Devet propalih povijesnih pokušaja stvaranja “svjetske države”

Nedavno smo u jednoj od analiza završnom dijelu naveli kako je geopolitika zapravo jednostavna i lako ju je razumjeti. Naime, geopolitika bilo koje države je objektivan odraz njezine unutarnje politike prema van. Vanjsko je posljedica unutarnje snage ili slabosti i ako neka zemlja doista želi nešto postići i izvan svojih granica, najprije mora funkcionirati unutra. Mora ojačati u smislu izvorne nacionalne države, a ne kao jednostavna globalistička ćelija svjetske vlade. Ako nije funkcionalna iznutra, tada je nemoguće govoriti o bilo kakvoj geopolitici, jer ona definitivno neće dati pozitivne rezultate. Još gora je žudnja za tuđim.

Najbolja geopolitika je ona vlastita, jer imitacija nikada nijednu zemlju nije učinila velikom i rezultati takvih beznadnih pokušaja će biti još tužniji. Dobra geopolitika ne može biti ni samo program inozemnih ulaganja, već borba za kvalitetniji život drugih naroda.

Osim toga, geopolitika počinje gdje se bez ikakvog razmišljanja odbacuje “globalističko obrazovanje ” i globalistički “društveni programi”, inače je nemoguće ostvariti bilo kakav uspjeh. Jake države nikada nisu vodili plaćenici, nego idealisti i vizionari.

Stoga je najbolja geopolitika uspješna domaća politika. Tako je uvijek bilo u povijesti. Najbolja geopolitika je uspješan unutarnji program. U suprotnom slučaju  će vanjski uspjesi biti ukradeni, prodani ili “privatizirani” od strane drugih. Tko pronađe odgovor na pitanje koje zemlje imaju uspješnu unutarnju politiku, taj će lako doći do odgovora na kome se nasukao vrlo lukavi plan “Novog svjetskog poretka”, za kojeg se početkom ’90-ih proricalo da je neupitna budućnosti i razdoblje koje će trajati tisućama godina.

Sada podsjetimo na devet “svjetskih država u povijesti”, koja su propala upravo iz navedenih razloga, a sličan kraj čega i “Novi svjetski poredak” s jednim centrom moći, jednom vladom, jednom valutom i jednim načinom razmišljanja za više od 7 milijardi ljudi u svijetu.

1. “Država Aleksandra Velikog”

Aleksandar Veliki (356.-323. pne), bio je rodom iz makedonske vladajuće elite koji se riješio svih potencijalnih konkurenata, uključujući i članove uže obitelji. Prvo je osvoji gradove-države antičke Grčke i organizirao “osvetničku kampanju svih Helena” protiv u to vrijeme ogromnog Perzijskog carstva.

Zbog vojnih pobjeda je svoju državu proširio na teritoriju dijela Europe, Bliskog istoka i Središnje Azije. Stekao je ogromnu moć. Vladar je, prilično mlad, umro u glavnom gradu Babilonu. Postoje sumnje da je otrovan. Aleksandar Veliki se smatra gotovo prvim poznatim globalistom. Pokušao je izmiješati narode i uspostaviti jednu središnju vlast. Grad Aleksandrija je bio trgovačko i financijsko središte, Wall Street tog vremena, a nastao je kao posljedica pokušaja, nazovimo je tako, “antičke globalizacije”.

2. Drevni Rim

Carsko razdoblje počinje 754. prije Nove ere, a završetak se smatra pad zapadnog dijela Rimskog Carstva 476 godine. Prilično poznata priča. I ovdje imamo širenje teritorija i promjene kvalitete opće države. Najstariji carski period, potom republika, opet carstvo i opću krizu gospodarstva i morala što je dovelo do raspada države. Bila je zaista “svjetska država” tog vremena, ali s vrlo beznačajnom populacijom u odnosu na teritorije.

Rim se širio u svim smjerovima oko Mediterana, a promijenili su ga barbarizacija, ekonomske i demografske krize, da bi na kraju  doživio kolaps zbog vanjskog utjecaja, kojeg bi u ranoj fazi i na vrhuncu moći uspješno suzbio. Runsko Carstvo, sve dok je bilo snažno, nametalo je svoje zakone i običaje diljem “svijeta”.

3. Arapski kalifat

Arapski kalifat je trajao od 632. do 1517. godine. Zauzeo je ogromne teritorije iz “srca” Arapskog poluotoka na istok do Azije, na zapadu preko Bliskog istoka i sjevera Afrike do današnje Španjolske. Države koje trenutno ispovijedaju islam pružaju uvid u granice ove civilizacije. Kalifat je u Europi zaustavljen čisto vojnim metodama. Izgubio je Europu i kasnije je nestao u povijesti.

