Francuska, Soros i ratovi u Africi – “Budućnost” za Europu su milijuni novih izbjeglica

Zamjenik talijanskog premijera Luigi Di Maio je nedavno je optužio Francusku da iskorištava Afriku, zanemarujući doprinos gospodarstvu kontinenta, što je negativna percepcija francuske vanjske politike koju uglavnom dijele Afrikanci. Međutim, govoreći 2017. o optužbama za korupciju protiv predsjedničkog kandidata Francoisa Fillona, bivši direktor Transparency Internationala Daniel Lebegue izjavio je kako je u Francuskoj došlo do “promjene kulture”.

“Od sada građani više neće prihvaćati korupciju u bilo kojem obliku”, rekao je Daniel Lebegue, tvrdeći da je Transparency International doprinijeo  “promjeni kulture” među afričkim narodima.

Priča o francuskom utjecaju na politiku zemalja u Africi je još od stjecanja neovisnosti koloniziranih zemalja prava septička jama korupcije. Tijekom Hladnog rata su vođe koje su favorizirale  nacionalni razvoj, a ne korporativne interese pariških elita redovito bile osuđivane kao sovjetski agenti. Ubrzo su bili svrgnuti i na njihovo mjesto su postavljene zapadne marionete.

Danas međunarodne agencije za borbu protiv korupcije sudjeluju u najvišim razinama globalnog upravljanja. Ali što ako su te globalne antikorupcijske organizacije i same korijen mnogo dublje korupcije?

Kao što se Juvenal zapitao, “a tko gleda na staratelje”? 26. siječnja je vlada Ekvatorske Gvineje izdala je međunarodnu tjeralicu protiv Daniela Lebeguea i francuskog odvjetnika Williama Bourdona. Njih dvojica su optuženi su za terorizam.

S obzirom na težinu optužbi bi u bilo kojoj funkcionalnoj demokraciji ovakav nalog za uhićenje bio na svim naslovnicama. No, osim kratkog izvješća kojeg je objavio Radio France Internationale, francuski su mediji uglavnom ignorirali tu vijest. Za što točno vlada Ekvatorijalne Gvineje optužuje te ljude? Postoje li dokazi koji potkrepljuju tvrdnje? Postoji li možda urota francuske vlade i međunarodnih agencija kako bi se destabilizirale neke afričke vlade? Kakve bi bile geopolitičke i kulturne implikacije te urote?

Dok se optužbe protiv terorizma podižu protiv francuskih sudaca i političara, Vincent Bolloré, “svemoćni” francuski magnat koji kontrolira većinu Afrike, istražuje se od strane francuskog pravosuđa zbog korupcije. Za razliku od izuzetno ozbiljnih i jedva objavljenih tjeralica za Lebegueom i Bourdonom zbog terorizma, optužbe protiv Vincenta Bolloréa zbog korupcije afričkih dužnosnika su naširoko popraćene od strane medija. Postoji li veza između ove dvije priče?  Postoji i ona omogućava da se shvati kako bi se u bliskoj budućnosti mogla razvijati francuska politika u Africi.

Ime Vincenta Bolloréa je postalo sinonim za “Françafrique”, pogrdan izraz za opis incestuoznog odnosa između korumpiranih afričkih elita i njihovih  francuskih prijatelja. Ta je situacija dijelom nestala dekolonizacijom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Danas francuski industrijalac posjeduje većinu luka u zapadnoj Africi i mnogo je ulagao u promet, nove tehnologije, medije i kino. No, posljednjih se godina afričko carstvo Bolloréa počelo osipati, toliko da mnogi predviđaju početak kraja veličanstvenog francuskog milijardera.

U izvješćima medija su optuženi za “korupciju” davali ustupke Bolloréu u preuzimanju afričkih luka, a demonstracije u Parizu protiv politike “Françafrique” su se u demonstracije protiv Vincenta Boloréa. Francuski  milijarder je optužen da podržava afričke diktatore koji pljačkaju i ugnjetavaju svoje narode. Bolloré je čak stavljen u kućni pritvor.

