Danas bi Marxa zvali “fašistom” jer bi se sigurno osudio masovnu imigraciju u EU

“Očita je činjenica da neoliberalni kapitalizam imigraciju koristi za stvaranje rezervne vojske nezaposlenih radnika, koja će ograničiti rast plaća i potkopati radnička prava, i to je jedina istina u cijeloj ovoj priči…”

Europa i Europljani, ili barem većina njih, potpuno su izgubili kompas. Liberali se predstavljaju kao militantni antifašisti, marksiste se proziva fašistima, nacizam i komunizam su isto, a jedina opcija koja nije na udaru medija je takozvana “ljevica” i “desnica” koja gravitira oko centra među kojima gotovo da nema nikakve razlike.

Umjesto međunarodne borbe za radnička prava, ili militantne “klasne borbe protiv buržoazije”, kako se nekada zvala, današnja lijevo-liberalna opcija se bori za zelenu energiju, smanjenje stakleničkih plinova, istospolne brakove, održava komemoracije za migrante koje je progutalo Sredozemno more, a ranije je čak podržala “Globalni dan bijesa zbog Aleppa” i akcija “režimskih snaga”. Naravno, ne treba zaboraviti kao je ta  lijevo-liberalna opcija podržala i podržava vojne intervencije i druge zločinačke metode u svrgavanju “diktatorskih režima”. Koji su to “režimi”, zna se tko određuje.

Ne samo to, nego isti ti koji tvrde da pripadaju lijevo-liberalnoj opciji podržavaju agendu preseljenja cijelih naroda u Europu, da ne govorimo kako su zdušno podržavali “revolucije” koje su dovele do ratova koji se te egzoduse i uzrokovale.

Sve u svemu, prvaci lijeve političke misli s kraja 19. i početka 20. stoljeća se  danas prevrću u grobu. Naravno, osim Karla Kautskog, Eduarda Bernsteina, te sličnih renegata i revizionista i njihovih sljedbenika. Nažalost, njihova ideja socijaldemokracije je prevagnula i te su se frakcije u desetljećima koja su slijedila stopili s liberalima. Tijekom tog procesa su na margine potisnuli iskrene i neiskvarene marksiste, koji nisu mahali zastavama s duginim bojama i borili se i podržavali protjerivanje čitavih naroda iz njihovih domova.

Kada je trebalo, doslovno su se borili i provodili revoluciju i nisu se razbacivali pacifističkim sloganima, nego su zaista težili boljem svijetu, a za njega su se često borili za današnju “demokraciju” neprihvatljivim metodama.

No, ostavimo ove “povjesnice” po strani, budući da je metamorfoza ljevice i odmak od temeljnih načela znanstvenog socijalizma u manjoj ili većoj mjeri odavno elaborirana tema.

Naime, ista ta bulumenta je organizirala “Dan spomena na mrtve migrante” ili “Dan bijesa zbog Aleppa”, ili “protiv opsade Aleppa”. Sve poprima humanitarnu aureolu, a emocije služe kako bi se izbjeglo govoriti o ključnoj temi – klasnoj borbi.

Očita je činjenica da neoliberalni kapitalizam imigraciju koristi za stvaranje rezervne vojske nezaposlenih, koji će ograničiti rast plaća i potkopati radnička prava. To je jedina istina u cijeloj ovoj priči.

Točno je i da Saudijci, Katar i Turska sanjaju “zelenu” Europsku uniju, ali je to još uvijek daleka i teško ostvariva budućnost.

Možda bi zaista bilo vrijeme da netko skine prašinu s dijela Marxa i Engelsa, ako ih dolaskom nove demokratske vlasti nisu bacili u kontejner za smeće, te da malo prouči što tamo piše. Većina naših “ljevičara”, koji su uspostavili neraskidivi savez s liberalima, previše su toga zaboravili.

Apsurdno, ali je ljudožderski duh neoliberalizma pronašao sve što mu treba upravo u marksističkoj teoriji o višku vrijednosti, otuđenju i drugim temeljnim načelima znanstvenog socijalizma i historijskog materijalizma, što su stvari kojima bi se trebala baviti aktualna samozvana “ljevica”.

Naime, danas je, jednako kao i u vrijeme Karla Marxa, istina da kapitalizam, kako bi preživio i stvarao dobit, treba veliku rezervnu vojsku nezaposlenih radnika, kako bi mogao smanjivati plaće i razbijati bilo koji pokušaj kolektivnog organiziranja radništva.

Nikad prije, na globalnoj i lokalnoj razini, nismo vidjeli više ponude, a manje potražnje za radom, što se događa zbog krize sustava proizvodnje na temelju dogme ekonomije koja više ne funkcionira.

Kako je to bilo moguće? Jednostavno. Sve veći i nekontrolirani migracijski tokovi su stvorili potrebni višak vojske radnika.

Time su uglavnom pogođeni radništvo i proizvodni sektor, koji zbog sve veće i raširenije automatizacije globalnog gospodarstva zahtjeva sve manje radnika. Na kraju je eksplodirala i globalna kriza, a sve zajedno stvara višak radnika u vrijeme kada je stopa nezaposlenosti ionako previsoka.

U ovim okolnostima radnici prihvaćaju bilo koju ponudu i spremni su na niže plaće. Ako je potrebno, odrekli bi se i radničkih prava i svih vrsta zaštite koju su ranije imali. Kada se to dogodi, onda se aktivira začarani krug koja nastoji radništvo odvući prema dolje, radnici postupno gube svoju snagu, te u ekonomskom sustavu svoja prava predaju u ruke čuvarima monopola takozvanog “tržišta rada”.

