Promocija ljudskosti

U subotu je u Sarajevu održana promocija knjiga Pere Zubca i njegovog sina Miloša, a ja ovdje ne želim ništa reći o knjigama niti autorima, osim da je sve bilo divno, kako je bilo i za očekivati.

Meni je još uvijek u glavi ona atmosfera koja se osjećala sve vrijeme – prije početka promocije, za vrijeme njenog trajanja, a posebno nakon promocije. Toliko dobrih, obrazovanih, dobronamjernih ljudi koji su istovremneo i ljubitelji lijepe pisane riječi, ne može se baš tako često naći na jednom mjestu. Bilo je dirljivo gledati s koliko su ljubavi mnogi od gostiju dočekali Raifa Dizdarevića, bivšeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, vitalnog devedesetjednogodišnjaka koji se još uvijek lako uspeo uz stepenice na treći kat. Trebalo mu je desetak minuta da prođe petnaest metara do mjesta gdje će sjesti, jer ga je stalno neko grlio i ljubio. On je, poznato je, brat književnika Zije Dizdarevića, poginulog još u Drugom svjetskom ratu, i, poput brata, ima istančan osjećaj za književnost.

Mišo Marić je tako nadahnuto vodio cijeli program i toliko se unio u njega da je čak i suzu pustio, kao i mnogi posjetitelji. Nije stizao Mišo progovoriti sa svima onoliko koliko je to želio, ali se trudio maksimalno. Miloš Zubac je, osim što je pokazao ono što je napisao, sve prisutne razgalio svojom divnom pjesmom uz gitaru i podigao cijeli događaj na jedan viši nivo.

U publici je bilo mnogo poznatih ličnosti: intelektualaca, književnika, likovnih umjetnika, glumaca, političara…  Osim već spomenutih, tu su Gradimir Gojer i Željko Ivanković, koji su govorili o djelu oca i sina; Zlatko Dizdarević, Josip Pejaković, Jasna Šamić i mnogi drugi poznati koji se češće viđaju na sličnim priredbama, ali i Hanka Paldum, koju nisam ranije viđao na promocijama knjiga. Tu je načelnik općine, brojni univerzitetski profesori, ali i neki građani koji nisu poznati javnosti, ali su vrijedni i dobri ljudi. (Nabrajam tek nasumce, kako mi ko padne na pamet.) Tek nakon promocije se vidi koliko se oni svi međusobno slažu i dopunjuju, kako svi prijateljski razgovaraju. Tu je i zakuska s pićem koje su donijeli pojedini posjetitelji, bez naknade. Prostorija „Figure“ u ulici Danijela Ozme 12 se izdaje također bez naknade, a sve to doprinosi jednoj obiteljskoj atmosferi. Malo je onih koji odlaze, svi prisutni međusobno čavrljaju, veseli su i čini mi se da nemaju namjeru uskoro otići.

Ja sam morao, čekao me dalek put. Ali u sjećanju sam nosio jedan vrlo ugodan događaj i osjećaj bogatstva – bogatiji sam za jedno divno druženje sa mnogo dobrih ljudi, i upravo po tome ću pamtiti ovaj događaj.