Donbas više nije Ukrajina, a nije ni Rusija

Dok se u Kijevu raspravlja o mogućem bankrotu Ukrajine, Donbas ostaje pod udarima topništva ukrajinskih snaga na istoku zemlje. Najviše su na meti Jasinovataja, Gorlovka, Zajcevo, Avdejevka i područje zračne luke Donjeck.

U vrijeme kada se Vladimir Zelenski fotografirao na isturenim položajima ukrajinske vojske u Donbasu, oligarh Igor Kolomojski, kojeg mnogi drže za njegovog glavnog sponzora, daje intervjue u kojima preporučuje novoizabranom predsjedniku da proglasi bankrot i tako otpiše sve ukrajinske vanjske dugove. U isto vrijeme, Kolomojski predlaže da SAD i EU anuliraju dug od oko 80 milijardi dolara Međunarodnom monetarnom fondu, a da taj novac bude “naknada” za ono što je zemlja pretrpjela u razdoblju “protivljenja Rusiji”.

Podsjetimo da je Kolomojski bio jedan od sponzora Maidana 2004. i 2014. i kum nacista “Desnog sektora”, a sada isključivo brani svoje poslove i kompanije u Ukrajini i Rusiji, koje je stekao ’90-ih s tipičnim metodama tog doba. Što se tiče Washingtona i Bruxellesa, odjednom je zauzeo stav kako je to “njihova igra i njihova geopolitika”, te kako im “nije stalo do Ukrajine i služe se zemljom samo kao izgovorom da nanesu štetu Rusiji”.

Reakcija premijera Vladimira Grojsmana i “plinske kraljice” Julije Timošenko na prijedloge Kolomojskog su bile kako beskrupulozni oligarh nije pogođen “sudbinom jednostavnih Ukrajinaca” koji će, kako kažu, biti prve žrtve u slučaj neplaćanja duogova, pogođeni hiperinflacijom i uništavanjem bankarskog i financijskog sustava, kao da se Ukrajinci nisu našli u trenutnoj tragičnoj situaciji “zahvaljujući” privatnim poslovima i politici jednih i drugih u posljednjih dvadeset godina.

S druge strane, ukrajinski mediji smatraju bankrot kao pokušaj Kolomojskog i drugih oligarha da zgrabe jeftinu imovinu i kako nije iznenađujuće da su svi, manje ili više otvoreno, stali na stranu Zelenskog. Ništa osobno, kako kažu, samo posao i želja da vrate ono što je im veliki gubitnik izbora Petro Porošenko oteo dok je vladao zemljom. O tome svjedoči primjer samoga Kolomojskog i njegovo bivše poslovanje u Ukrajini.

U pravosudnoj areni je Andrej Portnov, bivši čelnik uprave svrgnutog predsjednika Viktora Janukoviča, preciznije formulirao optužbe protiv Porošenka, počevši od makinacija u njegovim off-shore poslovima, a također je predstavio sljedeće korake za tužbu protiv neonacističkog predsjednika Vrhovne Rade Andreja Parubija, koji je vodio nemire na Maidanu i organizirao masakr u Domu sindikata u Odesi 2. svibnja 2014.

Uz sve to imamo i prijetnje smrću koje je javno izrekao bivši vođa “Desnog sektora” Dmitrij Jaroš, upućene Vladimiru Zelenskom, nakon što je novi predsjednik nagovijestio bilo kakve razgovore s Moskvom oko Donbasa i mogućnosti da završi rat.

I upravo u pogledu rješenja sukoba, portal Gorlovka se pita zašto danas, više od četiri godine nakon potpisivanja Sporazuma iz Minska, oni koji su ih potpisali nastavljaju izjavljivati da ne postoje alternative tom dokumentu, a ništa ne rade da se on provede.

