Ekspert UN-a i CELAG otkrivaju tko je kriv za “humanitarnu krizu” u Venezueli

Na hrvatskoj javnom televizijskom servisu i ostalim medijima u zemlji, ali i šire, koji jednostavno prevedu priloge američkih kanala koji izvještavaju iz Kolumbije, vidimo rijeke ljudi koji bježe iz Venezuele zbog “humanitarne krize”. Tvrde kako u zemlji nema hrane, lijekova i da SAD hitno moraju poduzeti “nešto” da se svrgne “režim” i da zemlja počne funkcionirati.

Alfred de Zayas, neovisni stručnjak Ujedinjenih naroda za Venezuelu, tvrdi da to nije istina i da “venecuelanska opozicija odbacuje dijalog, jer se želi dokopati vlasti kroz državni udar”.

“Ako je netko i umro od pothranjenosti ili nedostatka dijalize ili potrebnih lijekova, umro je zbog sankcija Sjedinjenih Država i Europske unije”, tvrdi Alfred de Zayas, diplomant Harvarda, profesor međunarodnog prava u Ženevi od 2007. godine i jedini izvjestitelj Ujedinjenih naroda za Venezuelu tijekom Bolivarske revolucije.

U kaosu lažnih vijesti s kojima smo preplavljeni ovih dana, vrijedi čuti što Zayas kaže o situaciji u latinoameričkoj zemlji.

Profesore, bili ste osobno u Venezueli prošle godine i napisali vrlo detaljno izvješće za Ujedinjene narode. Kakva je situacija u zemlji?

Alfred de Zayas: Bio sam prvi i jedini izvjestitelj UN-a koji je posjetio Venezuelu u posljednjih 21 godinu. Otvorio sam vrata drugim mogućim izvjestiteljima, ali i novoj povjerenici za ljudska prava, Michelle Bachelet, koja je službeno pozvana u prosincu. Moj je posjet trajao od 26. studenog do 5. prosinca 2017 . Imao sam sastanke s predstavnicima Narodne skupštine, Gospodarske komore, s diplomatskim tijelom, oporbenim skupinama, nevladinim organizacijama, crkvenim vođama, studentima i profesorima sveučilišta. Ne postoji “humanitarna kriza”, kao što FAO i CEPAL jasno potvrđuju. Situacija tamo nema veze sa situacijama u Gazi, Jemenu, Siriji, Somaliji, Srednjoafričkoj Republici. Istina je da postoji nedostatak hrane i lijekova, sa situacijom koja se pogoršava zbog Trumpovih sankcija i komercijalne i financijske blokade.

Naracija u međunarodnim medijima je takva da Venezuela treba “humanitarnu pomoć”. No, razmišljajući o pomoći venecuelanskim ljudima, bilo bi dovoljno da se ukinu sankcije koje bi prema riječima ministra vanjskih poslova Arreaze venecuelanskoj ekonomiji vratile  iznos od 33 milijarde dolara. Možete li nam reći koji su učinci sankcija Sjedinjenih Država, Kanade i Europske unije na civilno stanovništvo u Venezueli?

Alfred de Zayas: To je ekonomski rat koji guši zemlju, uzrokujući mnoge patnje među najugroženijima. Kao što sam napisao u svom izvješću poslanom Vijeću za ljudska prava, sankcije su te koje ubijaju. Vlada ima poteškoća u dobivanju inzulina, lijekova neophodnih protiv malarije, antiretrovirusnih lijekova itd. Lanci distribucije prehrambenih proizvoda su pogođeni unutarnjim ratom kojeg je provodila oporba. Većina gospodarstva je još uvijek u rukama privatnog sektora i brojni su slučajevi gomilanja hrane i lijekova koji se ne isporučuju supermarketima i ljekarnama, već se pohranjuju i plasiraju na crno tržište. Oni koji su umrli od pothranjenosti, nedostatka dijalize ili drugih lijekova su umrli zbog sankcija. To je ubojstvo s predumišljajem. To nije samo kolateralna šteta.

