“Demokratizacija” i Obojene revolucije od pokolja u Argentini do Beograda, Kijeva i Caracasa

Sjedinjene Države se oduvijek upliću u unutarnje politike suverenih država, a neke su epizode postale sastavni dio bogate povijesti američke “diplomacije” kojoj je uloga često bila svrgavanje demokratski izabranih vlasti ili diktatura, sasvim svejedno, a važno je da nasljednici bez pogovora slušaju zapovijedi iz Washingtona. Na koji će se to način odraditi, uopće nije važno.

Henry Kissinger: “Učinite to brzo!” i u Argentini je likvidirano i nestalo najmanje 10 000 ljudi

Kako izgleda “sloboda i demokracija” uvezena iz Sjedinjenih Država uvjerili smo se u Iraku, Afganistanu i Libiji, međutim, valja spomenuti i epizodu s kojom mnogi možda nisu upoznati. Riječ je o sadržaju razgovora između Henrya Kissingera i argentinskog admirala Césara Augusta Guzzettija u Santiagu u Čileu sredinom 1976. u kojem “američka administracija daje punu podršku vojnoj hunti i šest mjeseci da srede problem s “teroristima”, odnosno ljevicom u Argentini.

Henry Kissinger i admiral Guzzeti su se potom susreli 07. listopada iste godine u Buenos Airesu. Tadašnji američki državni tajnik je argentinskom admiralu, koji se potužio na prigovore američkog veleposlanika Hilla zbog kršenja ljudskih prava, bez dvoumljenja rekao: “Što brže to učiniš, uspjeh će biti veći!” Nakon toga je u Argentini uslijedio pravi lov u kojem je do kraja 1976. nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku “crvenim teroristima”. Po mišljenju mnogih, Henry Kissinger je dao zeleno svjetlo za masovne likvidacije u Argentini i zbog toga je odgovoran zločine protiv čovječnosti.

Gđa. Victoria Nuland, kolačići i “J*beš EU!”

Možda netko misli kako ova mala digresija s Prljavim ratom u Latinskoj Americi nema veze s Obojenom revolucijom u Ukrajini ili drugim prevratima, ali nije baš tako, jer se Henry Kissinger koristio diplomacijom da nasilno svrgne i fizički ukloni nepoćudne političare u Argentini i cijeloj Latinskoj Americi, baš kao što je to Victoria Nuland učinila u Kijevu, samo na drugačiji način.

Wayne Madsen za Zakladu strateške kulture (SCF) piše kako su u Ukrajini ključnu ulogu odigrali pokojni senator John McCain koji je vodio republikanski ogranak organizacije National Endowment for Democracy (NED), izvoznika Obojenih revolucija, a tu je i institut Georga Sorosa “Open Society”, potom medij kojim upravlja CIA, “Radio FreeEurope/RadioLiberty” i na kraju Victoria Nuland, tada pomoćnica bivšeg američkog državnog tajnika Johna Kerrya.

No, tko je uopće Victoria Nuland? Iako se predstavljala kao gospođa koja pecivom hrani “borce za slobodu i demokraciju” – doduše, malo dužeg jezika kad izgubi kontrolu, gđa. Nuland je ujedno i supruga Roberta Kagana, idejnog tvorca projekta “Novog američkog stoljeća” u kojem je 1997. razrađena zločinačka strategija globalne hegemonije Sjedinjenih Država. Obitelj Kagan je vrlo utjecajna među američkim neokonzervativcima, a sin starog Donalda Kagana, židovskog doseljenika iz Litve, Federic Kagan, bio je savjetnik generala Davida Petraeusa u Afganistanu. I prije no što je izbio skandal s Petraeusom u Libiji, u Sjedinjenim Državama su mnogi upirali prstom u Victoriju Nuland i tražili da se rasvijetli njena uloga oko zakulisnih igara u američkoj administraciji. Koliko je zamjenica Johna Kerrya bila nedodirljiva i važna za State Department, vidi se iz toga da niti prijašnje optužbe, niti skandal s ubojstvom američkog konzula u Benghaziju, i svim onim što se iza toga krilo, nimalo nije naškodio Victoriji Nuland. Štoviše, poslije svih optužbi je izašla još jača i politički utjecajnija.