Da li je Vincent Bolloré zaista kriv za sve bolesti Afrike? Bolloré je svakako nemilosrdni kapitalist čiji je utjecaj na francuske političare služio njegovim afričkim interesima. S obzirom na istaknutu ulogu u Africi u kasnijim francuskim intervencijama, njegov dosje o korupciji bi mogao biti puno ozbiljniji od onoga za što se trenutno optužuje. Ali postoji još jedna mreža milijardera koji žele uništiti Bolloréa, a njihov društveni, politički i kulturni program je još štetniji za budućnost Afrike.

Ti su milijarderi potaknuli ogorčenje javnosti protiv Boloréa, a za ostvarenje tog cilja su koristili veliku i dobro organiziranu galaksiju nevladinih udruga i mreža civilnog društva, sve kako bi demontirali afričko carstvo francuskog oligarha, što bi mnoge afričke države moglo gurnuti u kaos. Na čelu ovih međunarodnih napora se nalazi tko drugi već milijarder i samozvani “filantrop” George Soros.

Da bismo razumjeli zašto se to događa, moramo uzeti u obzir ekonomsku i geopolitičku važnost Afrike za velike sile i, što je još važnije, za globalne oligarhe koji te sile kontroliraju. Zatim ćemo pogledati tri afričke zemlje, Ekvatorsku Gvineju, Gvineju i Togo, gdje globalne elite, kako bi destabilizirali vlade, provode hibridni rat koristeći pravne, ideološke, medijske i vojne instrumente.

U stvarnosti, gotovo sve zemlje u Africi su meta ove elite, a ako njihovi napori uspiju, kaos se neće širiti samo diljem Afrike, nego će prijeći Mediteran do srca Europe. To će dodatno otežati migracijsku krizu, koja je već sad izvan kontrole, a političari koji na retorici protiv imigranata skupljaju jeftine bodove će urlati o “okupaciji kontinenta od hordi nepismenih i prljavih crnaca”.

Ako zaista žele spasiti Europu, vrijeme je da to učine sada i ukažu na prave krivce, kao što je učinio Luigi Di Maio. Ne zato što podržava ilegalnu migraciju, jer je njegova vlada zaustavila dolazak brodova s ilegalnim migrantima u talijanske luke. Nije to učinio ni kako bi osvojio vlast, jer je već na vlasti i ključna je osoba u talijanskoj vladi Liga/M5S. To je rekao zato što Italija, više od bilo koje zemlje u Europi, nakon svrgavanja Gaddafija vidi opasnost koju sa sobom nosi destabilizacija “crnog kontinenta”.

Za Pariz afričke države nemaju legitimitet

Nedavni komentar francuskog ministra vanjskih poslova Jean-Yvesa Le Driana, koji predsjednika Felixa Tshisekedija u Demokratskoj Republici Kongo optužuje za izbornu prijevaru, još je jedan ogledni primjer odbijanja Francuske i EU da poštuju suverenitet afričkih država. Uoči izbora u Demokratskoj Republici Kongo, europski mediji su otvoreno favorizirali Martina Fayulua, stoga ne čude optužbe za prijevaru nakon izbora Tshikekedija.

Samo one međunarodne agencije koje su odobrile zapadne elite imaju pravo reći tko je pobjednik u bilo kojim afričkim izborima. Objektivnost tih agencija se nikada ne dovodi u pitanje. Suverenitet afričkih država se uvijek ignorira, jer su korumpirane i stoga nesposobne da upravljaju same sobom. Duboko odbojan i rasistički stav prema Africi prožima sve glavne medije.

Neokolonijalni stav EU i Sjedinjenih Država se protivi poštivanju suvereniteta i međunarodnog prava, kao što u Africi i drugdje čine Rusija i Kina. Stoga ne čudi da te dvije zemlje jačaju svoj utjecaj u Africi. Svi stručnjaci se slažu da će Afrika biti jedna od velikih sila u nastajanju XXI stoljeća. Stoga je neizbježno da se velike sile natječu za kontrolu bogatih resursa Afrike.

Sjedinjene Države, Kina, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Japan, Brazil i sve više Turska se natječu za ugovore u onome što danas mnogi nazivaju “novom utrkom za Afriku”. Koja je uloga Francuske u novoj geopolitičkoj borbi za kontinent?