Dakle, kada mediji i vlade bliske Sjedinjenim Državama ponavljaju mantru “humanitarne krize” govore o nečemu što su samo proizveli? 

Alfred de Zayas: Humanitarna kriza je pretjerivanje. Naravno, postoji manjak određenih potrepština, ali uzrok su, kao što sam objasnio, zajednički napori Sjedinjenih Država, Kanade i Europske unije da izazovu kaos u Venezueli, s ciljem rušenja vlade. Ovo se ne može usporediti ni s Machiavellističkom razinom cinizma. Štoviše, izraz “humanitarna kriza” je samo dio onoga što zapravo znači “humanitarna intervencija”, ili još bolje, “vojna intervencija za prisilnu smjenu vlade”.

Kako ocjenjujete odluku Europske unije i Ujedinjenih naroda da ne pošalju svoje promatrači na prošle izbore 20. svibnja 2018. usprkos formalnom pozivu vlade Caracasa? 

Alfred de Zayas: To je učinjeno u zloj namjeri. No važno je naglasiti da je bilo i drugih međunarodnih promatrača, posebice CEELA, najstarije i najprestižnije organizacije za praćenje izbora u Latinskoj Americi. Mogu vas poslati da pogledate izvješće o izborima 20. svibnja koji su, prema ustavu Venezuele, apsolutno zakoniti i legitimni. Sudjelovalo je više od 9 milijuna građana, što 47% onih koji su imali pravo glasa. Oporbena koalicija MUD i Voluntad Popular su ih odlučili bojkotirati, ali su bile zastupljene i druge opozicije koje su dobile 32% glasova, ​​21% Henri Falcon i 11% Bertucci. Maduro je dobio 68% od ukupnog broja glasova.

Profesore, kako, kao stručnjak za međunarodno pravo, vidite odluku da se prizna samoproglašeni predsjednik Venezuele od strane onih država koje su odlučile slijediti SAD? 

Alfred de Zayas: To je ozbiljno kršenje međunarodnog prava, kršenje 4. poglavlja članka 19. Povelje Organizacije američkih država (OAS) i članaka 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda. Načelo neuplitanja u unutarnje poslove drugih zemalja je priznato u mnogim presudama Međunarodnog suda pravde, osobito u glasovitoj presudi iz 1986. Vojne i paravojne aktivnosti u i protiv Nikaragve, kojom su SAD osuđene za ove zločine.

Smatrate li da je mehanizam iz Montevidea, kojeg su pokrenuli Meksiko i Urugvaj, najbolje rješenje za trenutnu krizu? 

Alfred de Zayas: Apsolutno. Čak je i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres uputio sličan poziv za posredovanje i ponudio svoje usluge. Međutim, venecuelanska oporba odbija dijalog jer želi preuzeti vlast. Povijest Latinske Amerike je puna desničarskih pučeva, a ništa nije nedemokratskije i pogubnije od osvajanja prava na vlast državnim udarom.

Izvješće CELAG – Venezuela ne trpi zbog loše uprave, već blokade, sankcija i embarga

Jedinica za ekonomsku debatu CELAG je provela istraživanje koje pokazuje da je međunarodna financijska blokada protiv Venezuele, koja je počela 2013. godine, glavni uzrok gospodarske krize. Između 2013. i 2017. godine, ne računajući najnovije teške Trumpove sankcije i zamrzavanje računa i zlata latinoameričke zemlje, blokada je Venezuelu koštala 350 milijardi dolara gubitka u proizvodnji roba i usluga.

Studija naglašava važnost financijskih blokada u gušenju gospodarstva zemlje. Vanjski napadi na ekonomski i proizvodni kapacitet nacije se mogu provoditi godinama, dok su u novije vrijeme često uvod u vojnu intervenciju.

