Da li je vrijeme za raspuštanje Britanskog Commonwealtha?

Nakon pristupanja Charlesu III kao kralju Ujedinjenog Kraljevstva i 14 drugih kraljevstava, pojavila su se pitanja o kontinuiranoj važnosti šireg Commonwealtha nacija na čelu s britanskim monarhom. Commonwealth je grupa od 56 nacija, sa ukupnom populacijom od 2,2 milijarde ljudi. Među ovim nacijama, samo Australija, Novi Zeland i Kanada imaju posebne odnose sa Ujedinjenim Kraljevstvom, putem obavještajnog saveza Five Eyes (koji također uključuje Sjedinjene Države).

Beneficije članstva u Commonwealthu uglavnom su nepostojeće. Ovo postavlja pitanje zašto bi se supersila kao što je Indija ponizila ostajući u kolonijalno definiranom međunarodnom sporazumu. Brzi pogled na kartu Commonwealtha otkrit će rasutu močvaru prosječnosti, nejednakosti i/ili siromaštva.

Neki bi mogli opovrgnuti ovo zapažanje navodeći Singapur kao zvjezdani primjer uspješne bivše britanske kolonije. U tom slučaju navedite jedan proizvod svjetske klase, naučnika, intelektualca, šahovskog velemajstora, muzičara ili pisca iz tog naroda? Ili komičara, što se toga tiče? Sada, uporedite Singapur sa Izraelom, sa kojim se prvi često povezuje. Apsolutno nema poređenja ni u jednoj oblasti. Izrael je svjetlosnim godinama ispred u smislu nauke, tehnologije, muzike, umjetnosti, pa čak i urbane poljoprivrede.

Ako su vam potrebni drugi komparativni primjeri, ponovite ovu usporedbu s drugim malim nacijama kao što su Nizozemska i Danska. Singapur napreduje kao središte jugoistočne Azije – i ništa više – a njegovi točkovi su stalno podmazani višegodišnjim zalihama stranih talenata i kapitala. Ironično, ova infuzija je dovela do godišnjeg odliva mozgova iz domaće populacije. Ali niko ne poriče da je Singapur dobro vođen grad-država poznata po efikasnoj vladinoj mašineriji; onaj koji takođe drži javni diskurs i neslaganje u trajnoj kontroli.

Kolonijalni kriterijumi za članstvo u Commonwealthu takođe provociraju neutralnog posmatrača da se zapita da li je „nacionalna nezavisnost“ bila ništa drugo do šamboličko prenošenje palica sa stranih gospodara na popustljivo lokalno rukovodstvo. Ako postoji ikakva zasluga za ovakav način razmišljanja, onda će lokalni menadžment predvidljivo osigurati da se njihova nacija nikada ne pojavi kao drugi Japan, Južna Koreja ili Tajvan. Industrije ovih nacija su uništile nekada dominantne britanske brendove. Igrom slučaja, Britanija nikada nije kolonizirala ove tehnološke elektrane. Južna Koreja i Tajvan su slučajno patili pod japanskim jarmom, ali njihov oporavak od kolonijalnog ugnjetavanja bio je jednostavno spektakularan.

Tawdry Colonial Legacy

Britanski Commonwealth danas muči nekoliko sociopolitičkih problema. To uključuje intelektualnu plašljivost zbog masovne cenzure, potiskivanje domaćih talenata; nedostatak nacionalne kohezije, korumpirani pravosudni sistem i politika masovnog ometanja. Visoko vrijedne razvojne inicijative u ovim nacijama historijski su bile ugušene u pupu od strane agencija Commonwealtha i pseudonacionalističkih političkih partija koje su podmetnuli Britanci. Neto rezultat je bruto nacionalni podizvođenje.

Kako je to rekao dobro informisan formiran indijski diplomata, kada je Britanija dala ”nezavisnost” ovim kolonijama, pobrinuli su se da samo britanska imovina bude postavljena na položaje vlasti, a antibritanski napadi su povremeno osmišljeni kako bi se otklonile sumnje kad god i bilo gdje oni su se pojavili. Uprkos očiglednoj ljutnji, deca takvih političara često su završavala na britanskim univerzitetima i uživala pod pokroviteljstvom Londona. Ovaj neokolonijalni ciklus bi se ponovio nauštrb nacionalnog razvoja.

Da pozajmimo elemente iz Životinjske farme Džordža Orvela , zašto bi orangutan – koji bi, suprotno prirodnom poretku, i na koga su milioni funti potrošeni na njegovu verodostojnost u Oksbrdžu i političku prevlast – bio spreman da odgaja ogromnu inteligenciju u svom domenu? Ako to ikada učini, može biti osporavana zbog valjanosti vječnih projekata bijelog slona i beskonačnog niza bezvrijednih političkih dokumenata koji često koriste britanskim geoekonomskim interesima. Ovdje dolazi do izražaja „politika masovnog ometanja“ , što prirodno dovodi do još jedne slabosti Commonwealtha, „nedostatka društvene kohezije“. Mnoge države Commonwealtha su beznadežno zarobljene u dubokim etnoreligijskim rascjepima, zahvaljujući britanskoj politici zavadi pa vladaj. Još jedno kolonijalno naslijeđe, korumpirani pravosudni sistemi, povezuju cijeli reket. Beskrajni skandali trgovine decom u vezi sa seksom, koji uključuju one na vodećim pozicijama u Britaniji, Kanadi  i Australiji, oličavaju širu bolest Commonwealtha.

Što se tiče beneficija članstva, uzmite u obzir milijarde britanskih fondova za stipendije koje su potrošene na desetine hiljada studenata Commonwealtha od 1945. Koliko je dobitnika Nobelove nagrade za nauku proizvela ova velikodušnost? Koliko patenata, inovacija, platinastih ploča ili najprodavanijih tekstova koji mijenjaju igru?

