Dobio sam mlađan poziv za armiju…

Nakon ko zna koliko godina čuh pjesmu „Jesenje su kiše počele da liju, dobio sam mlađan poziv za armiju…“ Sjetih se vremena u kom sam i ja bio vojnik.

Tada su svi muški služili vojsku i odsluženje je bilo neka granica u životu koja je određivala mnogo toga. Recimo, smatralo se da treba prvo odslužiti vojsku pa se tek onda ženiti. Trebalo je prvo završiti školu, pa onda ići u vojsku. Vjerovalo se da mlad čovjek nakon vojske dodatno sazre.
Ja sam, inače, u sebi protiv vojske, protiv rata, ali opet svjestan sam i toga da se nekada ne može sam biti bez vojske, pogotovo ako je oni oko tebe imaju i kad imaju opasne namjere. Život me nekako uspio natjerati i da služim vojsku i još da nakon toga provedem neko vrijeme u vojničkim redovima. I dalje imam niz zamjerki na vojsku, ali sad bih se osvrnuo na neke pozitivne aspekte koje vojni rok ostavlja ljudima koji su, u moje vrijeme, davali godinu-dvije svog života ovoj obavezi.
Vojni rok je bio dio života koji je bio zajednički za cjelokupnu mušku populaciju i to je bila tema o kojoj su svi imali šta reći, o kojoj se uvijek moglo pričati tako da se nije moglo doći u situaciju da s nekime nemate o čemu razgovarati. Kad vas baš ništa drugo ne povezuje, tu su bile uspomene iz armije.
Armija je bila nova škola za sve. Jedno nepoznato iskustvo u kom su se svi učili novim pravilima i usputno međusobno upoznavali. Oni koji su dolazili iz visokih intelektualnih krugova, koji nikada do tada gotovo da nisu imali kontakta s polupismenim mladićima svoje generacije, odjednom bi spavali u krevetu kom mu je susjed neko ko gotovo da nije progovorio s čovjekom obrazovanijim od seoskog učitelja. Onaj intelektualac bi se čudio jednostavnosti svog susjeda, a ovaj širini intelektualčevog pogleda; oni bi na sasvim različit način iskazivali svoje misli, imali bi različite želje i polja zanimanja, ali bi upravo zato jedan drugoga obogaćivali, međusobno proširivali vidike. Jasnije bi vidjeli i jedan drugi svijet, pogledali na život i iz drugog ugla. Bolje bi se razumjeli, nekad čak i iskreno zbližili i zavoljeli, a nekada još jače shvatili razlike.
Vojska je za sve promjena i u načinu života, ritmu i odnosima među ljudima. Neki, koji su bili uvijek u centru pažnje, oko kojih se svijet vrtio, mamini i tatini sinovi, odjednom su postali samo prosječni, kao i svi ostali, i više je bilo nebitno ko su im roditelji, za sve su se morali izboriti svojim djelom, a ne porijeklom. Njima je obično vojska bila mučilište i ostajala im je u neugodnoj uspomeni. Neki su do vojske bili marginalizirani, nevažni, možda siromašni i čak zlostavljani, a sad su imali tretman kao da su isti kao i svi ostali. Hoće li biti i iznad prosjeka, zavisilo je samo od njih, a ne od njihovog jadnog porijekla. Njima je vojska bila jedno od najboljih razdoblja u životu. Oni koji su bili loše obučeni, sad su imali istu garderobu kao i svi ostali, a oni koji su se uvijek izdvajali dobrim oblačenjem, sad su bili samo prosječni.
Razne situacije dovode vojnike u prilike da se na nekim zadacima nađu s drugim vojnikom od kog očekuju veliku pomoć ili podršku, ili s onim od kog ne očekuju ništa dobro. Na nekoj noćnoj straži, na zajedničkom kopanju rova u kamenjaru, na boravku na kiši ili zimi ili ko zna gdje sve. Vojni rok je pun šansi na kojima se može provjeriti karakter ljudi. U ovim situacijama se uvjere kako ima onih koji su tako nesebični ili tako sebični, a često se desi da to bude suprotno od njihovih prethodnih očekivanja. Tako se nauče da budu oprezniji u donošenju olakih ocjena o ljudima, samo na temelju predrasuda ili instinkta.
U moje vrijeme su u armiju dolazili momci iz svih dijelova tadašnje Jugoslavije. Vod je bio kao jedna obitelj, spavali smo svi u jednoj spavaoni ili u nekoliko susjednih, ali po cijeli radni dan smo bili zajedno. Vidjeli bismo uživo i Makedonce, i Albance, i Slovence, i Crnogorce… Očigledno je bilo kako među svima ima i dobrih i loših ljudi, i obrazovanih i neobrazovanih, i lijepih i ružnih, a vlastito iskustvo je najbolje iskustvo. Nismo se više morali oslanjati na priče drugih o tome kakav je ko. Svi su muški, i oni koji nisu govorili jedan zajednički jezik, u tom ga periodu naučili i to im je omogućilo da se lakše sporazumiju, to im je obogatilo život. Znanja nikada ne može biti previše. I mi ostali smo naučili ponešto od jezika drugih – bar po nekoliko riječi mađarskog, albanskog, slovenačkog, makedonskog. Bar nekad u životu i toliko malo nam je dobro došlo.
Većina prijateljstava koja su nastala u armiji ostaju trajna i ne naruše ih ni najveća iskušenja. Tako su se rodila mnoga kumstva, brakovi između prijatelja iz vojske i sestre nekog drugara, zajednička ljetovanja, sastanci, poslovne veze.
U armiji i oni koji su navikli da sve bude po njihovom, da nikoga ne moraju slušati, shvate da može biti i drukčije i malo-pomalo naviknu se da postoji hijerarhija koja se mora poštovati. Shvate i da to ima i svoje dobre i loše strane, kao što je imalo i ono njihovo neslušanje nikoga. Disciplina kod njih stvori neke nove navike i novo razumijevanje u odnosima među ljudima.
Vojska je za mnoge bila i prava škola. Tamo su naučili biti vozači, pekari, mineri i tako dalje, i nakon odsluženja vojnog roka su od toga dobro živjeli. Recimo, pekar u mom selu nikad nije ni sanjao da će se time baviti cijeli ostatak života nakon vojske. Zanat je naučio kao vojnik i stvarno je bio pravi majstor svoga zanata. Pa evo, i ja ne bih mogao u srednjoj školi predavati i predmet Obrana i zaštita da nisam bio u Školi rezervnih oficira.
Sve u svemu, jedna dobra vojna organizacija ima i niz svojih dobrih odgojnih, obrazovnih i drugih strana. To je škola sa svojom jedinstvenom vrijednošću koja se jednostavno teško može nadomjestiti na druge načine. To je bilo veliko i važno iskustvo za svakog muškarca. Nažalost, mnoge armije svoju humanu i odgojnu funkciju svode na minimum i donose više štete nego koristi.