Islam je ujedinio stanovništvo na vjerskoj osnovi – islamskim zakonima, islamskoj tradiciji i tako dalje. Trenutno se odvija proces renesanse ove ideje kao geopolitičke strategije u novim povijesnim uvjetima. Europa se aktivno islamizira zbog migracije i organizacije vjerskih i političkih organizacija pod pokroviteljstvom i novcem Saudijske Arabije. Lokalne vlasti neformalno potiču taj proces u okviru prethodno stvorenog multikulturalnog ili kozmopolitskog društva, čime Europa ponavlja socio-političku putanju drevnog Rima.

4. Mongolsko carstvo

Postojalo je od 1206. do  1368. godine. Međutim,  1294. ogromno Mongolsko Carstvo je podijeljeno na neovisne “uluse”. “Zlatna Horda” je trajala do 1483. Pokušaj mongolske vojne elite je bio da podredi sve narode “volji Neba”. Obuhvaćalo je široka područja Kine, sve do Bliskog istoka i istočne Europe. Država se raspala i likvidirana je u procesu degradacije vladajuće elite.

Relativno mali broj ratnika je zauzeo goleme teritorije Euroazije, koje tijekom vremena njihovi potomci nisu mogli zadržati. U upotrebi su bili univerzalni zakoni.  Postupna islamizacija elite i obiteljski oružani sukobi su doveli do fragilnost i kolapsa carstva.

5. Vrijeme univerzalnih kršćanskih monarhija u Europi

Prvi pokušaj stvaranja univerzalne kršćanske države je proveden u starom Rimu, kada je kršćanstvo postalo dominantna religija carstva, prikladna da bude temelj politike države. Ideologija joj je bila svaka vlast je od Boga dana, najbolja vrlina je bila poniznost, a najgore obilježje jedne osobe je bio  ponos.

Ovo je u praksi, uz egocentrizam i monoteizam, bila metoda upravljanja masama. Međutim, kršćanstvo nije spriječilo raspad zapadnog dijela carstva. Preživio je istočni dio Rimskog Carstva – Bizant. Ova država je trajala od 395. – 1453. godine, a kao univerzalnu religiju je promovirala pravoslavlje, specifičan oblik kršćanstva nastao u okrilju grčke crkve, koji će nakon Velikog raskola 1054. biti državna religija većine istočnih autokefalnih crkava.

Međutim, zbog brojnih čimbenika – stalne ratne ekonomije, krize elite i moralne degradacije, država postupno gubi teritorije, sve dok nije u potpunosti uništena.

Od XV. stoljeća, kršćanske monarhije Europe, uključujući i Moskovsko kraljevstvo s idejom “Svete Rusije”, pokušale su postići isto, ali bez uspjeha. Do 1918. su propali svi imperijalne pothvatu kontinentalne Europe, jer su carstva u tom razdoblju vjeru samo deklarativno imali kao univerzalnu vrijednost, dok su ih karakterizirale političkim spletkama i želja za bogaćenjem.

Uvjetno rečeno, jedan od uspješnijih projekt je bilo Sveto Rimsko Carstvo, zajednica teritorija u središnjoj Europi tijekom srednjeg vijeka i ranog novog vijeka kojom je vladao rimsko-njemački car. Prvi car je bio Oton I, okrunjen 962. Posljednji Franjo II. koji je abdicirao i time 1806. godine, tijekom Napoleonovih ratova, označio kraj carstva. Nasljednikom Svetog Rimskog Carstva se smatra Austro-Ugarska monarhija, stoga se može da je de facto preživjelo do kapitulacije u Prvom svjetskom ratu.

6. Pokušaj Napoleona Bonapartea

U intrigama nakon Velike Francuske revolucije (1789-1799), mladi ambiciozni general Napoleon Bonaparte, koristeći svoj vojni genij, pokušao je stvoriti zajedničku europsku i svjetsku državu s “francuskim potpisom”. U Londonu nisu dobro gledali na ovaj projekt, pa je završio kada su francuski ljudski i vojni resursi pokopani na bojnom polju. Napoleon su u lipnju 1815. godine, nakon poraza u bitci kod Waterlooa, zarobili Britanci i zatočili na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije. No, povjesničari se slažu da je vojnu moć Napoleon izgubio pohodom na Rusiju 1812. godine.