Dok Kina i Sjedinjene Američke Države jačaju svoje aktivnosti u Africi, budući status Francuske kao “velike sile” ovisit će o njezinoj sposobnosti da provodi politiku neovisnu o Sjedinjenim Državama, da promiče stabilnost i kontinuitet vlada, da daje povoljne kredite za izgradnju infrastrukture i tehnološki razvoj, kao i za promicanje frankofonije kao kulturnog prostora i za “metropolu” i za frankofonske zemlje.

No prije svega mora poštivati suverenitet afričkih država, jer tek onda promicanje kulture može omogućiti Francuskoj da “mekom silom” utječe na Afriku, što bi bilo od koristi za francuske i afričke tvrtke.

Međutim, kontrola francuskog gospodarstva od strane međunarodnih financijera sprečava vladu u Parizu da razvije koherentnu unutarnju i vanjsku politiku koja će služi dugoročnom javnom interesu. Vjerovnici i nositelji obveznica francuske ekonomije potiču masovno useljavanje iz Afrike kako bi se smanjili troškovi rada i smanjila želja nacionalnog stanovništva za patriotskim upravljanjem, dok se nacionalne ovlasti predaju Europskoj uniji, Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim narodima.

Da bi se održala masovna imigracija, afričke zemlje se moraju držati u uvjetima podčinjavanja interesima vladajuće međunarodne elite. Rezultat te politike je osiromašenje afričkih frankofonih zemalja, ali i Francuza samih.

U svojoj knjizi “The Pentagon’s New Map and Blueprint for Action”, bivši strateg Pentagona Thomas Barnett tvrdi da je cilj američke vanjske politike da osigura stalni dotok migranata iz afričkih zemalja u Europu, gdje ih hrabri da se miješaju s etničkim Europljanima.

Nadalje, Barnett tvrdi da bi se dijaspore iz afričkih zemalja u Europi lako mogle manipulirati kako bi se u ime ljudskih prava i demokracije podržale vojne avanture protiv njihovih zemalja. Sve je to dio teorije “Pet tokova globalizacije” –  slobodnog protoka novca, ljudi, sigurnosti, energije i hrane.

Prema neoliberalnoj dogmi, svi ovi tokovi moraju favorizirati interese monopolističkog kapitalizma. Jedan od središnjih aspekata globalizacije od pada Berlinskog zida je širenje međunarodnih nevladinih organizacija. Tisuće nevladinih udruga i organizacija djeluju i u Africi, a služe kao pokriće za tajne vojne operacije. Za vrijeme građanskog rata u Nigeriji, koji je trajao od 1967. do 1970. godine, Francuska je podržavala secesionističku državu Biafru, dok su Sjedinjene Države, Britanija i Sovjetski Savez podupirali nigerijsku vladu. Mladi francuski liječnik Bernard Kouchner je optužen da je koristio humanitarne nevladine udruge za ratnu propagandu. Složena geopolitika i francuski vojni angažman u sukobu je francuski tisak potpuno ignorirao. Umjesto toga se povici o “genocidu” upotrijebljeni kako bi se opravdala francuska podrška separatistima Biafre. “Loža Velikog orijenta” francuskih masona je bila presudna u pozivu na francusku “humanitarnu intervenciju”, dok su rabini francusku javnost podsjećali na opasnost drugog holokausta.

Izmišljen je novi oblik rata u kojem su ljudska prava i humanitarni problemi bili pokriće za vojne i geopolitičke interese, a mediji su se brinuli kako to uskladiti i predočiti javnosti.

Od 2010. je Francuska vodila niz vojnih intervencija u Africi. U Obali Bjelokosti 2010. godine, Libiji 2011., Maliju 2012. i Srednjoafričkoj Republici 2013. godine. U svakoj od tih intervencija su intervenirale obavještajne agencije i specijalne snage NATO pakta. Interno nasilje je uvijek služilo kao izgovor za intervenciju i smjene vlada.

