“Europsko proljeće” je počelo, ali nije iz poznate kuhinje

Možda neki ne vide ili ne žele vidjeti, ali ustanak u Europi je stvarno započeo. Neovisna nizozemska novinarka Sonja van den Ende, koja je raskrinkavala laži mainstream medija, ranije iz Ukrajine, sada iz Sirije, nazvala ga je “Europskim proljećem”, varijantom “Arapskog proljeća”, uz veliku razliku što je ono u arapskim zemljama bio plan proveden nakon temeljite istrage, dok ova pobuna nije ni Sorosev plan, ni plan nekakve “ljevice”, samozvanih socijalista koji su tisuće svjetlosnih godina otuđeni od svoje prirodne baze.

Ovo je ustanak ljudi kojima je preko svake mjere dosta elitnih političara i ljudi koji vide kako njihov životni standard godinama propada. Dodajte svemu “izbjegličku krizu” i recept za pobunu je spreman.

“Zar nismo to predvidjeli kada su prije nekoliko godina zapadnoeuropske zemlje otišle u rat protiv Afganistana, zatim Iraka, kada su uništile Libiju i konačno pokrenule rat protiv Sirije?! Zatim dolazi izbor Donalda Trumpa, što se dogodilo jednostavno zato što je američki narod trpio diktature vlastitih administracija, a ne zato što će Trump sve riješiti. Ali to je bio znak. To je znak da su zapadni Europljani zasićeni liberalnom kulturom i diktatorskom politikom Europske unije”, piše u svojoj kolumni Sonja van den Ende.

Europska unija, institucija s kojom građani nemaju nikakve veze, odlučuje sve, ali ne i za njih. Takva vladavina, koju nam elita predstavlja kao najviši oblik demokracije, naziva se multi-diktatura. Demokracije su suverene zemlje u kojima se provodi volja naroda. Stoga je vrijeme za pobunu!

Što se događa u Europi?

Naravno, mora se početi s Francuskom, tamo je, kao i 1789. godine, počela “Francuska revolucija”.

Mobilizacija prošle subote i nedjelje je pokazala nepromijenjenu vitalnost pokreta koji je na ulice prvi put izašao 17. studenog. Dok ulaze u treći mjesec mobilizacije, “Žuti prsluci” su dosegli točki koja se može nazvati važnom prekretnicom. Prije žute plime su u suvremenoj Francuskoj samo dva pokreta imala sposobnost da prežive tako dugo vremena i da ne pokazuju znakove stišavanja. Isključujući iskustvo oslobodilačke borbe protiv nacističkih okupatora i kolaboracionističkog režima kojim je upravljao maršal Petain, to su bile mobilizacije tijekom “Narodnog fronta”. 1936. i ona u svibnju 1968. godine.

Mobilizacija u subotu, “Čin VIII”, potresla je glavni grad, regionalne epicentre mobilizacije, ali i mnoge manje centre. Slike, videozapisi i izvješća koja su objavili sudionici ustanka, lokalni i nezavisni mediji daju ideju o volji naroda koja se ne stišava ni s progresivnim pritiskom represivnog aparata, kombinacije policijskog nasilja i kaznenih sudskih mjera. S 5339 uhićenih prosvjednika, od kojih su mnogi osuđeni na zatvorske, novčane i razne druge kazne, poput obveznog boravka u kući, nošenja elektroničkih kontrolnih narukvica ili zabrane dolaska na trgove i središta francuskih gradova, Francuska je trenutno zemlja s najviše političkih zatvorenika u Europi. No, represija neće suzbiti ustanak.

To se dalo naslutiti ranije, kada je u svibnju prošle godine objavljena internetska peticija protiv vladine politike, koje je u listopadu imala 300 000 potpisa. Nakon toga, 17. studenog  se kreće u redovite masovne demonstracije. Razlog je bio porast cijena goriva, ali i visoki troškovi života i neizdrživ pritisak vladinih poreznih reformi na radničku i srednju klasu, posebno u ruralnim područjima. Baš kao u drugim zapadnoeuropskim zemljama, prvo su pogođena ruralna područja, a  Njemačka i Belgija su ogledni primjeri.

