Foreign Affairs: EU je u krizi, euro propada i više nije potpora dolaru

Sada i američki časopis Foreign Affairs piše kako euro propada. Ovo je mišljenje iznijela Kathleen R. McNamara, profesorica odsjeka za rad Vlade i State Departmenta na Sveučilištu Georgetown.

Kada je prije otprilike 15 godina nastao euro, smatralo se da bi nova valuta mogla potkopati status američkog dolara kao glavne međunarodne rezervne valute. No, čuvar eura, Europska središnja banka (ECB), nije tome težila. Ni valutna tržišta nisu pokazala interes za zamjenu hegemonije dolara s eurom, unatoč prelasku na obveznice denominirane u eurima i jačanje vrijednosti eura u 2000-ima.

To je značilo da je EU u najvećem dijelu odigrala “potpornu” ulogu u financijskoj hegemoniji Sjedinjenih Država, od drugog svjetskog rata do danas.

Ali bi sada status “pomagača” u Europi bi mogla biti doveden pod znak pitanja. Nove političke snage koje su se pojavile na kontinentu dovode u pitanje legitimnost eura i ugrožavaju i institucionalne i ideološke temelje na kojima počiva europska valuta.

Uz tu neizvjesnost se javlja mogućnost da EU unutar globalnog financijskog poretka postane “generator rizika” ili, još gore, “spojler” samog sustava.

Foreign Affairs piše “kako je suverena vlast Europske središnje banke temelj stabilnosti globalnog financijskog sustava”.

Ali jedna od glavnih slabosti se odnosi na posebnosti projekta eura. Za razliku od bilo koje druge uspješne valute, ESB je zasebno tijelo na europskoj razini, bez društvenih i političkih institucija koje su banci potrebne da bi se valuta izdavala trajno i na solidnoj bazi.

Postoje četiri uloge u kojima je nužna takva politička struktura, što bi trebala biti centralizirana europska država, koja bi služila kao pouzdani generator tržišnog povjerenja i likvidnosti, osiguravala čvrstu regulaciju financijskog rizika, izgradila mehanizme za preraspodjelu poreza i ekonomsku prilagodbu i na kraju izgradila političku solidarnost koja je potrebna za suočavanje s teškim vremenima.

Upravo taj nedostatak vlasti ugrožava euro i potencijalno ga pretvara u spojler međunarodnog financijskog sustava, dok ne uklanja njegove nedostatke kako bi bio optimalna valutu, kako su tvrdili neki ekonomisti poput Paula Krugmana.

Što se tiče prvog elementa, koji služi kao vidljiva i čvrsta potpora za uvjeravanje financijskih tržišta, eurozona relativno dobro napreduje.

Iako je izvorno utemeljena kao neovisna središnja banka i ima strogi mandat za borbu protiv inflacije i zaštitu vrijednosti eura, Europska središnja banka se tijekom vremena pokazala inovativnijom u osiguravanju likvidnosti nego što su to zamislili njenu tvorci, u Maastrichtu početkom devedesetih.

ESB je pod vodstvom Marija Draghija, tijekom godina nakon urušavanja grčkog gospodarstva i nakon globalne recesije 2008. godine, izdala stotine milijardi eura hitnih kredita europskim bankama.

Politika u određenoj mjeri prati odluku američkog ministarstva financija i Federalnih rezervi iz 2008. godine da se američke banke spase kroz Program pomoći u slučaju poteškoća.

Operacije dugoročnog refinanciranja Europske središnje banke, koja u operacijama dugoročnog refinanciranja LTROS posuđuje novac po vrlo niskim kamatnim stopama, među državama članicama u teškoćama narušila imidž ESB kao institucije koja ne blokira subjekte u financijskim teškoćama.

LTROS su se pokazao relativno djelotvornim u smirivanju tržišta i davanju zaduženim državama članicama prostora za provedbu reformi, čak i ako su im nametnute mjere štednje ozbiljno naštetile.

Te nove politike i programi popraćeni su nizom mnogo energičnijih i otvorenijih političkih izjava čelnika Europske središnje banke.

