a posebno uvođenje 100% carina na robu iz Srbije. Može se reći da ovi koraci služe i interesima Thaçija, jer predstavljaju oblik pritiska na Beograd, kojeg se gura ga prema priznanju.

Na međunarodnoj razini, danas možemo ustvrditi neuspjeh misije Europske unije u posredovanju. Unatoč redovitim posjetima regiji Federice Mogherini, te njezinim susretima s Vučićem i Thaçijem, Europska unija 2018. godine nije mogla uvjeriti Beograd da potpiše nikakav dugoročni sporazum.

Zbog toga su se krajem prošle godine SAD i Velika Britanija vratili u prvi plan, lobirajući za svoj vlastiti format rješenja sukoba diplomatskim i zakulisnim naporima.

Prosinac 2018. su obilježili veliki prosvjedi u Beogradu. Potrebno je shvatiti da je srpska opozicija, koja ima euroliberalni i konzervativni tabor, kao i društvo u cjelini, akumulirala veliki broj zahtjeva vladavini Aleksandra Vučića. Ali na tom popisu pitanje Kosova nema prvu ulogu. Međutim, jasno da bi priznavanje Kosova samo po sebi aktiviralo protestna raspoloženja, što će postati problem za sadašnju vlast.

Želeći kredibilitet, a uz njega i kvalificiranu većinu u parlamentu, Vučić je najavio održavanje izvanrednih izbora 2019. godine. To nije u interesu konsolidirane opozicije koju predstavlja blok Savez za Srbiju, koji još uvijek nije dovoljno jak da razbije monopol vladajućih snaga.

Te su okolnosti strateška dilema za Rusiju i kako razvijati svog stava prema promjenjivoj situaciji u regiji.

Bosna i Hercegovina

Situacija u Srbiji će neizbježno utjecati na Republiku Srpsku u Bosni Hercegovini. Izbori u listopadu 2018. godine su bili više nego uspješni za Milorada Dodika, koji je izabran u Predsjedništvo BiH i de facto postao dio vodstva cijele zemlje, naravno, po uvjetima kako je predviđeno Daytonskim ustavom.

Još jedan uspjeha Dodika je bila promocija samoga sebe u osobi Željke Cvijanović kao premijerke Republike Srpske. Začudo, neuspjeh Hrvata, treće najvažnije etničke zajednice u BiH, koji nisu mogli izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH, ide na ruku Dodiku. Hrvati u BiH sadašnje predstavnika koji dolazi iz redova hrvatskog naroda Željka Komšića smatraju stvorenjem Sarajeva i ne smatraju ga svojim pravnim zastupnikom. Neuspjesi Hrvata i podudarnost njihovih taktičkih interesa sa Srbima ih prisiljavaju da se okrenu Dodiku, koji se sada može pozicionirati kao legitimni vođa dvije etničke zajednice koje čine 45% stanovništva i zauzimaju više od 55% teritorija. To proširuje Dodikovu sposobnost da blokira centralističke aspiracije Sarajeva, koje ima potporu Bruxellesa, Washingtona i vjerojatno Ankare. Osim toga, ova situacija jača položaj Dodika u samostalnom pregovaranju s Europskom unijom.

S druge strane, Republika Srpska se suočava s ozbiljnim internim problemima.Tradicionalni problem je teška ekonomska situacija i nedostatak ulaganja. Naime, još od sredine ’90-ih se iz europskih fondova tradicionalno više novca davalo Sarajevu, a ne Banjaluci.

U 2018. godini je problem postao i rafinerija u Bosanskom Brodu, čiji je glavni dioničar ruski Zarubežnjeft. Naime, 9. listopada 2018. godine se u rafineriji dogodila eksplozija i požar, a posljedice su i danas nejasne.

Problem rafinerije u Bosanskom Brodu je otežavajuća okolnost za odnose Republike Srpske sa susjednom Hrvatskom, jer je tvrtka smještena u pograničnoj zoni i zabrinjava Zagreb u smislu usklađenosti sa standardima zaštite okoliša. Ovo pitanje je stalno na dnevnom redu diplomatskih pregovora Hrvatske i Rusije. Osim toga, s ovom rafinerijom postoje tradicionalni problemi povećanja profitabilnosti proizvodnje, povrata investicija i stvaranja prodajnih tržišta za rafinerijske proizvode. Uz nepovoljna kretanja, ovaj se problem može koristiti iu političke svrhe i oslabiti Republiku Srpsku i smanjiti rusku prisutnost u regiji.

Konačno, politička situacija ostaje nestabilna. Prosvjedi u prosincu 2018. godine u Banja Luci, popraćeni uhićenjem brojnih aktivista i nedvosmisleno tumačeni u zapadnom tisku kao represija režima, pokazuju da je prijetnja scenarija “Obojene revolucije” u Republici Srpskoj i dalje prisutna, a njezin cilj je ukidanje autonomije ovog entiteta.