Prosvjednici su demonstrirali za smanjenje poreza na gorivo, ponovno uvođenje solidarnog poreza na bogatstvo, jer su 1% bogatih sramota zapadnog svijeta, povećanje minimalne plaće i traži se ostavka Emmanuela Macrona kao predsjednika Francuske. Pokret se sastoji od cijelog političkog spektra. Ovo je vrlo važno. On nije ljevičarski, ni desničarski, već je politički slobodan, koji baš kao u Nizozemskoj, Belgiji i drugim zemljama.

Belgija

Iako su mainstream mediji to pokušali prikriti, bilo je nemoguće ne saznati da su 29. prosinca 2018. godine u Bruxellesu održane velike demonstracije, koje će se sigurno ponoviti. Mnogi ljudi su tog dana krenuli na “demokratsku” vladu. Tijekom demonstracija “Žutih prsluka” u Bruxellesu, policija je koristila suzavac i vodene topove i na kraju uhitila oko 400 osoba. Bruxelles je grad u kojem su smještene europske institucije, uključujući urede Europske komisije i Europskog parlamenta, koji su čuvani sa svim mjerama predostrožnosti.

Prema službenim novinskim agencijama su prosvjednici većinom bili “izgrednici”, ali to je obrana političke elite koja se zbog korištenja “teških” resursa, uhićenja, gumenih metaka i dugih, boji ionako izgubljenog imidža. Sudeći po snimkama, da su prosvjednici zatvorili oči mislili bi da su u Pojasu Gaze, gdje cionistički režim čini isto. Sljedeća faza je pucanje, ili kao cionisti koji vole pucati u noge.

Međutim, nije se prosvjedovalo samo u Bruxellesu, već su tragovi žute plime primijećeni diljem Belgije, u mnogim gradovima i selima. Potpuno je bila blokirana i granica s Nizozemskom, u Maastrichtu.

Njemačka

“Njemačka je “slomljena” zemlja. Tamo živim već gotovo dvije godine i zadivljena sam “brzim tempom” pada kulture i naroda u našoj susjednoj zemlji”, piše Sonja van den Ende.

Naravno, sve je počelo s Pegidom, a zatim s Alternativom za Njemačku (AfD), koji imaju dobre ideje, rođene iz nužnosti, ali u različitim područjima vrlo radikalizirane. Neonacistički fenomen o kojem redovito pišu mainstream mediji, koji sve stavljaju pod ovaj nazivnik je, naravno, ludost. Kao što sam već pisala, bivša Istočna Njemačka ima kulturu protesta i nisu svi neonacisti.

U kolovozu 2018. sam napisala sljedeće: Početak će biti i jest pobuna u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, jer su ljudi koji izlaze na ulice ipak ostatak socijalizma. Proširit će se poput vatre, od Karla-Marx-Stadta, današnjeg Chemnitza, do Dresdena, glavnog grada revolucije u Njemačkoj. Politika i mediji morat će slušati. Ako se počnu ponašati nasilno, situacija će se samo pogoršati, ali mi ćemo čekati mirno, jer svaka osoba koja to zna će vidjeti da trenutna situacija u Europi nije održiva.

U njemačkim gradovima vlada siromaštvo. Vidite mnoge njemačke građane, uglavnom umirovljenike, ali i prosječne obitelji, koji čiste kante za otpatke i traže prazne boce. U Njemačkoj postoji naknada za limenke i plastične boce, što mnogima služi da namaknu koji euro u kućni budžet. Mnogi umirovljenici “bježe” u Bugarsku, kako bi živjeli zajedno u “zajednici siromašnih ljudi”. S njihovom minimalnom mirovinom to je u Bugarskoj moguće. Zar to nije sramota?

“Izbjeglice”, odnosno migranti, žive u relativnom blagostanju, jer primaju mnogo novca i Hartz IV. No, tu je i velika skupina ljudi, dvije trećine “izbjeglica”, koji od 2015. godine lutaju ulicama. To su gnjevni ljudi i žene koje je “asimilirao” kriminal. Za tu skupinu “njemačka” elita, koja je najistrajnija u Europi u kreiranju migracijskih politika, nije uspjela pronaći nikakvo rješenje.