Plan njenog supruga Roberta Kagana i stoljeća američke hegemonije se počeo ostvarivati odmah po njegovoj objavi, točnije 1998. i planom za “humanitarnu vojnu intervenciju” NATO pakta na Balkanu.

Kasnije je krenuo val Obojenih revolucija, od kojih prva u našem susjedstvu, ona 05. listopada 2000. u Beogradu, a potom su se zaredale “Narančasta revolucija” u Ukrajini, “Revolucija ruža” u Gruziji, nakon njih Arapska proljeća i tako sve opet do Ukrajine i prevrata na Trgu neovisnosti u Kijevu, ali i tijekom cijele 2014. u Venezueli i Brazilu, kasnije i Hong Kongu i sada opet u Venezueli.

Dakle, imamo skupinu koja još nije odustala od svog sna i projekta “New American Centruy”. Po zemljama pogođenim “demokratizacijom” su vršljali doslovno svi. Agencije State Departmenta, potom USAID, američki Nacionalni demokratski institut za vanjska pitanja (National Democratic Institute for International Affairs), američki Međunarodni republikanski institut (International Republican Institute), nevladina organizacija Freedom House i zaklada Open Society u vlasništvu Georga Sorosa. Uspoređujući novu američku strategiju s onim što su činili Kissinger i pokojni ideolog Hladnog rata Zbigniew Brzezinski da se zaključiti da su ciljevi američke administracije isti danas kao i u njihovo vrijeme, samo je način ostvarivanja tih ciljeva danas drzak i otvoren, bez imalo prikrivanja.

Treba spomenuti još jednu razliku. Za razgovor ostarjelog bivšeg državnog tajnika Henrya Kissingera i njegov nalog za izvršenje zločina smo morali čekati desetljećima i da se otvore tajni arhivi, no ovaj put je tehnologija učinila svoje, kada smo telefonski razgovor Victorije Nuland i američkog veleposlanika u Ukrajini, Geoffreya Pyatta, dobili istog dana kada je i vođen, 06. veljače 2014., kada je procurila kasnije potvrđena snimka zamjenice državnog tajnika Victorie Nuland i američkog ambasadora u Kijevu, koje je frustrirana nedostatkom pritiska iz Bruxellesa poručila: “J*beš EU!”

Nakon objave tog razgovora su zapadni mediji pokušali optužiti Rusiju za objavu konverzacije i težište prebaciti na “nezakonito prisluškivanje”, ali im to poslije afere s prisluškivanjem koju je otkrio Snowden nije uspjelo.

Nuland i Geoffrey Pyatt tada posve normalno raspravljaju o niz pitanja, među kojima i o tome kako bi trebala izgledati nova ukrajinska vlada i što bi točno trebali u njoj raditi oporbeni čelnici. Snimak razgovora otkriva da se iza retorike o “slobodi i demokraciji” i “samoopredjeljenju naroda” skrivala namjera Washingtona da iskoristi političku krizu u Ukrajini kako bi uspostavili marionetsku vladu koja će služiti zapadnim interesima i koja će biti neprijateljski nastrojena prema Moskvi.

Venezuela

Strateški cilj Washingtona je i Venezuela, zemlja koja od dolaska na vlast pokojnog predsjednika Huga Chaveza toliko iritirala State Department da vladu u Caracasu vide kao najveću prijetnju svojoj hegemoniji u cijeloj Latinskoj Americi.

Chavez i kasnije njegov PSUV su bili meta napada nekoliko puta i oprobane su razne strategije za njegovo svrgavanje. Osim pokušaja državnog udara 2002., kada je Chavez nakratko, doslovno za nekoliko sati, prepustio vlast prozapadnoj oporbi, Washington je uz pomoć razgranate mreže nevladinih organizacija i drugih udruga financiranih iz inozemstva do sada više puta bezuspješno napadao bolivarsku vladu Huga Chaveza, kasnije Nicolasa Madura.

I za to je dokaze pružio WikiLeaks koji je objavio podatke bivšeg američkog veleposlanika u Venezueli, Williama Brownfielda, koji opisuje na koji se način treba infiltrirati u samu bazu Chavezovog pokreta i uzrokovati podjele među članstvom koje će u pogodnom trenutku biti iskorištene za svrgavanje bolivarske vlade i gušenje cijelog pokreta.

