Glavobolje za Pompea – Mađari, Česi i Slovaci ne žele sukob s Rusijom i Kinom

Prije anti-iranskog summita na vrhu u Varšavi, koji je završio jučer, američki državni tajnik Mike Pompeo je obišao zemlje srednje Europe ili takozvane Višegradske skupine. Njegov glavni cilj je bio ujediniti Poljsku, Češku, Slovačku i Mađarsku u zajedničkim naporima u suočavanju s “prijetnjom Rusije i Kine”. Međutim, jedinstva unutar regije o ovom pitanju očito nema.

Ako su Poljaci uglavnom spremni ispuniti sve američke zahtjeve, njihovi partneri iz Višegradske skupine ne žele biti dio antiruskog “sanitarnog kordona”.

Čini se da su Sjedinjene Države otkrile da stvari u srednjoj Europi nisu baš onakve kako bi u Washingtonu željeli. Početkom 2000-ih su se sve četiri zemlje Višegradske grupe radosno pridružile  NATO paktu. Čini se da nitko nije  predviđao nikakve probleme. Ali danas se u regiji samo Poljska može smatrati američkom “pješadijom“. Ostale tri zemlje, iako ne dovode u pitanje važnost odnosa sa Sjedinjenim Državama, često znaju biti tvrdoglave, posebno o tako važnim pitanjima za SAD kao što su odnosi s Rusijom i Kinom.

Pompeo je obišao glavne gradove Mađarske, Slovačke i Poljske, dok će izaslanstvo Češke stići će u Washington krajem veljače. Na dnevnom redu je bilo “usklađivanje kazaljki na satu” o tome kako se ponašati prema Rusiji i Kini.

Čim je stigao u Budimpeštu, američki državni tajnik je počeo govoriti o tome kako Moskva i Peking “ne dijele ideale koji su toliko dragi Amerikancima, a kad je već tako, euroatlantska zajednica mora zbiti svoje redove”.

“Ne možemo dopustiti Putinu da sije razdor među NATO prijateljima”, rekao je Pompeo na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji s mađarskim ministrom vanjskih poslova Péterom Szijjártóm.

Međutim, dobio neočekivano oštar odgovor.

“Kada je riječ o Rusiji, u europskoj političkoj areni postoji ogromno licemjerje. Umorni smo kada govorite da imamo vrlo bliske odnose s Rusijom”, rekao je Szijjártó i dodao da sve zapadne zemlje trguju s Rusijom i nitko ih zbog toga ne mrzi.

Zapravo, ono što se kod Mađara akumuliralo tijekom godina pretvorilo se u otvorenu svađu. Mađarska je posljednjih godina dovela u pitanje opravdanost antiruskih sankcija, pokušavajući sačuvati i razvijati odnose s Rusijom koliko god je to moguće. Washington nije nikako zadovoljan činjenicom da su Mađari odmah pristali primati plin kroz “Turski tok”, a ne kupovati skupi ukapljeni plin od američkih izvoznika.

Osim toga, Mađarska je zbog ugnjetavanja svoje dijaspore u ukrajinskom Zakarpatju blokirala sve pregovore na službenoj razini između Ukrajine i NATO pakta.

Dio američke elite je usvojio poseban stav prema mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, nakon što mađarska vlada strukturama milijardera Georgea Sorosa, uključujući Srednjoeuropsko sveučilište u Budimpešti, naredila da napusti zemlju.

Ali Soros čak i u američkoj administraciji ima dovoljno neprijatelja, tako je to Orbanu oprošteno. Međutim, brojni zakoni koji ograničavaju učinak stranih nevladinih organizacija izazivaju vidno nezadovoljstvo među američkom elitom, koja preko ovih udruga i organizacija navikla upravljati procesima u zemljama za koje smatra da su američko dvorište.

