Embargo i poljoprivreda u Rusiji – Prilike za uspješan rad na svakom koraku

Prije četiri godine je Rusija je uvela embargu na uvoz hrane iz zemalja koje su joj uz SAD i EU, nametnule sankcije zbog ujedinjenja s Krimom i navodnu agresiju na istočnu Ukrajinu. RT je razgovarao s domaćim proizvođačima u sektoru poljoprivrede i otkrio probleme s kojima se suočavaju nakon uvođenja protusankcija i kako tvrtke rade u uvjetima supstitucije uvoza.

Ajdin Širinov je predsjednik upravnog odbora udruge voća “Vrtovi Stavropola”. Poduzeće postoji gotovo 40 godina i nakon uvođenja sankcija je krenuo putem supstitucije uvozne i počeo raditi na širenju voćaka.

Kakav je poticaj vaše poduzeće dobilo nakon uvođenja embarga na uvoz europskog voća?

“Počeli smo uzgajati ekološke sadnice za industrijsku proizvodnju. Prije nismo ni pretpostavljali da je oko 80% svih ruskih voćnjaka i plantaža, starih i modernih, imalo sadnice iz uvoza. U vrijeme nametanja sankcija čak nismo imali dovoljno rasadnika. Stvorili smo rasadnik gotovo od nule, iako nismo imali prakse i iskustva. Morao sam pozvati stručnjake iz inozemstva. Na kraju smo prije nekoliko dana bili na rusko-njemačkoj međunarodnoj konferenciji, a Nijemci su bili vrlo iznenađeni da smo u tri ili četiri godine učinili nešto što oni urade u 20 do 30 godina. I u smislu obujma i kvalitete. Do danas su “Vrtovi Stavropola” postali najveći ruski proizvođač sadnog materijala po svim međunarodnim standardima”, odgovorio je Ajdin Širinov.

“No, dok je bilo uvoza, ruski potrošači su se navikli na europske sorte jabuka, koje su najviše tražene i bolje ispunjavaju današnje standarde kvalitete u smislu slatkoće i boje. Ruske tradicionalne sorte, poznate iz sovjetskih vremena, nestale su s polica. Analizirali smo i shvatili da danas sve moderne vrtove treba navodnjavati i obrađivati s najnovijom tehnologijom, a 80 do 90% su plantaže stranih sorti. Nažalost, dok su granice bile otvorene, izgubili smo udio. Uzgoj nove ruske sorte i njezino registriranje trajat će mnogo godina, pa čak i desetljeće. Mi sada, zajedno s saveznim Znanstvenim centrom Mičurinski, radimo na razvoju novih sorti”, dodao je Širinov.

Koje je vaše tržište za sadnice i uzgojene jabuke?

“Glavna destinacija za nas je uglavnom na jugu, Sjeverni Kavkaz i južni federalni okruzi. To su dva smjera, plantaže i osobne farme. Protekle godine se u pokrajini provodio projekt u kojem su podignuti mali nadzemni voćnjaci na deset stotina četvornih metara s kojih seljaci mogu ubrati od 8 do 12 tona jabuka. 95% potpore je s računa regionalnog proračuna. Ali ovo je eksperiment i glavni posao su nam plantaže. Prije nam je glavni dobavljač jabuka bila Poljska, a ona bi trebala biti zamijenjena ovdje, na jugu, na Krasnodarskom kraju i Sjevernom Kavkazu. Sada dovršavamo jedan od projekata od 200 hektara u  Karačajevo-Čerkeziji. To će biti prvi industrijski voćnjak u zemlji, potpuno podignut s ruskim sadnicama u okviru programa zamjene uvoza”, pojašnjava predsjednik upravnog odbora udruge voća “Vrtovi Stavropola”.

“Uzgajamo smo oko 20 sorti. Jabuke se prodaju u svim dostupnim lancima. Ljeti jabuke koštaju 60 rubalja po kilogramu, ali danas potražnja premašuje domaću opskrbu. Čak ako uzmemo u obzir program supstitucije uvoza za jabuke i voće općenito, nismo samodostatni i ovisimo o uvozu. Rusija je vlastitim snagama uspjela osigurati samo 20% potreba, a 80% uvozi. Tako da nitko nema problema s prodajom, uključujući i male privatne uzgajivače. Guverner ima ideju da ih ujedini u zadruge. Dakle, postoji puno za raditi”, rekao je Ajdin Širinov.