U ljeto 2012. su izjave Draghija obvezivale njegovu instituciju da učini “sve što je potrebno” kako bi se spasio euro. Te su riječi čelnika ESB dobile veliku pozornost u Europi i Sjedinjenim Državama, ali to je bila samo jedna od mnogih izjava koje je banka dala tijekom krize u eurozoni.

Što se tiče institucionalnih kapaciteta i uloge u političkoj raspravi, ESB je odigrala kritičnu i neočekivanu ulogu kao neslužbeni zajmodavac u krajnjoj nuždi, čime je smanjila ulogu Europske unije kao potencijalnog “generatora rizika”.

Međutim, time su se stvorili preduvjeti za stvaranje europske bankarske i financijske uniju, a EU je tu pokazala svu svoju slabost, piše Foreign Affairs.

“Duboka integracija među europskim državama je globalni okvir za zaštitu od zaraznih bankarskih kriza. Iako je postignut određeni napredak u stvaranju europske bankarske unije, projekt je nepotpun. Europska komisija je uz potporu Europske središnje banke, uspjela stvoriti jedinstven nadzorni režim za banke u eurozoni. Ovo je vodič za sve banke. Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo, osnovano 2011. godine, novi je važan europski akter u financijskom nadzoru”, stoji u članku, koji sugerira zastoj u procesu centralizacije EU.

Međutim, regulatorni i institucionalni razvoj će i dalje morati uključivati ključne elemente kao što je zajedničko osiguranje depozita, koje štiti banke diljem EU od katastrofe, a pravila o radu banaka tek treba usvojiti, kako bi se lakše nosile s budućim bankarskim krizama.

“Treći element je fiskalna i ekonomska unija, što je ključni cilj EU. Iako su neki tvrdili da EU treba samo politički najodgovorniju bankarsku uniju, za upravljanje neizbježnim problemima zajedničke valute fiskalna unija je ključna, jer osigurava mehanizme za preraspodjelu poreza i ekonomsku prilagodbu. Fiskalna unija uključuje mogućnost ostvarivanja prihoda putem poreza, preraspodjelu novca kroz javnu potrošnju i prikupljanje dodatnih sredstava putem instrumenata javnog duga. EU trenutno nema nijednu od tih eksplicitnih funkcija, čak ni s preraspodjelom sredstva putem svog Europskog fonda za regionalni razvoj i Europskog socijalnog fonda”, nastavlja prof. Kathleen R. McNamara.

Prijedlozi za izdavanje “euroobveznica” i drugi načini objedinjavanja duga u eurozoni su se pokazali politički zapaljivima, jer im je potrebna mnogo dublja politička integracija nego što su mnogi u Europi spremni prihvatiti, dok se u Njemačkoj boje da mogu potaknuti nekontrolirane troškove drugih država.

Umjesto fiskalne unije, vodstvo EU i šefovi država i vlada agresivno su nastojali nametnuti programe štednje, koji uključuju smanjenje deficita i duga, dok tvrtke koje još uvijek posrću klize ka financijskom kolapsu.

Takvi se napori čine mnogo sličnijim programima Međunarodnog monetarnog fonda, nego kreditima strukturne prilagodbe stvorenog sustava upravljanja koji bi monetarnu uniju mogao držati zajedno.

Ti programi štednje ugrožavaju budućnost EU, a time i stabilnost globalnog financijskog poretka. Konačno, Europska unija nije šira  politička unija koja bi bila legitiman temelj ka u slučaju ostalih valuta.

Iako je EU postala tijekom proteklih 50 godina izuzetno institucionalizirana, ima ustavni pravni okvir i provodi niz politika i praksi koje duboko utječu na svakodnevni život svih Europljana, ona nema iste državne upravljačke strukture koje podupiru ostale nacionalne valute.

Na štetu europske i globalne stabilnosti, EU nije stvorila društvenu solidarnost i legitimne političke institucije kako bi u širi politički okvir adekvatno integrirala euro, nastavlja Foreign Affairs.

Iako politički mehanizmi za stabilizaciju europskog gospodarstva ostaju prilično uvjerljivi, kriza protoka izbjeglica i preseljenje migranata, Brexit i uspon novih političkih snaga protiv EU ozbiljno dovodi u pitanje europski projekt.