“Kako bismo okončao bilo koji sukob, moraju se ukloniti uzroci. U ovom  konkretnom slučaju je uzrok bio državni udar u Kijevu kojeg su organizirale SAD i odgovor Donbasa ciljevima ukrajinskih neonacista da asimiliraju stanovništvo. Rat na granici s Rusijom je dio američkih planova za pretvorbu Ukrajine u antiruski bedem i uvlačenje Rusije u oružani sukob s Ukrajinom”, piše portal Gorlovka iz Donbasa.

Sada, osim pitanja Krima, imamo i referendum na jugoistoku Ukrajine i oružani otpor u Donbasu, što nije počelo ruskom intervencijom, već usprkos željama Moskve.

Takozvani “Minsk 1” u srpnju 2014. godine je nakon nekoliko faza predvidio povratak Donbasa u Ukrajinu pod određenim uvjetima, ali je to Porošenko iskoristio kako bi obnovio velike napade. Moguće je da je Moskva u to vrijeme odustala od oslobađanja Donbasa, ne mogavši se oduprijeti predvidljivoj političkoj i financijskoj, pa čak i vojnoj ofenzivi Zapada, ako bi ruski vojnici ušli na teritorij Ukrajine, stoga se ograničila na prisiljavanje Porošenka na pregovore, pomažući istovremeno početnom sastavu Glavnog stožera narodnih milicija.

Tada su se dogodili veliki ukrajinski porazi u Ilovajsku, Izvarinu, na Saur-Mogili koji su prisilili Kijev da u veljači 2015. potpiše  “Minsk 2”, osmišljen prije svega da se zaustavi širenje sukoba koji je za ukrajinske trupe poprimio katastrofalne aspekte. Ako su i predviđeni značajni koraci za davanje posebnog statusa Donbasu, nitko nije doveo u pitanje uzroke samog sukoba, kojeg je htio Washington i kojeg ne žele prekinuti trupe Kijeva.

Danas je, piše lokalno portal iz Gorlovke, stanje u industriji i zapošljavanju u Donbasu izrazito dramatično i jedine ekonomske mogućnosti su oslanjanje na intervenciju ruskih tvrtki. Glavne tvrtke Donbasa su zapravo pod zaštitom moćnog ruskog “Rosteka”, kojim upravlja jedan od čelnika ruske hijerarhije, Sergej Čemezov, koji upravlja aktivnostima Donbasa preko “Vneštorgservisa”, posebno stvorenog i registriranog u Južnoj Osetiji u režiji Vladimira Paškova, čovjeka od njegovog povjerenja.

Ruske tvrtke zbog zapadnih sankcija službeno nemaju pristup Donbasu i “Vneštorgservis” djeluje posredno, preko veza iz bivšeg poslovnog klana svrgnutog Janukoviča.

U stvari, Donbas jeste u fokusu Moskve, iako ne toliko kao Krim, barem sa strateškog i vojnog stajališta, ali priznavanje narodnih republika bi eliminiralo mogućnost da se cijela Ukrajina vrati u sferu utjecaja Moskve, što je svakako srednjoročni cilj Kremlja.

Kremlj još nije priznao izbor Zelenskoga i ograničio se na dekret o pojednostavljenju postupka za izdavanje putovnica građanima DNR i LNR, što ne znači priznanje Donbasa, a još manje njegovo uključivanje u Rusku Federaciju. Za Moskvu su putovnice najobičnije priznavanje prava na dvojno državljanstvo, pravo koje priznaju brojne zemlje Europe i svijeta.

Ovaj korak je ujedno signal elitama Sjedinjenih Država i Ukrajine da ne prelaze precizne granice prema Donbasu, ali u isto vrijeme stanovnicima narodnih  republika nudi mogućnost lakšeg preseljenja u Rusiju, traženja posla, pristupa obrazovanju i podršku javnih službi i institucija.

Kao što je jedan stanovnik Luganska nedavno izjavio: “Donbas ne treba amnestiju. Mi nismo kriminalci. Donbas ne treba ni autonomiju, jer nismo dio Ukrajine. Mi smo svoj izbor napravili 2014. i Ukrajina je također napravila svoj, kada je ubila na tisuće stanovnika Donbasa.”