“Ne namjeravamo popustiti”

Timur Gulua je direktor pogona za preradu mesa u Novoaleksandrovsku. Poduzeće je osnovano 1997. godine i bavi se punim ciklusom prerade mesa, od klanja do gotovih proizvoda koji se prodaju na veliko i malo.

Kakva je situacija sa supstitucijom uvoza u vašem poduzeću?

“Nismo otpustili kočnicu i nećemo. Naše poduzeće ima 20 godina, a sve ove godine proizvodimo meso prema tradicionalnim ruskim receptima. To su kobasice, poluproizvodi, konzervirana hrana – puni asortiman sovjetskog mesnog pakiranja. Postoje i tradicionalni gruzijski proizvodi i vlastita tvornica slatkiša”, odgovorio je Timur Gulua.

A oprema je uvezena?

“Nažalost, proizvođači opreme u nas jako zaostaju za stranima. Analogni su, ali ne ispunjavaju potrebne standarde, tako da je gotovo sva oprema njemačka. Ove godine postoji ozbiljna podrška države, investicijski projekt. 2014. i 2015. su bile vrlo teške godine, ali preživjeli smo i radili. Nećemo odustati”, dodao je Timur Gulua.

“Planovi su povećati količine”

Elena Erofejeva, direktorica tvornice za proizvodnju sireva otvorene 2015. godine u mjestu Sarkel u regiji Rostov kaže kako je ideja izgradnje tvornice bila izravno povezana sa supstitucijom uvoza i uvođenjem embarga na hranu iz EU. Tvornica se bavi proizvodnjom talijanskog sira od kravljeg mlijeka.

Kako je nastala ova tvornica sira?

“Četvorica osnivača su odlučili otvoriti tvornicu sira. Jedan od njih se bavi vinogradarstvom, a rodila se ideja da se ovdje podigne tvornica sira. Proizvodnja je započela već 2016. godine. Danas proizvodimo nekoliko vrsta uglavnom polukrutih sireva, uz upotrebu talijanske tehnologije. Nedavno smo stvorili vlastiti brend, sir “Sarkel”. Iako je skup, vrlo je tražen. Osim toga, proizvodimo “Mozzarellu”. Isprva smo imali malo vozilo za samo 500 litara mlijeka, a prošle smo godine kupili mnogo veće, za 1200 litara”, kaže Elena Erofejeva.

Odakle dobivate mlijeko?

“Na susjednoj farmi, “Državne farme Lenjin”. Sirevi su prirodni, bez kemijskih aditiva. Naši su proizvodi, naravno skupi i prosječno koštaju 440 do 470 rubalja po kilogramu. A tržište sada nije isto i nedostatak uvoza pomaže prodaji. Prodajemo sireve u Rostovu na Donu, Taganrogu, Azovu, Volgodonsku u Belgorodu, gdje su nam veliki kupci. Postoji mreža koja prodaje samo prirodne proizvode i rado uzima ovaj sir. Proizvodnja dobro napreduje. Planiramo povećati volumen proizvodnje i imamo sve mogućnosti za to. Ali morate imati sigurno tržište, jer sir ne može stajati šest mjeseci, već 30 dana. Također proizvodimo sireve koji ostaju na sazrijevanju od dva tjedna do dva mjeseca. No, neke se sorte trebaju prodati odmah”, pojašnjava Erofejeva.

Imate li potrošače u velikim gradovima?

“Jedan od naših osnivača je iz Moskve, odvjetnik, on radi na tome. Poslali smo mu puno sira, jer tamo imamo mali i opremljen hladnjak. Naravno, željeli bismo vidjeti da u Moskvi i St. Petersburgu probaju naš sir i da im se svidi. Ponekad kupujem sir na online trgovinama. No, prirodni sir nikako ne može koštati 300 rubalja. Za jedan kilogram sira trebate 10 litara mlijeka, a od toga imate masnoće 1,2 kilograma, ne više”, kaže direktorica sirane u ruskoj regiji u regiji Rostov.

Što očekujete od države?

“Željela bih više podrške. Sada radimo na dobivanju naknade od Ministarstva poljoprivrede i regije Rostov za kupnju strojeva za sir. Pomoć je mala, oko 30%, ali za nas je vrlo važna. Htjela bih povoljne kredite za kupnju sirovina. Radni kapital nije dovoljan. Sir se napravi i leži na sazrijevanju, a mi trebamo nove sirovine. U nas nema mnogo obrta, tako da nema razloga da nam se ne osigura pomoć”, zaključila je Elena Erofejeva.

Ono što svi kažu je da su politikom supstitucije uvoza dobili veliku priliku za posao, uz siguran plasman svojih proizvoda na tržištu.

RT