Brownfield detaljno objašnjava kako SAD treba koristiti USAID, Ured za tranzicijske inicijative (OTI) i druge organizacije kako bi se dijelila sredstava i tehnička podrška nevladinim organizacijama koje se aktivno suprotstavljaju legitimno izabranoj vladi.

Kako bi shvatili razmjere tog posla dovoljno je pročitati izvješće koje je za Vijeće za inozemne poslove (CFR) napisao bivši američki veleposlanik u Caracasu,  Patrick Duddy, u kojem se predstavlja niz scenarija za destabilizaciju Chavezove vlade prije i poslije izbora 2012.

Jedan od najcrnjih je onaj o izazivanju nasilnih prosvjeda dan nakon izbora, kako bi se doveo u pitanje legitimitet izborne moguće pobjede Huga Chaveza. Takav se scenarij očigledno koristi uvijek kada postavljanje na vlast marionetske prozapadne oporbe postane upitno.

Nakon izbora u Venezueli se dogodilo upravo ono što je predlagao veleposlanik Patrick Duddy, iako su Chavez i njegov PSUV uspjeli zadržati nadzor nad situacijom.

Nije nikakva tajna da je venezuelanska oporba okupljena u Okrugli stol demokratskog jedinstva (MUD) marioneta američke administracije, točnije američkog resora za trgovinu (US Chamber of Commerce ), te da je njihov bivši predsjednički kandidat, Henrique Capriles, poslušnik Washingtona.

Venezuela nije jedina latinoamerička zemlja u kojoj se koriste te metode. Na listi “smrtnih neprijatelja” Washingtona su bili Ekvador, Bolivija, Nikaragva i Kuba. U Ekvadoru je zbog previše demokracije na vlast došao lažni ljevičarski predsjednik Lenin Moreno, koji je pravo lice otkrio nakon pobjede na posljednjim izborima.

Bolivijski predsjednik Evo Morales je napravio veliku stvar kada je protjerao USAID iz zemlje i izjavio “kako u svojoj zemlji i protiv svog naroda više ne želi američke urote”.

Morales je naglasio “kako USAID ima političke ciljeve i nema nikakve veze sa socijalnim programima”. Iako su to dužnosnici američke agencije opovrgavali, postoji niz dokaza da je Morales ipak bio u pravu.

Ruska Federacija

Jednako kao u Africi i Latinskoj Americi, SAD su oporbom pokušale manipulirati i za svrgavanje vlasti u Moskvi. Tijekom prosvjeda protiv predsjednika Vladimira Putina 2011. i 2012. , bivši američki veleposlanik u Moskvi Michael McFaul je optužen da je iz sjene upravljao s čelnicima oporbe. Iako su i State Department i McFaul to zanijekali, dokaz je objavljen na kanalu You Tube i nisu ga mogli opovrgnuti.

Na snimku se vide pokojni Boris Nemvov, dopredsjednik oporbene stranke RPR-PARNAS, te drugi oporbeni lideri kako nakon susreta s američkim veleposlanikom izlaze iz američkog veleposlanstva u Moskvi. Bliski odnos ruske oporbe i Washingtona se vidi iz osobnih susreta, ali i iz financijske podrške koju im je pružao i vjerojatno još uvijek pruža NED. Sjedinjene Države s “političarima” kao što su Boris Nemcov ili Aleksej Navalni, koji je na izborima za gradonačelnika Moskve 2013. osvojio 27% glasova, ne uspijevaju nimalo ugroziti vladavinu ruskog predsjednika i postaviti marionetsku prozapadnu vladu u Ruskoj Federaciji, a nakon nemilosrdne agresije ukrajinske vojske protiv civilnog stanovništva u Donbasu se u Rusiji osnovala i konsolidirala jaka protuoporbena vaninstitucionalna skupina “Antimaidan”, koju čine veterani rata u Afganistanu, pripadnici motociklističke skupine “Noćni vukovi”, te druge skupine koje ne žele da se nikakav “Maidan” valja po ulicama Moskve, a za to imaju i podršku ogromne većine stanovništva.

