Demaskiranje torture Juliana Assangea

Pročitali smo tekst kojeg je napisao Nils Melzer, UN-ov specijalni izvjestitelj za mučenje, te smo ga odlučili podijeliti s vama.

“Znam da možeš misliti da sam obmanut. Kako život s mačkom i skejtbordom u veleposlanstvu ikada može biti mučenje? Tako sam i ja mislio kada se Assange prvi put obratio mom uredu zbog zaštite. Kao i većina publike, i ja sam se podsvjesno otrovao kampanjom, koja se širila tijekom godina. Tako mi je bilo potrebno drugo kucanje na vrata da privuče moju nevoljku pažnju. Ali jednom kad sam pogledao činjenice ovog slučaja, ono što sam utvrdio ispunjavalo me odbojnošću i nevjericom.

Sigurno, pomislilo sam, Assange mora biti silovatelj! Ali ono što sam otkrio je da nikada nije optužen za seksualni prijestup. Istina, ubrzo nakon što su Sjedinjene Države ohrabrile saveznike za pronalazak razloga za Assangeovo procesuiranje, švedsko tužilaštvo obavijestilo je novinare tabloida da su ga sumnjičili za silovanje dviju žena. Čudno je što same žene nikada nisu tvrdile da su silovane, niti su namjeravale prijaviti krivično djelo. Zamisli.

Štoviše, forenzičko ispitivanje kondoma dostavljeno kao dokaz, navodno istrošeno i istrgano tijekom odnosa s Assangeom, nije otkrilo ni jedan DNK – ni njegov, ni njezin, ni bilo koji drugi. Zamisli opet. Jedna je žena čak napisala kako želi da Assange samo napravi test na HIV, ali policija “ga je htjela uhvatiti u ruke”. Otada su i Švedska i Velika Britanija učinile sve kako bi spriječile Assangea da se suoči s ovim navodima, a da se istovremeno nije morao izložiti američkom izručenju, a samim tim i suđenju kojem je slijedio život u zatvoru. Posljednje utočište mu je bila ekvadorska ambasada.

U redu, pomislio sam, ali sigurno je Assange haker! Ali ono što sam otkrio je da su mu sva otkrivanja slobodno procurila i da ga nitko ne optužuje za hakiranje jednog računala. U stvari, jedina sporna hakerska optužba protiv njega odnosi se na njegov navodni neuspjeli pokušaj da pomogne razbijanju lozinke koji bi, da je bio uspješan, mogao pomoći njegovom izvoru za prikrivanje tragova. Ukratko: prilično izolirani, špekulativni i neuvjerljivi lanac događaja; pomalo poput pokušaja procesuiranja vozača koji je bezuspješno pokušao prekoračiti ograničenje brzine, ali nije uspio jer mu je automobil bio previše slab.

Pa onda, mislio sam, barem sigurno znamo da je Assange ruski špijun, miješao se u američke izbore i nepažljivo prouzrokovao smrt ljudi! Ali sve što sam pronašao je da je on dosljedno objavljivao istinite informacije od inherentnog javnog interesa bez ikakvog kršenja povjerenja, dužnosti ili privrženosti.

Da, razotkrio je ratne zločine, korupciju i zlostavljanje, ali nemojmo brkati nacionalnu sigurnost s nekažnjenom vlade.

Da, činjenice koje je otkrio omogućavaju američke birače na donošenje informiranijih odluka, ali nije li to jednostavno demokracija?

Da, treba voditi etičke rasprave o legitimitetu nereagiranja otkrivanja. Ali ako je stvarno nanesena stvarna šteta, kako to da se ni Assange ni Wikileaks nikada nisu suočili s kaznenim prijavama ili građanskim tužbama za pravednu odštetu?

Ali zasigurno, našao sam se izjašnjavajući, Assange mora biti sebični narcisoid, vozi se na skateboardu kroz ekvadorsko veleposlanstvo i razmazuje izmet po zidovima? Pa, sve što sam čuo od osoblja Veleposlanstva je da su neizbježne neugodnosti njegovog smještaja u njihovim uredima rješavane uz obostrano poštovanje i obzir. To se promijenilo tek nakon izbora za predsjednika Morena, kada su odjednom dobili upute da nađu mrlje protiv Assangea, a kad to nisu učinili, ubrzo su zamijenjeni. Predsjednik je čak preuzeo na sebe odgovornost da svojim tračevima blagoslovi svijet i osobno oduzme Assangeu azil i državljanstvo bez ikakvog zakonskog postupka.

Na kraju mi je konačno sinulo da sam bio zaslijepljen propagandom i da je Assange sustavno klevetan da bi se odvratila pozornost od zločina koje je otkrio. Jednom kada je bio nehumaniziran izolacijom, ismijavanjem i sramotom, baš kao i vještice koje smo spaljivali na lomači, bilo je lako oduzeti mu osnovna prava bez izazivanja javnog negodovanja širom svijeta. I tako se postavlja pravni presedan kroz zatiranje našeg vlastitog samozadovoljstva, koje se u budućnosti može i primjenjivati jednako dobro kao i na objave koje su objavili Guardian, New York Times i ABC News.

Vrlo dobro, možda ćete reći, ali kakve veze imaju klevete? Pa, ovo je skliska padina. Ono što može izgledati kao puko “muljanje” u javnoj raspravi, brzo postaje “mobing” kada se koristi protiv bespomoćnih, pa čak i “progona” kad se država uključi. Sada samo dodajte svrhovitost i tešku patnju, a ono što dobijete je punopravno psihološko mučenje.

Da, život u veleposlanstvu s mačkom i skateboardom može vam se činiti dobrim dogovor ako vjerujete u ostale laži. Ali kad se nitko ne sjeća razloga mržnje koju trpite, kada nitko ne želi ni čuti istinu, kad ni sudovi ni mediji ne mogu pozvati moćnike na odgovornost, tada je vaše utočište samo gumeni čamac u bazenu s morskim psima, a ni vaša mačka ni vaš skateboard neće vam spasiti život.

Pa čak, možda ćete reći, zašto trošiti dah na Assangea, kad se bezbroj drugih ljudi muči širom svijeta? Zato što se ne radi samo o zaštiti Assangea, već i o sprečavanju presedana koji će vjerojatno zapečatiti sudbinu zapadne demokracije. Jer kad jednom govorenje istine postane zločin, dok moćnici prolaze nekažnjeno, bit će prekasno za ispravljanje smjera. Mi ćemo svoj glas predati cenzuri, a našu sudbinu neobuzdanoj tiraniji.

Ovaj Op-Ed ponuđen je za objavljivanje Guardianu, The Timesu, Financial Timesu, Sydney Morning Heraldu, Australiji, Canberra Timesu, Telegraphu, New York Timesu, Washington Postu, Thomson Reuters fondaciji i Newsweeku.

Nitko nije odgovorio pozitivno.”

medium