Europsku uniju i njezine metastaze podržavaju sluge i neznalice

Osjećati se Europljaninom, u smislu pobornika Europske unije i njezinih metastaza, danas znači ili hrabrost ili apsolutnu nesvjesnost procesa koji nam se odvijaju pred očima. Uz toliko procesa i pojava, biti Europljanin traži puno neznanja.

Ako je za običnog čovjeka, koji zbog svakodnevnog teškog rada i zato što je bombardiran lažima masovnih medijima živi u nepoznavanju svoje svakodnevice, Europa lijepa jer mu omogućava putovanje bez putovnice, ne mora mijenjati valutu ili zato što mu je osigurala Erasmus, za mnoge građane, koji su informirani i svjesniji procesa, ova Europa bankara postaje prava noćna mora.

Da, to je točka od koje moramo početi razmišljati. Europa nacija više ne postoji, možda nikada nije ni postojala, postoje samo financije Europe tehnokrata i bankara.

Običan čovjek ili mlada osoba puna nade koja je prisiljena emigrirati u London ili Dublin, gdje će prati tanjure ili bili sluge, ignoriraju da ih je upravo ta Europa, sa svojim monetarnim mehanizama, prisilila na taj čin.

Kada bi samo pretpostavili koliko malo novca Europska središnja banka “posuđuje” određenim zemljama i narodima čime je uzrokovala ekonomsku krizu koja ih je prisilila da odu, možda bi na sve oko sebe počeli gledati s puno više sumnje.

Ako bi i shvatili da je ono što se događa u svijetu, ili gotovo sve, posljedica činjenice da glavni bankari kontroliraju slavine novca, da njihovim otvaranjem i zatvaranjem dovode do “kriza” ili “ekspanzionizma”, mladi bi u tom trenutku bili na putu do osobnog i općeg buđenja.

Ali vratimo se Europskoj uniji, ili bolje rečeno europskoj metastazi koja će uskoro, kako nas svi uvjeravaju, uskoro zahvatiti i Hrvatsku.

Ovaj tamnica zvana euro je narodima nametnuta Ugovorom iz Maastrichta iz 1992. godine, koji je, između ostalog, osigurava ograničene emisije novca od 3% u odnosu na BDP, za kojeg se, vjerojatno u odabranim zemljama, znalo da će biti smanjen jer je nacionalna valuta dvostruko obezvrijeđena u odnosu na euro “posuđen” kao dug.

Zašto u Italiji već sumnjaju da će nova Vlada promjena, izabrana od naroda da izvuče zemlju iz krize i vrati joj izgubljeni suverenitet, baš kao grčka Syriza teško napraviti bilo što i na kraju će se fokusirati samo na problem izbjeglica, dok u monetarnoj politici neće postići ništa.

Naime, nezadovoljni bankari i njihove sluge, političke elite u Italiji, posljednjih godina su u Ustav uveli članak 81. o ravnoteži proračuna, odnosno smanjenje toga postotka izdavanja na 0,5%, iako bez posebnog ekonomskog razloga. Jedini “izgovor” za ovaj potez, bez ikakvih argumenata, bio je kako je to odgovoran korak i zaustavljanju stvaranja javnog duga.

Da, ali kako je taj dug nastao? Kako nastaje nacionalni dug u kojem su se Talijani utopili?

Novac je, u stvarnosti, već na početku stvoren kao dug i posuđen Talijanima, ali ne samo tako, nego i kada su u pitanju samo virtualne brojke. Stvar je u tome što taj novac Europska središnja banka stvara iz ničega, “ex nihil”, a na temelju tog “ničega” država izdaje dužničke vrijednosne papire koje tada kupuju investicijske banke, koje onda ucjenjuju nacije povećanjem kamatnih stopa na iste, sve dok zemlja ne donese restriktivne zakone koji im se nameću.

Govorimo o zakonima, pardon, “strukturnim reformama” koje uključujući privatizaciju javnih dobara, a banke se spašavaju novcem poreznih obveznika,  obezvređuje se rada, smanjuju mirovine, ukidaju zdravstvene usluge i tako dalje, jer vi morate stegnuti remen kako bi se povećao profit financije oligarhije.

Euro je, prema tome, prijevara, kao što je to i javni dug, jer novca u optjecaju u određenoj zemlji je jednostavno iznos koji bi trebao pripadati građanima, a ne da se njime stvara dug.

Odrezati dio tog duga, koji se održava od strane središnje banke, kao što predlaže nacrta programa nove talijanske vlade, a govori se o 250 milijardi eura, bilo bi svetogrđe, iako se govori o minimumu ako se zna kako je taj dug nastao. No, masovni mediji, koji ne znaju ništa o gospodarstvu i nasumično lupetaju, odmah su napali dvije stranke a talijanski predsjednik je potvrdu nove vlade tražio od premijera i većinske koalicije da će poštovati Ustav i obveze prema Bruxellesu.

Sudioništvo medija i političke elite iz Bruxellesa nije rezultat neznanja, nego iznad svega loših namjera.