Iskreno govoreći, ružniju i odbojniju riječ, kada se govori o ekonomiji ili proizvodnji, od ponižavajućeg termina “tržište rada” bilo je teško izmisliti. To je zapravo “tržište radnika”, ljudskih bića koji su pretvoreni u suvremene robove u neoliberalnom kapitalizmu. No, tu smo gdje smo.

Migracijski tokovi, tamo gdje prelaze razinu da bi ih se mogli nazvati funkcionalnima, odnosno gdje optimalno mogu zadovoljiti potrebe rada, zapravo potkopavaju potencijalni monopol moći lokalne radne snage, povećavaju konkurenciju i radnike u guraju u međusobni konkurentski odnos, što je isti mehanizam koji se koristi i za proizvodnju dobara, a posljedice su snižavanje i cijene rada i cijena proizvedenih roba.

Ako ove ekonomske okolnosti tumačimo marksističkom teorijom, situacija se drastično mijenja i naši vrli “humanisti” gube svoje “valjane” argumente.

Svi oni koji su pomagali u ovom socio-ekonomskom eksperimentu, čini se vrlo uspješnom, bili su, često i nesvjesno, samo mali kotačić velike i nemilosrdne neoliberalne mašinerije, kojoj niti je stalo da ratovi završe, niti kako će proći milijuni i stotine tisuća ljudi koji zagušuju europsko “tržište rada”, ali ne zato što nema Europljana koji bi radili, nego zato što rezervna vojska nezaposlenih ima svoje razloge postojanja – ostvarenje sigurnog profita i zbog toga uvijek mora biti u pričuvi.

Nikada prije kao u novije vrijeme u modi nije opet bila riječ “rasist” i “fašist”, terminologija koja se koristi za ušutkati sve one koji ukažu na korijen i razlog u poticanja migracijskog vala.

U javnosti se konsolidirao tabu rasizma, što sprječava da se progovori o pitanjima rastuće nezaposlenosti, gubitku radničkih prava i potrebi da se iz korijena revidira ili čak sruši globalni kapitalistički sustav.

Ovakvo se razmišljanje istovremeno nastavlja koristiti za iskorištavanje manje razvijenih zemalja novom vrstom kolonijalizma. Skrivajući se pod krinkom “dobročinitelja” i “humanista”, provodi se suptilna agenda kojoj je cilj uspostava modernog ropstva.

Oni koji pomažu u provedbi ove licemjerne i podle agende sebe često drže za iskrene ljevičare i internacionaliste, dok kritiku ove vrste opisuju kao ispade rasizma i ksenofobije.

Naravno, isti ti “ljevičari” i liberali niti jednom riječju nisu zatražili da se zaustave ratovi i neoliberalne politike koje cijele narode iz njihovih domova tjeraju u neizvjestan put prema “bogatoj i prosperitetnoj Europi”. Naprotiv, neki su bili vrlo glasni u pozivima za NATO intervencijom koja je “trebala zaustaviti rat u Siriji”.

Nevjerojatno je da, nakon svih propalih pokušaja da se bombarderima i krstarećim projektilima neka zemlja uvede u razdoblje mira, demokracije i prosperiteta, još uvijek bilo i ima onih koji bezobrazno pozivaju na još jednu takvu intervenciju.

Podsjetimo još jednom da je neoliberalna elita odlučila stvoriti rezervnu vojsku nezaposlenih koja će uzrokovati konkurenciju među radništvom, onemogućiti nastanak ozbiljnih i masovnijih sindikalnih i radničkih organizacija koje će zaista štititi prava radnika, te sniziti cijenu rada i dokinuti stečena radnička prava.

Podsjetimo još jednom, što bi trebalo naučiti napamet, da su sredinom 2014. William Lacy Swing, generalni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM), te Michael Diedring, glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (ECRE), rekli:

“Ako se humano promiče, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima da se obrazuju  i slijede svoje ambicije. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije.”

Kasnije je studija u šest europskih gradova – Barceloni, Dublinu, Hamburgu, Lilleu, Pragu i Torinu – pokazala koliko je migracija radne snage donijela koristi “lokalnim zajednicama”, ali ne radnicima, malim obrtnicima i njihovim obiteljima nego gradskim proračunima koji su malo ili ništa potrošili da se poboljšaju životni uvjeti lokalnog nezaposlenog stanovništva. Prema toj studiji su u Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura. Ista studija je također pokazala kako se pomoću migranata popunjavaju praznine na takozvanom “tržištu rada” i “kako nove snage doprinose razvoju novih sektora gospodarstva”, rekli su visoki dužnosnici međunarodne i europske organizacije koje se bave izbjeglicama i migrantima.

Nije jasno kako milijun i više novopridošlih radno sposobnih ljudi može “popuniti prazninu na tržištu rada”, ako je nezaposlenost na razini EU, čak i u prosjeku, da ne govorimo teško pogođene zemlje poput Grčke, Italije ili Španjolske, dosegla ranije neviđene razine.

No, Bože sačuvaj da se netko usudi spomenuti Marxa i jasno reći da je rezervna vojska nezaposlenih ključna za opstanak i ostvarivanje profita nekolicine koja uživa blagodati neoliberalnog kapitalizma. Usprkos svim argumentima iz bogatog opusa oca lijeve političke misli, bilo tko, ako se usudi to spomenuti, od strane samozvanih “ljevičara” i liberala bit će etiketiran kao “rasist” i “fašist”.