U Napoleonovu pohodu su se Rusi povlačili i izbjegavali odlučujuću bitku ali su je napokon prihvatili kod Borodina, jer je prijetila opasnost da bez borbe padne Moskva, što bi znatno oslabilo moral ruske vojske i naroda. Borodino, mjesto gdje su se sukobili vojni geniji Napoleona i ruskog maršala Kutuzova, ostao u povijesti zabilježen kao poprište golemog krvoprolića. Napoleon je izgubio oko 50 000 vojnika i čak 47 generala, a njegov protivnik Kutuzov 44 000 mrtvih i 23 poginula generala. Iako je bitka taktički ostala neodlučena, obje su je strane proglasile svojom pobjedom. Čak je i Napoleon morao reći: “Francuzi su zaslužili pobjede, a Rusi da ostanu nepobijeđeni.” Ubrzo je francuska vojska ušla u Moskvu, ali Napoleon nije dočekao pregovore o ruskoj predaji, nego je u gradu pometnut veliki požar i Napoleon se počeo povlačiti u veoma teškim zimskim uvjetima. Pod udarima leda,  studeni i ruskih postrojbi, francuska se vojska raspala i pod oružjem se kući vratilo tek nekoliko tisuća vojnika. Računa se da je Napoleon u Rusiji izgubio oko 300 000 ljudi, što je zauvijek skršilo njegovu vojnu moć i snove o stvaranju “novog svjetskog poretka”, deklarativno pod sloganom Francuske revolucije “slobode, jednakosti i bratstva”.

7.  “Britansko carstvo nad kojim sunce ne zalazi”

Kontrola svjetskog mora i svjetskih trgovačkih puteva, uz kombinaciju diplomacije, rata i ekonomije, nastalo je Britansko Carstvo. Ono je bilo klasičan imperij s metropolom i kolonijama, a funta je bila kao svjetska trgovačka valuta.

Od projekta se postupno odustalo, prije svega kada je u  Sjedinjenim Državama 1913. godine utemeljen FED, čiji su osnivači bili i bankari iz Engleske. Kasnije je Velika Britanija, ili ono što je ostalo od nje, pokušavala od Europske unije stvoriti nadnacionalnu vladu koja ovisi o Sjedinjenim Državama. Čak ni u Velikoj Britaniji se mnogima ne sviđa gubitak statusa “svjetske države” u kojoj su metropola i jedna od kolonija, Sjedinjene Države, zapravo su zamijenili mjesta. Sada, kada Ujedinjeno Kraljevstvo izlazi iz EU, sudbina Velike Britanije je neizvjesna. Srednjoročno će vjerojatno preživjeti, ali dugoročno, sa secesionističkim trendovima u Škotskoj i Sjevernoj Irskoj, bivše “carstvo nad kojim sunce nikada ne zalazi” bi moglo nestati s političke karte svijeta.

8. Sovjetski Savez i “Treći Reich” njemačke nacije

Obje zemlje su nastojale provesti proces “globalizacije” na svoj način, a je sudbina njemačkog projekta određena 1943. i velikim vojnim porazom na istočnom frontu.

Ipak, na krvi Slavena, “niže ljudske rase”, ali i zbog vojnih, političkih i gospodarskih odluka Londona i New Yorka, Nijemci su nekoliko godina održali svoju vodeću poziciju u svijetu. Ipak, “Treći Reich” je poražen, a s njime i državna ideologija o “arijevskoj rasi, jednom vođi, jednom narodu i jednim carstvom”. Nekoliko marginalnih političkih skupina i organizacija još uvijek slave “genij soboslikara” iz Braunaua na Innu, ali su puno opasnije elite koje su veći dio nacističke ideologije uspjele prezentirati u novom obliku i pod novim imenom unipolarne globalizacije. Ne koriste se metode koje su uništile “Treći Reich”, kao što izravni vojni pohodi u svim smjerovima ili otvoreno rasističke politike, ali to ne znači da se projekt ne provodi, ali puno suptilnije, tako da mnogima izgleda da ima “ljudsko lice”.

Vojni poraz Njemačke i Japana je doveo do osnivanja Ujedinjenih naroda, modernizirane Lige naroda, ali pod uvjetima bankarskih obitelji koje kontroliraju Sjedinjene Države, Veliku Britaniju i Francuska i imali su interese u “kineskom svijetu”. Godine 1948. su zapadnih konceptualisti stvorili Izrael, a posljedica toga je bila da je Sovjetski Savez za globalizam postao suvišan. Britansko Carstvo je prestalo je biti nužno svojim bivšim gospodarima, što je odredilo raspad europskih kolonijalnih carstava i Sovjetskog Saveza.