U tom smislu, autori upozoravaju da su navodna humanitarna kriza i migracije stotina tisuća Venecuelanaca posljedica ekonomskog bojkota Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Međutim, američka vlada moguću intervenciju opravdava ovom navodnom humanitarnom katastrofom i masovnom emigracijom, što je zapravo posljedica embarga i sankcija.

U slučaju Venezuele, blokada se temeljila na protjerivanju zemlje s međunarodnih financijskih tržišta, sprečavajući korištenje kreditnog tržišta kako za obnavljanje starih tako i za podizanje novih kredita. U zemlji koja je u svijet integrirana kao dobavljač nafte, njezina proizvodnja je dovela do visoke ovisnosti o uvozu koji se financira prihodima od nafte. Zbog toga financijski i trgovinski bojkot Venezuele ima mnogo ozbiljnije posljedice od diversificiranih gospodarstava.

Od kada je Nicolás Maduro 2013. godine preuzeo predsjedništvo, venecuelanski javni sektor je prestao primati neto iznose tokova novca, kao što je bilo u petogodišnjem razdoblju od 2008. do 2012. U novcu je zemlja ostala bez više od 95 milijardi dolara, odnosno oko 19 milijardi dolara godišnje.

Tome moramo dodati velike isplate zbog povećanja rizika zemlje od strane kreditnih rejting agencija.

Međutim, iako je Venezuela pravovremeno servisirala vanjski dug, agencije kao što su Standards & Poor’s ili Moody’s su od 2015. godine stavile rizik zemlje iznad 2000 bodova, s vrhuncima do 5000, pa čak i 6000 bodova nedavno.

Razlozi koje su te rejting agencije dale su netransparentne, dok se gorim zemljama daju bolje ocjene samo ako  favoriziraju politike slobodnog tržišta. One koje idu u suprotnom smjeru se  kažnjava.

To je razlog zbog kojeg je venecuelanski dug, unatoč redovitim otplatama, procijenjen s velikom vjerojatnošću neispunjavanja obveza, čak s lošijim rejtingom od zemljama u ratu poput Sirije.

Samo zbog toga je vlada Venezuele od 2013. do 2017. morala nepotrebno platiti preko 17 milijardi dolara, oko 3,3 milijarde dolara godišnje.

Ukratko, ako dodamo prosječnu godišnju vrijednost strane valute koja nije dobivena zbog blokade, što je bilo 19,2 milijardi, plus ono što je zemlja svake godine više morala plaćati za vanjski dug, a to su spomenute 3,3 milijarde, možemo zaključiti da su gospodarstvo i društvo izgubili 22,5 milijardi dolara godišnje samo zbog namjerne međunarodne strategije financijske izolacije. Potom se taj financijski pritisak intenzivirao od 2015. s padom cijene sirove nafte.

Svi scenariji koje studije koju je objavio CELAG pokazuju da bi ekonomija svake godine bila bolja, ako bi uspjela izbjeći gubitke tih 22 milijardi dolara godišnje.

S druge strane, gubitak tog iznosa objašnjava ekonomsko pogoršanje od 60%. Zbog blokade se ukupni gubici u proizvodnji roba i usluga kreću u rasponu od 260 do 350 milijardi dolara milijuna u razdoblju od 2013. do 2017. godine, što je između 12 200 i 13 400 dolara na svakog stanovnika Venezuele.

Zemlja koja je ovisna o uvozu kao Venezuela ne može aktivirati svoj proizvodni sustav bez deviza. Blokada inozemnog financiranja je u metaforičnom smislu značila “masovno bombardiranje” venecuelanskih tvornica i industrija. Da vlada Nicolása Madura ima međunarodno financiranje poput onog koje je dostupno Mauriciju Macriju tijekom njegove prve tri godine na vlasti, rast BDP-a Venezuele bi bio bi puno veći od Argentine.

Twitter / Alfred de Zayas / L’Antidiplomatico / Celag