Pad libijskog vođe Muammara Gaddafija je u kaosu ostavio najbogatiju zemlju u Africi. Nevladine organizacije kao Međunarodna federacija za ljudska prava (FIDH) su odigrale ključnu ulogu u opravdavanju NATO bombardiranja u Libiji. Ova organizacija je dala netočne informacije o pokoljima civila od strane plaćenika koji su radili za pukovnika Gaddafija i bombardiranju civila od strane libijskih zračnih snaga. Dezinformacije su korištene kao izgovor za uvođenje zone zabrane leta. Čak su i nevladine organizacije poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha bile ključne u stvaranje medijskog konsenzusa da će pukovnik Gaddafi “pobiti svoje ljude”.

Bivši francuski veleposlanik u Libiji, Christian Graeff, rekao je za France Culture u listopadu 2011. da su laži i dezinformacije francuskih medija tijekom rata bili toliko ekstremni da ih se može zvati “bijednom i prezrenom farsom”.

Francuske intervencije stvorile su ogroman imigracijski val u Europi. Zemlje poput Srednjoafričke Republike još uvijek su pod kontrolom milicija, dok Libija ostaje u kaosu.

Mnogi politolozi vjeruju da zapadne sile ne destabiliziraju zemlje u razvoju jer investitori žele mir i stabilnost. Istina je da većina industrijalaca želi stabilnost. Na primjer, francuski industrijalac Vincent Bolloré iskoristio je relativnu stabilnost zapadnoafričkih država u kojima trenutno djeluju njegove kompanije. Među najbogatijim ljudima na svijetu, Bolloré kontrolira većinu luka u zapadnoj Africi. Stabilnost je izuzetno važna za investitora u transportu i logistici. Mreža tvrtki i komercijalnih ugovora koji ovise o Grupi Bolloré je faktor stabilnosti i u bolesnoj ekonomiji Francuske.

No, Francuska, kao i Sjedinjene Države, je vojno-industrijski-medijski-obavještajni kompleks. Kada moćno vojno krilo sustava odluči o ratu, inteligentni industrijalci znaju kako očuvati interese u zemljama koje su kao metu odabrali ratni lobiji.

Bolloré do sada nije previše bio pod utjecajem francuskih intervencija u Africi, ali se ova situacija upravo mijenja. Jedna od glavnih slabosti francuske vanjske politike je odsustvo dugoročnog planiranja i to što se politike obično mijenjaju ovisno o mrežama ili interesnim skupinama na vlasti. Već smo rekli da je Grupi Bolloré, koja se do sada činila nepobjedivom, počela gubiti važne ugovore u zapadnoj i središnjoj Africi. Zapravo, kraj carstva Bolloré se predviđa u satima. Vincent Bolloré je sve više u središtu pozornosti zbog optužbi za korupciju u vezi preuzimanja luka. Bolloréov bliski odnos s bivšim francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyem neće pomoći francuskom magnatu.

Sarkozy bi trebao biti optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, posebno zbog njegove uloge u destabilizaciji Obale Bjelokosti, Libije i Sirije. No, bez znanja javnosti postoje važne geopolitičke i ideološke snage koje stoje iza pokušaja obaranja Grupe Bolloré. Druga mreža komercijalnih, financijskih i geopolitičkih interesa pokušava izbaciti Bolloréa iz Afrike. To je mreža povezana s jednim od najbogatijih i najpoznatijih milijardera na svijetu, Georgeom Sorosom. Doći ćemo i do Sorosa, ali za trenutak.