VIDEO – Snimka s američkim diplomatima koja je pokopala rusku prozapadnu oporbu

https://www.youtube.com/watch?v=j9FfX0B8ujA

Na kraju treba reći da političke organizacije, stranke, nevladine udruge, mediji, pojedinci, bez obzira kakvim se naizgled plemenitim i humanim radom bavili, ne mogu nikako opravdati svoje aktivnosti i prikriti prave namjere, ako iz njih stoji dobro uhodana logistika koja priprema Obojene revolucije, a koju čine NED, USAID, Otvoreno društvo, Freedom House, razne američke zaklade i vladine agencije, američko veleposlanstvo, potom vazalska europska veleposlanstva koja često djeluju tamo gdje je Amerikancima onemogućen pristup, kao što je španjolsko u zemljama Latinske Amerike ili nizozemsko u brojnim zemljama istočne Europe. Svatko tko, možda i u dobroj namjeri, surađuje s njima, neka se dobro upita što doista čini? To vrijedi i za “promicatelje demokracije” u Srbiji koji tvrde da nema ništa loše u tome što s američkim diplomatima u Beogradu ispijaju kave u hotelu Hayat.

Postoje, naravno, i saveznici Washingtona koji nemaju ničega “demokratskog” u sebi, kao što su ukrajinski neonacisti, razne profašističke ekstremističke skupine kao što je slučaj u Venezueli, islamisti u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji, međutim, odabir saveznika na terenu je također posljedica dugog rada i pažljivog odabira samo kako bi se postigao konačni cilj.

U svakom slučaju su, svjesno ili nesvjesno, “zeleni”, “ljevičari”, LGBT udruge, manje frakcije anarhista, a s druge neonacisti, islamisti i druge ekstremističke frakcije važne i nezaobilazne karike ove dobro uhodane mašinerije koja desetljećima proždire narode i države diljem svijeta.

Sve navedeno samo dokazuje pravo lice američke diplomacije koja se temelji na cinizmu i manipulaciji samo naizgled demokratskim institucijama, pokretima i strankama.

Koristeći se raznim političkim i diplomatskim taktikama, Washington se uvlači u nacije za koje drži da ih je potrebno “demokratizirati” i upravo ta magična riječ “demokracija”, kojoj se obično doda i “sloboda”, najopasnije je oružje kojim su sve bivše i aktualna američka administracija do sada doslovno pomele brojne demokratski izabrane vlade i lidere zemalja koji su predano služili svojim narodima, ali izvan okvira i modela zapadne parlamentarne demokracije.

Uspješno provedene Obojene revolucije

* 1953. Iran – “White Revolution” ili Operacija Ajax

* 1989. – Čehoslovačka

* 1990. – Nikaragva

* 1987. – 1992. – Baltik

* 2000. – Srbija

* 2003. – Revolucija ruža u Gruziji

* 2004. – Narančasta revolucija u Ukrajini

* 2005. – Libija

* 2005. – Revolucija tulipana u Kirgistanu

* 2010. – 2011. – Revolucija jasmina u Tunisu

* 2011.- Arapsko proljeće u Egiptu i Libiji

*  Od 2014. – Brazil

* 2014. – EuroMaidan Ukrajina

Tinjajuće i neuspješne Obojene revolucije

* 1953. – Istočna Njemačka “17. Juni”

* 1956. – Mađarska

* 1968. – Čehoslovačka “Praško proljeće”

* 1989. – Kina “Tienanmen”

* Od travnja 2002. – Venezuela

* Od 2005. godine – Azerbajdžan

* Od 2007. godine. – Burma “Revolucija šafrana”

* Od 2009. – Iran – “Zeleni val“

* Od 2011. – Sirija

* Od 2011. -Tajland

* 2001. – Bjelorusija “Zubr”

* 2005. – Uzbekistan “Ustanak u Andijanu”

* 2006. – Bjelorusija “Traper revolucija” ili “Vasilijkovaja revolucija”

* 2008. – Armenija “Revolucija visibaba”

* 2009. – Moldavija “Revolucija Jorgovana”

* 2011. – 2012. – Rusija “Snježna revolucija” ili “Pobuna hipstera”

* 2014. – Tajland

* 2014. – Hong-Kong

* 2014. – Mađarska

Lista se nadopunjuje…

Wikileaks / Council on Foreign Relations