Europska unija se od “pomagača” globalnog financijskog poretka pretvorila u “generatora rizika”, stoji u članku, uz napomenu da je spomenuti “globalni financijski poredak” onaj iz Bretton Woodsa, stvoren na kraju Drugog svjetskog rata kao potpora američkom financijskim sustavu i Sjedinjenim Državama općenito.

Međutim, institucionalne konfiguracije nisu jedini važan čimbenik u razmatranju sigurnosti uloge EU u “globalnom financijskom poretku”.

Zapravo, hiper neovisna i politički izolirana ESB je djelomično rezultat neoliberalne kulture, koja uključuje niz politika, kao što je strogo delegiranje kontrole nad isporukom novca, koje je odvojeno od predstavničke demokracije.

Teoretska logika te ideje je jednostavna. Političari koji na vlast dolaze glasanjem će vjerojatno pokušati manipulirati gospodarstvom na način da će kratkoročno usrećiti stanovništvo, ignorirajući posljedice svojih monetarnih politika u stvaranju dugoročnih ekonomskih problema.

Izolacija središnjih banaka od izravnog utjecaja parlamentarnih zastupnika i vlade je bila jedna od najvažnijih promjena tijekom ’90-ih.

ESB je osnovana 1999. godine i dovela je do krajnosti neovisnost središnjih banaka, uz vrlo slabe kanale političkog nadzora.

Neovisnost središnjih banaka je dosegla značajne razine u suvremenom političkom životu, uz neodgovorena pitanja o njihovom funkcioniranju i učinkovitosti.

Argumenti koji podupiru neovisnost središnjih banaka od politike su u najboljem slučaju uvijek bili dvosmisleni.

Vlade, poput onih u eurozoni, odrekle su se financijske moći kako bi dobile važne simboličke i legitimne ovlasti, posebno privlačne u vremenima neizvjesnosti ili ekonomskih poteškoća.

Ta je dinamika racionalna, ali samo ako je umetnuta u vrlo specifičan povijesni kontekst koji legitimira takvo odricanje, a to je kultura neoliberalizma. Međutim, apsolutna neovisnost središnjih banaka o nacionalnim vladama samo štiti monetarnu politiku od politike kao takve.

Doista, kao što je ranije za Foreign Affairs pisala Jacqueline Best, tako se učvršćuje određeni skup ideologija i stavova koji favoriziraju određene društvene skupine, osobito investitore, nad drugima, kao što su radnici.

Europska središnja banka je imala koristi od snažnog konsenzusa oko neovisnosti središnjih banaka, koji je bio sastavni dio neoliberalističke prekretnice od ’90-ih nadalje.

Ali pitanje je hoće li nakon nekoliko desetljeća niske inflacije i sporog rasta ta neovisna središnja banka legitimirati čvrstu dinamiku? Ovo apsolutno nejasno, jer katastrofalni učinci politika mjera štednje, nametnute zaduženim zemljama kao što su Grčka, Irska, Italija, Portugal i Španjolska, stvorili su duboke političke podjele i potaknule plamen narodne reakcije protiv izolirane europske tehnokracije.

Dok se euroskeptične stranke pojavljuju diljem Europe, kako bi osporile liberalni ortodoksni konsenzus koji je vladao Europskom unijom, nije jasno jesu li legitimni temelji ECB i eura još uvijek važeći?

Ako se postavi pitanje opravdanosti neovisnosti ESB, dok institucionalna konfiguracija EU još nije ažurirana kako bi euro dobio političku moć koja mu je potrebna, vrlo je vjerojatno da će se Europa u budućnosti suočiti s velikim problemima.

Promatrači se sada boje Sjedinjenih Država, koje su u strukturno oslabljenom položaju, zbog očiglednog odbijanja predsjednika Donalda Trumpa da odustane od njegove uloge vođe “nezamjenjive nacije”, ali i nepotpunog političkog razvoja EU. Posljedica toga može biti da će se testirati sposobnost Europe da se nosi s budućim krizama.

Ti čimbenici EU čine “generatorom rizika”, a globalni financijski sustav si ne može priuštiti takav ishod, piše Kathleen R. McNamara.

Foreign Affairs