Najprije pogledajmo Boloréa.  Tko je zapravo Vincent Bollore? La Bolloré je počela raditi kao papirnica 1822. u Quimperu u Bretanji, koju je osnovao Nicolas Le Mairie. Poduzeće poznato kao “Papeteries d’Odet” preuzeo je nećak Le Mairiea, Jean-René Bolloré (1818.-1881.). Stric Vincenta, Gwen-Aela Boloré, bio je potpredsjednik tvrtke od 1952. do 1974. Francuski domoljub Gwen-Ael bio je među prvima koji su služili u oslobođenju Francuske za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bio je i pjesnik, romanopisac, oceanograf i redatelj. Tvrtka je proizvodila papir za cigarete, Biblije, rječnike i enciklopedije. Kaže se da je Vincent Bolloré vatreni katolik. Bivši direktor Rothschilda, Bolloré je preuzeo tvrtku 1981. godine i trenutno je šesta generacija koja upravlja obiteljskim poslovanjem. Bolloré je postao štićenik jednog od najvažnijih bankara u Francuskoj, Antoinea Bernheima, i blizak  utjecajnom francuskom poduzetniku Claudeu Bébéaru. Grupa Bolloré sada je veliki konglomerat energetskih i tvornica papira, koji zapošljava 28 000 ljudi širom svijeta. Godine 2014. Bolloré postaje predsjednik Vivendija, konglomerata francuskih masovnih medija. Tvrtka kontrolira Canal Plus Group, Universal Music Group, Havas, Flavors, Gameloft, Dailymotion (90%), Mediaset (28,80%), Banjay Group (28,4%) i Telecom Italia (23,94%). Medijske akvizicije učinile su Bolloréa medijskim mogulom. Kasnije ćemo vidjeti kako je Boloréova rastuća kontrola nad masovnim medijima počela stvarati probleme elitama s potpuno drugačijim filozofskim stavovima.

Bolloréovo aktivnosti u Africi su započele krajem ’80-ih, kada je preuzeo francusku brodarsku tvrtku Delmas. Rečeno je da su stare francuske kolonijalne mreže povezane s Bankom Rivaud pomogle Bolloréu da zauzme kontinent. Ova novčarska institucija se dugo smatra bankom desničarske stranke UMP. Banca Rivaud je i jedno od najtajnijih društava u Francuskoj. Osnovana od strane Eduarda de Ribesa i Jeana de Beaumonta tijekom Treće republike, banka je bliska francuskoj aristokraciji i rentijerskoj buržoaziji, a bila je glavni pokretač francuskog kolonijalizma u Africi.

Vincent Bolloré je trenutno glavni dioničar banke. Bolloré African Logistics kontrolira 14 luka u Africi i 23 luke za ulaz i izlaz automobila. Zbog strukturnih reformi koje je afričkim zemljama Međunarodni monetarni fond nametnuo ’80-ih, jako zadužene afričke zemlje su morale privatizirati svoje luke. Poznat po svojoj agresivnoj komercijalnoj taktici, Bolloré je dobio ustupke u mnogim strateškim lukama zapadne Afrike i Gvinejskog zaljeva. Važno je uzeti u obzir ove informacije kada ocjenjujemo skriveni plan iza sadašnjih optužbi za korupciju protiv francuskog tajkuna kojeg mediji rutinski nazivaju “autoritarnim”.

Aktualna francuska politika u Africi se temelji na suprotstavljanju svim oblicima “autoritarnosti” i podršci “revolucionarnim” pokretima. To je novi tip rata koji se skriva iza “političke korektnosti”. Predsjednik Macron je nedavno u Alžiru izjavio da je kolonijalizam zločin protiv čovječnosti. Macronovi komentari su duboko nepošteni s obzirom na njegovu potporu neokolonijalnim ratovima na Bliskom istoku i Africi. Macron je blizak masonskoj Loži Velikog orijenta koju čini “ljevičarski” dio francuske buržoazije, koja je najvatreniji zagovornik humanitarnih ratova i smjene režima, dok se u isto vrijeme bori za uništenje svega onoga što je ostalo od stare tradicionalne Francuske. To se čini u ime ljudskih prava, dobrote i globalnog upravljanja.

Macron je također rekao da francuska kultura ne postoji. Ne postoji ništa što liberalni mediji vole više od spektakla s mrcvarenjem katolika poput Boloréa kojeg se progoni zbog korupcije. Jer, kao što u naslovu njegove nedavne knjige otkriva, Macron tvrdi da je pristaša revolucionarnog stila Georgea Sorosa.

Tko je George Soros?