Nevjerojatna činjenica u svemu tome je da je Italija, iako je žrtva ove financijske piramide, još uvijek ima sustav za upravljanje gotovinom, odnosno aktivno upravljanje prihodima koji su praksi veći od rashoda, ali kamate na dug zemlju vode u bankrot.

Zato, tko god danas brani euro, sudjeluje u ovom prljavom poslu, svjesno ili ne.

Zato, ako se sve zapravo dobiva novcem bankara iz Frankfurta, pravi predsjednik Italije i nije Sergio Mattarella, nego čelnik Europske središnje banke Mario Draghi.

Ponovno treba pregovarati o ugovorima, kao što su sugerirale neke političke snage, ali je to nemoguće, za to treba vremena i europskog zajedništva koje ne postoji, jer su bankari vidjeli da su u stanju stvoriti dva suprotna pola i da zemlje vjerovnici blokiraju bilo kakvu raspravu i zato što se novac daje uvijek na dug.

Usvajanjem slabije valute u odnosu na prethodnu ili na drugi sličan način su akumulirani viškovi proračuna kroz izvoz i dužničke zemlje su blokirane. Umjesto da su ostvarile dvostruko veće bogatstvo, period eura je u dijelu zemalja doslovno uništio izvoz, došlo je do porasta uvoza i devastacije domaće industrije.

Čak i oni koji govore o takozvanom “Eurobondu” znaju da lažu. To bi bile europske obveznice koje bi trebale objediniti sve dugove svih zemalja eurozone. Mislite li da bi vjerovnici ikada na to pristali? Vidimo li da Njemačka prihvaća talijanski ili grčki javni dug?

Druga metastaza Europske unije su njezine institucije

U Bruxellesu imamo parlament koji ratificira zakone Europske komisije koju koje nisu izabrali građani. Kako su vlade danas u rukama bakara, oni odabiru svoje opunomoćenike na način kojeg mi ne znamo.

Cijeli zakonodavni proces je zagađen lobijima svih vrsta, koji “izabranim narodnim predstavnicima” obećavaju novac u zamjenu za povoljne zakone.

Najaktivnije lobiji su financijski i farmaceutski. Međunarodne banke godišnje ulažu oko 120 milijuna eura na lobiranje, zbog čega ne postoje zakon koji bi podijelio banke na komercijalne i špekulativne banke.

Što se tiče farmaceutskog lobija, Big Pharma godišnje troši oko 40 milijuna eura, a slijede druge manje multinacionalne tvrtke poput Glaxa, Novartisa i Bayera s 2,5 milijuna. To je razlog zašto se cjepiva i mnogi drugi lijekovi nikada ne smiju dovesti u pitanje, iako postoje naznake da mnogi lijekovi i dio cjepiva izaziva različite nuspojave.

Procjenjuje se da oko zgrada Europske komisije i Europskog parlamenta ima oko 2600 lobističkih tvrtki, a svaka u prosjeku troši 2,5 milijuna eura godišnje. Svi su tamo, od Googlea do Applea i Walt Disneya, čak i porno industrije!

Zbog toga su europske politike, od poljoprivrede do ribarstva i različitih industrijskih sektora, uvijek u korist multinacionalnih poduzeća, a trpe mala i srednja poduzeća. Izgovor je da se prevlada protekcionizam, dok je neoliberalna konkurencija sveto pravilo.

Sporazum CETA je, na primjer, bio jedan od najnetransparentnijih pregovora. Ovaj je ugovor osigurao nesmetanu konkurenciju između velikih tvrtki, koje su barem 20 puta veće u odnosu na naše prosječne farme, koje u svojim zemljama imaju kudikamo manje stroge propise od naših. Što ćemo reći malom poduzetniku kada u narednih nekoliko godina njegov tržišni udio bude nagrižen u samoj Europi, obzirom da većina njih nema snage za pristup američkom, kanadskom ili azijskom tržištu? Ovi ultraliberalni sporazumi su pravi ekonomski zločini, baš kao i financijsko tržište, kao što je rečeno na početku.

Mali ribari također propadaju, dok su velike ribarske kompanije, koje nadziru birokraciju u Europskoj komisiji, mogu priuštiti nametanje svih propisa koje požele.

Mladi su prisiljeni brinuti se za sebe i moraju raditi popunjavajući formulare u kojima se razne vrste izlovljene ribe i morskih plodova označavaju nerazumljivim skraćenicama. Kažu da to služi kako bi se riba pratila, a time i kvaliteta, iako na taj način malim ribarima život čine nepodnošljivim.

A što je s industrijom? U Europi su oporezivanja između zemalja vrlo različita, što znači pravi raj za one koji žele platiti manje poreze, što uz ranije spomenuti euro postaje smrtonosni koktel.

Ukratko, borba protiv ovakve Europe je danas građanska i moralna dužnost informiranih i svjesnih građana. Ali se čini da treba pričekati dan kada će se izaći na ulice bez nepotrebnih i površnih podjela, tražiti slobodu iz ovog kaveza i da se narodu vrati monetarni suverenitet. Tek tada će se moći ozbiljno govoriti o porazu “sustava” i male elite koja nastavlja vladati našim životima na suptilan način.