Sa svoje strane, Sovjetski Savez je sebi dao zadaću stvaranja socijalističkog svijeta i “izvozio” je revolucije, pomagao antikolonijalističke pokrete u zemljama u kojima je kasnije namjeravao uspostaviti komunističku vlast, ali je to bio preveliki teret, kojeg SSSR, uz ogromne troškove vojne nazočnosti u Istočnoj Europi, nije mogao izdržati. U ekonomskom smislu je došlo do fenomena obrnute imperije, kada kolonije viša izvlače od metropole nego što joj doprinose i zbog tih, ali i drugih čimbenika, SSSR se raspao 1991. godine.

9. “Sjedinjene Američke Države kao univerzalni standard”

Do početka dvadesetog stoljeća je to bila zemlja utopija koju je izgradio bankarski kapital i ruke europskih iseljenika. Od 1913. godine, kada je utemeljen FED, svjetske financije su počele su od bivše provincije Britanskog Carstva počele stvarati “svjetsku državu”.

Proces je ličan Rimskom Carstvu, ali s drugačijom tehnološkom strukturom i značajno većom populacijom. Centar moći je u Washingtonu, a financijski centru u Londonu i New Yorku, dok je vjerski centar u izraelskom dijelu Jeruzalema.

U ovoj fazi, pod izgovorom krize, pokušava se modernizirati postojeća “svjetska država” i ljudsko društvo podići na novu “kvalitativnu razinu”. Dakle, koliko god narode sebe smatrali slobodnima u svojim državnim oblicima, iza toga se krije proces širenja teritorija i provedba globalizacije na temeljima koji su udareni od strane zapadne elite.  Globalistička elita ne podnosi konkurenciju i najveća je prepreka stvaranju “svjetske države” ideja multipolarnog svijeta. Glavno pitanje je koje će mjesto ovoga ili onoga naroda biti u ovom povijesnom procesu.

Zapravo, svi moderni sukobi su dio pokušaja uspostave svjetske države u kojoj je vlast podijeljena na metropole i kolonije, potrošače i “donatore”, administratore i autsajdere. Status utjecajnih obitelji, koje žele uspostavu  nove “svjetske države”, čak i konkurencija među njima, provodi se u uvjetima formalnog konsenzusa.

Mnogo velikih carstava i imperijalnih naroda su davno nestali, a drugi se bore za preživljavanje. Glavni geopolitički trendovi su iransko i kinesko pitanje, jer ove zemlje posjeduju sve kvalitete društva koje svoj geopolitički utjecaj može ispoljavati prema van.

Od stanovništva Europe se prave “novi ljudi”, narodi koji će biti svjetionik demokracije u svijetu, ali se u tom procesu primjećuju brojni nedostaci, što je logično, jer je povijest pokazala da se u nekoliko desetljeća i silom ne može stvoriti nikakav “novi čovjek” ili “nadčovjek” kojeg je htio stvoriti “Treći Reich”. Svi pokušaji mijenjanja čovjekove prirode, koji su se uvijek pravdali višim ciljevima i stvaranjem univerzalne svjetske države, su propali, a prethodno su doveli do slabljenja i propadanja jakih država.

Stratezi posljednjeg pokušaja kojem svjedočimo žele uništiti i integritet Ruske Federacije, jer je za ostvarenje ovog cilja potreban njezin raspad, baš kao i kolaps Kine i Irana.

Podsjetimo da je nakon raspada Sovjetskog Saveza “svjetska država” Rusiju koristila isključivo kao teritorij “donatora”, državu za crpljenje njenih prirodnih resursa.

Ideološki i ekonomski ovisan teritorij u pravilu nestaje za vrijeme jedne generacije, poznatih “biblijskih 40 godina”.

U tom smislu, ako nastave voditi ovu politiku, međusobno posvađani i slabi u smislu “univerzalnih vrijednosti” zapadni narodi, iako okupljeni u NATO čine najveću vojnu silu, teško će svoju geopolitiku moći projicirati prema van i živjeti na štetu drugih naroda svijeta, kojima sve manje odgovara pozicija vazala i “donatora svjetske blagajne”.

Svi ovakvi pokušaji su u povijesti bili osuđeni na neuspjeh, iako su neka carstva trajala i “tisuću godina”.

Novi svjetski poredak i zašto je besmisleno predviđati njegovu pobjedu