Ime Georga Sorosa je postalo je sinonim za globalizaciju. Rođen u Mađarskoj 1930. od oca Geörgya Schwartza zarađuje za život oduzimanjem židovske imovine prije nego što su Židovi slani u koncentracijske logore. Soros je rekao da ne žali zbog svoje suradnje s nacistima, dajući nam neke ideje o tome što misli o njima. Nakon rata, Soros je pohađao Londonsku ekonomsku školu, gdje je slijedio lekcije austrijskog filozofa Karla Poppera, autora temeljne knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji.

Popper je inzistirao na tome da samo ekonomija slobodnog tržišta jamči prava i slobode, a tvrdio je da je filozofija Hegela dovela do stvaranja modernih totalitarnih država. Rad austrijskog filozofa je tijekom Hladnog rata postao popularan kao ideološko oruđe protiv Sovjetskog Saveza i Kine. Soroseva interpretacija Hegela danas čini osnove neoliberalne i libertarijanske politike.

Soros je iskoristio Popperov rad kako bi ostvario vlastite financijske interese. Gdje god su postojale države koje su međunarodnim ulagačima onemogućavale slobodan pristup tržištima, Soros bi financirao nevladine organizacije koje bi ih srušile. One bi bile prokazane kao “zatvorene” i “autoritarne države”. Sorosove organizacije su ih pokušavale učiniti “otvorenim društvima”. Također je shvatio da se financiranjem društvenih pokreta dobiva politička “meka sila”, koja služi njegovim interesima.

Ulaganjem u “filantropske” zaklade, Soros je oslobođen poreza. Dakle, što više novca potroši na organizacije civilnog društva, više zarađuje od političkih promjena. Zaklade Otvoreno društvo su se uskoro proširile diljem svijeta. One su bile ključne u rušenju Sovjetskog Saveza i “komunizma” Istočne Europe, potom otvaranju tih društava kapitalizmu i sveprisutnoj neoliberalnoj političkoj ekonomiji.

Od ’90-ih je Soros financirao galaksiju međunarodnih nevladinih organizacija, kao i organizacije Human Rights Watch i Reportere bez granica, koje su mu pomagale u svrgavanju “autoritarnih” vladara. U većini slučajeva se Sorosevi interesi podudaraju s interesima Vijeća za inozemne poslove i drugih američkih globalnih istraživačkih centara. U većini slučajeva Sorosovo carstvo djeluje kroz provedbu američke vanjske politike i vojno-industrijsko-medijskog kompleksa.

Tri glavna instrumenta kojima se Soros i globalisti koriste u za destabilizaciju Afrike su pravno, vojno i civilno društvo. Ova složena međunarodna mreža interesa pokušava destabilizirati zapadnoafričke države koje su bliske Rusiji i Kini. Ključni cilj takve destabilizacije je u ovom trenutku afričko carstvo Bollorea.

Vincent Bolloré zasigurno nije anđeo, ali je sada bez sumnje žrtveni jarac međunarodne unije globalista čiju korupciju mediji ne žele vidjeti. Nakon što se završi poglavlje s unutarnjom borbom u Francuskoj, slijedi izravni napad na zemlje za koje smatra da su pale pod rusku i kinesku sferu utjecaja.

Model ne može biti drugačiji od onoga koji je proveden u Libiji, što znači na stotine tisuća novih migranata koji će krenuti prema južnim europskim granicama, ali to je ionako dio strategije Washingtona.

Kao što je rekao bivši strateg Pentagona Thomas Barnett, cilj američke vanjske politike je osigurati stalni dotok migranata iz afričkih zemalja u Europu, gdje ih se hrabri da se miješaju s etničkim Europljanima. Kasnije se dijaspore iz afričkih zemalja u Europi lako mogu manipulirati kako bi se u ime “ljudskih prava i demokracije” podržale vojne avanture protiv njihovih zemalja.

Neovisno o sudbini Vincenta Bolloréa, ostaje nada da se ovi planovi neće ostvariti, ili se barem neće ostvariti u svim afričkim zemljama, bez obzira na želje globalističke pariške elite i njihovih američkih prijatelja. U tom smislu nade treba polagati u Kinu i Rusiju, sile sa svim svojim manama, ali sile koje žele red i stabilnost.

AHTribune 1 / AHTribune 2