Makedonija

Glavni fokus međunarodne pozornosti posljednjih godina bila je unutarnja politička kriza u Makedoniji ili Sjevernoj Makedoniji, gdje se, nakon smjene vlasti situacija dramatično promijenila

Zbog svega se promjena imena zemlje i ulazak Makedonije u NATO 2020. danas se smatra svršenim činom, iako su određene komplikacije još uvijek moguće.

Tijekom 2018. godine, vlada Zorana Zaeva je pristala na tri ključna ustupka u vezi s odnosima sa susjedima. Jedan od njih je potpisivanje “Ugovora o prijateljstvu” s Bugarskom, koji podrazumijeva ekonomsku integraciju i stvaranje zajedničke komisije za razvoj zajedničkog stava o kontroverznim povijesnim pitanjima. Iako klauzule ugovora izgledaju pristojno, stav Bugarske kao članice EU, sada i kao sudionika projekta Turskog toka, stvara preduvjete za promicanje bugarskih  interesa u Makedoniji.

Isto se može reći i za Prespanski sporazum ili “Sporazum o preimenovanju zemlje” između Makedonije i Grčke od 12. lipnja prošle godine, kao i za niz ustupaka albanskoj zajednici u Makedoniji, poznatih kao “Platforma iz Tirane”.

U zaključku, treba reći da te promjene s gledišta perspektive za državnost Makedonije ne izgledaju beznadno. Štoviše, određena se pitanja mogu predstaviti kao postignuća. Posebice priznanje makedonskog jezika od strane Grčke i početak procesa pridruživanja EU i NATO paktu, što je i bio cilj svih ovih manipulacija.

Međutim, ovaj format ima smisla samo ako se održi trenutna sigurnosna arhitektura u regiji, koja je u međuvremenu narušena sve jačim albanskim pokretom u Makedoniji, koji jača svoju autonomiju i veze s drugim albanskim teritorijima, a to dovodi do društvene i političke nestabilnosti. Washington i Bruxelles su u rješavanju regionalnih problema vrlo dvosmisleni i na jednoj strani dovode u pitanje autonomiju Republike Srpske u BiH, dok se autonomija Albanaca u Makedoniji, povećava. To priznaje i makedonski premijer Zaev, koji je se usudio primijetiti “neprikladnu prirodu” stvaranja kosovskih oružanih snaga.

Nažalost, potrebno je navesti da nova vlast režim utjelovljuje ono najgore što je personificiralo prethodnu vladavinu stranke VMRO. To svjedoči i neuspjeh referenduma o promijeni imena, koji je, unatoč niskoj izlaznosti od samo 37% birača, priznat od Bruxellesa, potom bijeg iz zemlje bivšeg premijera Nikole Gruevskog, koji je dobio  politički azil u Mađarskoj, te okolnosti u kojima je preimenovana zemalja, kada su glasovi koji su nedostajali u parlamentu privučeni ucjenama, kompromitirajući zastupnike i podmićujući devet predstavnika opozicijske stranke VMRO-DPMNE.

Dakle, značajno obilježje balkanske politike 2019. bit će utjecaj na političke elite u latinoameričkom stilu i poticanje potrebnih akcija za dovršenje pristupa ovog područja NATO paktu. Postojećim sustavima će se jamčiti ostanak na vlasti, iako je to na štetu naroda regije.

Glavni trend sljedećih nekoliko godina bit će raskrižje vanjskih i unutarnjih problema i Balkan ponovno postaje “polje igre” na kojem se natječu velike i manje sile i koalicije.

“Važno je napomenuti da je među svim međunarodnim akterima koji imaju interese u regiji samo nekolicina zainteresirana za održavanje njezine stabilnosti. To je ponajprije Europska unija, ali i Rusija i Turska. Očito je da daljnji razvoj situacije ovisi o sposobnosti Europske unije da reformira svoju periferiju. To je ono što EU radi. osobito u okviru “Berlinskog procesa”, čiji je cilj obnova elita i oživljavanje horizontalnih ekonomskih odnosa unutar regije. U međuvremenu, koliko se danas može ocjenjivati prema rezultatima, uspješna reforma ne znači nužno povratak “razvojne paradigme” za zemlje u regiji. Vrlo je vjerojatno da Europska unija neće sama moći obavljati svoj posao, što će dovesti do preoblikovanja strukture odnosa u regiji”, zaključuje autor članka.

Autor – Aleksandar Pivovarenko, viši stručnjak Instituta za slavistiku Ruske akademije znanosti i član Ruskog vijeća za međunarodne poslove.

Eurasia Expert

Je li Putin posjetio samo Beograd ili je najavio povratak Rusije na zaboravljeni Balkan