Njemačkoj zapravo i ne trebaju “Žuti prsluci”. Ustanak je već počeo u kolovozu prošle godine u Chemnitzu, Cottbussu i drugdje. Politički napadi su postali svakodnevica. Prošlog tjedna je proveden bombaški napad na stranačke urede Alternative za Njemačku. Odmah nakon ovog incidenta je u ponedjeljak, 7. siječnja, brutalno palicama pretučen Frank Magnitz, zastupnik Bundestaga i predsjednik Alternative za Njemačku iz Bremena.

Magnitz se bori za svoj život, nakon što je pretrpio ozbiljne ozljede glave u  “politički motiviranom pokušaju ubojstva”, navodi se u priopćenju AfD-a u Bremenu. Naoružani drvenim štapovima, trojica muškaraca su više puta udarali političara po glavi i udarali ga nogom dok je već ležao na pločniku, sve dok jedan od građevinskih radnika iz blizine nije vidio napad i pokušao intervenirati. Prema priopćenju, napad se dogodio odmah nakon što je Magnitz napustio novogodišnji prijem na Goetheplatzu u Bremenu.

Međutim, dva dana poslije njemačka policija izdaje priopćenje da je pri pregledu snimki nadzornih kamera utvrđeno da su Magnitz napala trojica muškaraca, ali da nije napadnut nikakvim oružjem i da su ozljede glave posljedica pada na pločnik.

Nakon što je žrtva pala, napadači su navodno pobjegli, a dvojica građevinskih, radnika, za koje je AfD tvrdio da su svojim dolaskom spasili Magnitza od daljnjeg iživljavanja napadača, došla su nakon što su razbojnici otišli, vidjeli čovjeka u krvi na tlu i zvali hitnu pomoć. Policija je promijenila kazneno djelo iz pokušaja ubojstva u nanošenje teških tjelesnih ozljeda i tvrdi da nije riječ o napadu iza kojeg bi stajali politički motivi. I to se njemačka svakodnevica. Obični mediji su prestali izvještavati o tome. Zašto? Zato što se boje da bi se ljudi mogli početi buniti, što će se sigurno dogoditi.

Nizozemska

Nizozemska jeste “mirna zemlja”, ali i dovoljno luda zemlja od 15 milijuna ljudi, koja se konačno probudila. Polako, ali je budna. Narančasti klan je vladao dovoljno dugo.

Mnogi ljudi su tužni. Vide svoju zemlju kao razorenu “narko-državu”, drugu Kolumbiju. Nekad puritanska Nizozemska danas je stjegonoša transrodne ideologije, slobodne uporabe droga i moralne propasti. Nizozemska je zemlja koja se jedva nosi s problemom alkoholizma i ovisnostima o opojnim drogama, sve zbog tolerantne, kapitalističke politike koju zbog zajamčenog profita provodi vlada.

Vlada na čelu s premijerom Markom Rutteom je dramatično promijenila Nizozemsku. Porezna uprava je postala vaš veliki prijatelj, a nizozemska kultura je gotovo zamijenjena američkom. Sada je tolerancija prema salafističkom islamu, u kombinaciji s cionizmom, smrtonosni recept za građane Nizozemske. Podjele su u politici vidljive posvuda i nijedna se strana ne slaže s ničim što tvrdi suprotna.

Nizozemska elita se bavi glupostima, baš kao i ona u Njemačkoj. Nekad nepokolebljivi ljudi vide da se nešto mora učiniti. Novac istječe, zabave nestaju, Djed Mraz je ukinut, Božić je preimenovan u “Zimsku zabavu”, baš kao u Njemačkoj, a Uskrs u “Proljetni festival”.

“Neka Nizozemska ponovno postane “15 milijuna ljudi”, tolerantna, ali umjereno, bolje rečeno razumno, koja će ljudima stvarno jamčiti socijalizam, bez lažnih socijaldemokrata ili socijalističkih stranaka. Zaustavite i morbidnu antirusku propagandu i priznajte da smo sudjelovali u ratovima. Budimo ponovno ljudi među ljudima, gdje ćemo ponovno živjeti s humanom politikom, gdje novac služi za život, a ne gdje se živi zbog novca. Sretno “Žutim prslucima”. Morate ustrajati. Iako su mali, ljudi imaju tu moć da čak i kao usamljenici nešto mogu promijeniti”, za internetski časopis Uitpers piše Sonja van den Ende.

Uitpers