Gdje baš to ime da mi daju?!

Mnogo je onih koji nisu zadovoljni svojim imenom i koji su se upitali: kako to da baš njih snađe zla sudbina da im dodijele tako „ružno“ ime?

To je li ime ružno ili lijepo, stvar je ukusa. A ukusi se mijenjaju kod ljudi u različitim životnim periodima. Obično kod djece prevladava mišljenje da su imena koja su u njihovoj sredini česta ujedno i ružna i staromodna. I ja se sjećam, kad sam pošao u školu i vidio koliko dječaka je imalo moje ime, odmah sam pomislio kako je ono staromodno, zastarjelo. Tek kasnije sam saznao da su i mnogi drugi tako mislili za svoja imena. A oni koji su imali neko ime koje nije bilo često, pa još ako se isto zvala i neka poznata osoba, e, to je bilo nešto! Recimo, jedna djevojčica se zvala Brankica, i samo ona je imala takvo ime. A njen imenjak Branko Ćopić je tada bio baš popularan, i odjednom je ova djevojčica bila toliko atraktivna da se činila i pametnijom i ljepšom nego što je to stvarno bila. Svi su željeli njeno društvo i svi su joj ime izgovarali punih usta.

Opet, neko ime nam u prvom trenu izgleda ružno, zvuči grubo, teško je za izgovoriti, pa je uz to i staromodno, ali osoba koja ga nosi je tako simpatična i draga da nam nakon nekog vremena njeno ime postaje sinonim za dobrotu i počinje biti i lijepo i drago, s nekim primjesama mistike i svetosti i počnemo ga izgovarati s punim poštovanjem i ljubavlju. Shvatimo da baš to ime pristaje uz takvu osobu i da ne bi valjalo nikako kada bi ga ta osoba promijenila.

Nakon određenog vremena, kad čovjek dolazi u zrelije godine, počinje mijenjati i odnos prema svom imenu. Oni kojima se činilo da imaju ružno ime, sad im se ono čini baš lijepim, imenom koje čuva tradiciju i govori o vlasnikovom identitetu, pa im počinje i lijepo zvučati. Počinju se ljutiti na sebe što to ranije nisu zapazili. A imena koja su im se činila lijepim sad im zvuče bezlično i otrcano, kao da su potrošna roba koja je već pred otpisom.

Nema mnogo ljudi koji promijene ime, ali ima i takvih slučajeva. Nekada je to iz praktičnih razloga, da se izbjegne zabuna kad više ljudi ima isto ime, nekada samo zbog toga što im se njihovo prvo ime ne sviđa, nekada uzimaju umjetnička imena, nekada vjerska, ali uvijek se ima neko opravdanje. Nekada je to i zbog bježanja od zakona ili samo zbog želje da se sakrije identitet iz nekog razloga.

Na kraju, kad se dođe u sasvim zrele, starije godine, tek shvatite da je ime gotovo beznačajno, da je ono samo nešto što pomaže pri komunikaciji i identifikaciji, a da je najmanje bitno to kako ono zvuči.

Da, ima i ljudi kojima je ime cijeloga života vrlo važno. Ili do kraja misle da je njihovo ime lijepo ili da je ružno. Ne znam šta odnos i jednih i drugih govori o imenima, a šta o ukusu i karakteru njihovih nositelja, ali znam pouzdano da nam ime ne mijenja karakter, i da smo onakvi kakvi smo, bez obzira kako se zvali. Možemo promijeniti ime stotinu puta, ali mi ostajemo isti. Čemu se onda i zamarati pitanjima o promjenama imena ako to činimo samo zbog toga što mislimo da ono nije dovoljno lijepo?

IME

Kako lijepih i značajnih

sve imena kod nas ima

da je prosto nemoguće

da se ne dopadnu svima!

Neka zvučna, neka nježna,

il iz prošlosti nam znana,

a baš moje ime ima

nebrojeno mnogo mana!

Gdje to ime da mi nađu

od lijepih koliko je?!

Ali šta ću, šta je, tu je –

jedino je ono moje!