Britanska “politika ljudskog kapitala” u svojim domenima se vjerovatno pogoršala nakon formiranja Indijskog nacionalnog kongresa (poznatog kao Kongresna partija) 1885. od strane kolonijalnog administratora po imenu Allan Octavian Hume. Kongres je prvobitno zamišljen da bude konsultativno platforma za džentlmenske kolonijalne vlasti „dobrog uzgoja“ i džentlmenske Indijance „dobrog uzgoja“ i obrazovanja. Međutim, na užas britanskog establišmenta, neposlušni Indijanci su brzo odbacili svoje kolonijalne zamke i zatražili potpunu nezavisnost.

Britanci su odgovorili brzo i sa zaštitnim znakom brutalnosti, što je dovelo do decenija masovnih zatvaranja, prisilne gladi i masovnih ubistava poput masakra Jalianwalla Bagha. Na kraju krajeva, ovo je bilo doba britanskih rasnih suprematista kao što su Hjuston Stjuart Čemberlen i Radjard Kipling. Chamberlain je jednom bio opisan kao “Hitlerov Jovan Krstitelj”, dok je Kiplingova knjiga o džungli sa kukastim krstom bila veoma voljena od strane nacističke partije. Ovdje se ponovo pojavljuje kolonijalna analogija s orangutanom.

Kolonijalno neprijateljstvo prema indijskom pokretu za nezavisnost bilo je praćeno vješto izvedenom strategijom zavadi pa vladaj koja je muslimane suprotstavila Hindusima, što je na kraju dovelo do podjele Indije. Tekući hindusko-muslimanski nemiri u Lecesteru, UK, naslijeđe su te strategije. Slična igra odigrana je na Levantu, sukobljavajući Arape sa njihovim susjedima Jevrejima. Historičari rijetko istražuju temeljni nazivnik između pobune Mappila u Indiji 1921. i masakra u Hebronu 1929. godine. Ali, opet, mainstream narativ je otet mnogo prije nego što je bilo ko od nas rođen.

London nikada ne bi ponovio istu grešku koju je napravio sa Indijskim nacionalnim kongresom. Ne bi više bilo kultivacije najboljih i najsjajnijih u svojim oblastima. Nova generacija indijskih vođa bila bi kultivirana; one navučene na vrtoglave fantazije fabijanskog socijalizma, ljigavi nepotizam i čuda sitne birokratije. Kada je Indija stekla nezavisnost 1947. godine, upražnjena fotelja je bila rezervisana na sastancima vlade za duha Harolda Laskog – oca fabijanskog socijalizma. Ostale stolice zauzeli su njegovi štićenici i simpatizeri. Louis Mountbatten, posljednji britanski potkralj u Indiji, i navodni pedofil, imenovan je za prvog generalnog guvernera nove nezavisne nacije.

Ali ne treba upasti u zamku izdvajanja Indije kao primjera kolonijalnog mazohizma. I dalje ima svoj priličan udio pravih nacionalista, najslobodniju štampu u Commonwealthu (slobodniju čak i od Britanije), posvećenost geopolitičkoj multipolarnosti i javno dostupnim dokumentima i debatama o putu ka nezavisnosti. Zapisi ove vrste ne postoje nigdje drugdje u British Commonwealthu. Nadalje, Visoki sud u Bombaju jedini je entitet te vrste koji je dostavio pravno obavještenje Billu Gatesu o navodnoj smrti od vakcine uzrokovane njegovim “filantropskim” aktivnostima u Indiji.

Cui Bono?

Naravno, ako Commonwealth pokaže bilo kakav znak preranog raspada, može se dogovoriti nekoliko simboličnih predstava u sjeni. Dijamant Koh-i-Noor , na primjer, mogao bi biti vraćen Indiji kao magistarski gest Charlesa III. Zamislite euforiju u New Delhiju? Ali ako Indijcima treba neka prava inspiracija za period nestabilnosti, neizvjesnosti, složenosti i dvosmislenosti koji bi ih čekao, trebaju samo pogledati prema jugu prema Šri Lanki. Kada se njena ekonomija zgužvala, Šrilančani su se udružili da bi držali političare koji su rasprodali svoju naciju. Ova demonstracija jedinstva je jednostavno izvanredna, posebno kada se uzme u obzir 25 godina dug građanski rat u Šri Lanki koji je završio tek 2009. godine. Za razliku od tekućeg, dehumanizirajućeg, borbe za hranu u Pakistanu čak i dok se njegovi građani okupljaju oko političara povezanih s Britanijom koji im nisu dali ništa osim pite od svinjetine. Haos kome smo svjedočili u Pakistanu vjerovatno će se ponoviti širom Commonwealtha u mjesecima i godinama koje dolaze.

Pogrešan naziv Commonwealth izgrađen je na porobljavanju, eksploataciji i krvoproliću. Podjele koje je zagnojila kolonijalna vlast tek treba da zacijele. Ipak, strukturama moći u Commonwealthu su sada više nego ikada potrebne britanske duboke države. Ali kako će Charles III tretirati sve veću irelevantnost ove fosilne konstrukcije? Budući da je zagovornik kontrole stanovništva i centralizirane svjetske vlade, on može iskoristiti svoju poziciju šefa Commonwealtha da integriše svoje posrnule podložne nacije u agendu Velikog resetiranja Svjetskog ekonomskog foruma. Uostalom, unutrašnji preduslovi za ovu tranziciju stvoreni su decenijama unazad.

Autor: Dr. Mathew Maavak