Rim je bez vode zbog privatizacije sustava opskrbe, a ne zbog suše

Već više tjedana je u Rimu u tijeku izvanredno stanje zbog nedostatka vode. Prošli tjedan su zatvorene čak i sve fontane u Vatikanu, kao i ona na Trgu svetog Petra, a razlog je nestašica vode koja je pogodila Rim.

Lokalne vlasti navode kako je u Rimu ”zbog neuobičajeno suhog ljeta ugrožena opskrba vodom, a vlasti razmatraju nekoliko izvanrednih mjera kako bi odgovorile na krizu, uključujući i ograničenja opskrbe vodom”.

Međutim, socijaldemokrati, demokršćani, liberali, lijevi i desni centar, doslovno svi koji su obnašali izvršnu vlast i imali većinu u parlamentu šute kao zaliveni na ključno pitanje i ne žele navesti pravi razlog zbog kojeg su Rim i okolica ostali bez vode.

Ovdje se moramo vratiti u 2011. na referendum o pitanju vode, kada su Talijani jasno rekli da opskrba vodom mora ostati javna služba i da se ne smije prilagođavati tržišnim zakonima koji isključivo gledaju na povrata kapitala i ako se dozvoli privatizacija opskrbe vodom, tvrtke koje se time bave će  upravljati vodama vodeći se logikom profita.

Ovaj je referendum potpuno zanemaren i talijanske vlasti su odlučile da voda nije opće dobro, što znači da je sam referendum bio potpuno beskoristan.

U travnju 2016. je na inicijativu takozvanog lijevog centra učinjen još jedan korak ka privatizaciji upravljanjem opskrbe vodom.

Zastupnički dom Italije je usvojio zakon o javnoj upravi koji razmatra koncesije vodnih usluga i iskrivljujući značenje izvornog zakona upravljanja vodom kao javnim dobrom je ovaj sektor otvorila slobodnom tržištu.

Danas, šest godina nakon referenduma i godinu dana nakon usvajanja spornog zakona se nestašica vode u Rimu pravda ”globalnim zatopljenjem”, ”nezapamćenom sušom” i čime već ne. Sve same gluposti!

Ova godina u Rimu je baš kao sve ostale, s prosječnim temperaturama nešto višim od uobičajenih, a suša to podneblje pogađa od davnina.

Glavni je problem što je sustav opskrbe vodom u Rimu u prošlosti uvijek bio u javnim rukama i do sada se nikada nije dogodilo izvanredno staje kao ovo.

Danas je, protivno volje naroda izražene na referendumu, ACEA od javnog društva pretvorena dioničarsko društvo i prema nekim procjenama je čak polovica nekad javnog poduzeća sada u privatnim rukama.

Ljetne suše su tipične za mediteransku klimu, kojoj pripada i Rim. Ove godine je suša malo teža nego inače, jer je započela još u svibnju, ali to ne opravdava uvođenje izvanrednog stanja i redukcije vode, piše David Insaldi.

”Svima je poznato da vodovod u Rimu trpi bezbrojne gubitke, ali nitko i ne sanja da popravi cijevi i vodnu infrastrukturu. Za privatnike je to skupo i neisplativo. Profitabilnije je zatvoriti vodi Rimljanima i turistima, koji onda u velikim količinama moraju kupovati mineralnu vodu. Kako se čini, privatizacija je puno štetnije od suše!”, piše Insaldi.

Slično tvrdi i glavni tajnik stranke ”Rifondazione Comunista” Maurizio Acerbo.

”Izvanredno stanje u opskrbi vodom u Rimu dokazuje da smo bili u pravu kada smo se borili da voda bude opće dobro. Redukcija opskrbe vodom u Rimu je znak neuspjeha politike privatizacije javnih usluga koju su provodile vlade lijevog i desnog centra”, rekao je Maurizio Acerbo.

I bez najnovijeg zakona o koncesijama na poslove opskrbe vodom, Acerbo podsjeća da je sve počelo krajem ’90-ih, kada su se općinska poduzeća transformirala i dioničarska društva na burzama.

”Na kraju je neoliberalna politika Rim ostavila bez vode”, rekao je čelnik talijanske stranke ”Rifondazione Comunista”.

Danas je ACEA je klasična kompanija koja distribuira dividende dioničarima, a odgovorna je za poslovanje svih vrsta, od energetike do kompostiranja i spaljivanja smeća, a ulaže novac u cijeloj Italiji i inozemstvu, posebno i Latinskoj Americi. Bavi se svime samo ne onim zbog čega je utemeljena.

Politike koje su se provodile posljednjih 25 godine su uništile koncept javne službe i dopustile privatnom kapitalu da kroz izvlaštenje akumulira profit.

U Italiji je za javne službe desetljećima vrijedila ”crvena linija” i nisu su smjele povjeriti privatnim monopolistima, dijelom ni u potpunosti.

Zbog toga je referendum 2011. godine pokušao spriječiti pad u ponor, iako su Talijani, ali ne samo, odavno balansirali na rubu provalije.

Je li danas moguće vratiti nadzor nad javnim dobrima, kako je potvrđeno na narodnom referendumu 2011. godine, odnosno, ukinuti upravljanje nad javnim službama od strane dioničarskih društava? Malo je vjerojatno, iako postoji minimalna mogućnost da se regulatorna tijela ponašaju odgovorno i osiguraju uslugu vodom građanima, a ne profit dioničarima. No, izgleda da spas nije u nadi kako će ”regulatorna tijela” prisiliti kompaniju ACEA na popravke i obnovu vodne infrastrukture u Rimu, jer je jeftinije platiti medije da šire paniku i ponavljati priče o globalnom zatopljenju i suši kao glavnim uzrocima nedostataka vode za oko 8 milijuna ljudi, za koliko ih u Rimu i okolici mora osigurati nekoć društveni vodoopskrbni sustav talijanske prijestolnice.