Naravno, Mađarska također ima političke snage koje bi željele da zemlja lebdi u orbiti Sjedinjenih Država. To su političari nove generacije mađarske “ljevice” koji su davno pogazili ideje Béle Kuna i Györgya Lukácsa. Ovaj blok uglavnom predvode nekada vladajući socijaldemokrati i liberali na čelu s bivšim premijerom Ferencom Gyurcsányem.

Posebno je zanimljivo da se i radikalna nacionalistička stranka Jobbik također kreće u istom smjeru i podržava veće zbližavanje s Washingtonom, možda u uvjerenju da će u budućem ratu, ako se rasplamsa, tako vratiti sve povijesne mađarske zemlje, uključujući dijelove Hrvatske, Srbije, Rumunjske, Ukrajine i Slovačke.

Međutim, prošlogodišnji izbori su pokazali da su prozapadne stranke popularne samo u Budimpešti, tako da će teško ukloniti Orbana.

No dobro, kada bi Mađarska bila sama, lako bi mogla biti izolirana, kao što je to bilo  ’90-ih sa Slovačkom, jedinom od zemalja skupine koja se nije žurila s ulaskom u EU i NATO. Međutim, čak i Slovačka sumnja u potrebu antiruskih sankcija. U ovoj zemlji ima vrlo malo rusofoba, a gorljivi protivnik Rusije je samo predsjednik Andrej Kiska koji u travnju napušta predsjednički ured. SAD svakako imaju razloga za zabrinutost.

Možda nešto lakše bude s Češkom Republikom, gdje lokalne vlasti, za razliku od predsjednika Miloša Zemana, podupiru sankcije. Češki ministar vanjskih poslova Tomáš Petříček je nedavno podržao Washingtona u raskidanju Ugovora u nuklearnim projektilima srednjeg i kratkog dometa  (INF), posjetio je Ukrajinu i obećao “kako neće dopustiti agresivne akcije Rusije”.

Međutim, po povratku u Prag se ministar Petříček zbog svojih izjava suočio s brojnim kritikama. Predsjednik Zeman očito misli drugačije, premijer Andrej Babiš, iako oprezno, također sumnja u potrebu proširenja antiruskih sankcija i produbljivanju sukoba s Moskvom.

Česi i Slovaci će lakše poduprijeti antiruske inicijative u energetskom sektoru nego Mađari. Na kraju krajeva, kroz Slovačku i Češku prolazi plinovod kroz kojeg ruski plin ide u Njemačku. Prema tome, prekid tranzita plina preko Ukrajine će pogoditi obje kao tranzitne zemlje. Međutim, Rusija je nedavno s njima počela zasebno pregovarati, a ako “Sjeverni tok 2” stigne do Češke i Slovačke, što je plan Berlina, američki ih dužnosnici puno teže uvjeriti da kupuju  skupi američki ukapljeni plin, kojeg Česi i Slovaci ionako ne žele kupovati.

Za razliku od Poljske i baltičkih zemalja, ni Mađarska, ni Češka, ni Slovačka ne žele raspoređivanje američkih baza na svom teritoriju. Pokušaj postavljanja radara za američki proturaketni štit u Češkoj prije 10 godina nije dobio podršku ni društva ni vlasti. Niti jedna češka vlada nikada nije htjela voditi pregovore o tom pitanju. Prag je pristao na povećanje vojne potrošnje na 2% BDP-a, kako je propisao NATO, ali vrlo nevoljko.

Neugodne vijesti za Washington nisu povezane samo s oklijevanjem tih zemalja da slijede strogi antiruski kurs. Posljednjih godina su sve tri države učinile mnogo na razvoju odnosa s Kinom. Peking želi graditi željeznice u regiji, a telekomunikacijski div Huawei potiskuje s tržišta američke i druge konkurente. S obzirom na to da se trenutna američka uprava otvoreno bori s Huaweijem, sigurno joj se ne sviđa ponašanje Čeha, Slovaka i Mađara po ovom pitanju.

Ovdje su se samo Mađarska i Slovačka kategorički odbile boriti protiv “kineskog prodora”. U Češkoj se premijer Babiš složio s Amerikancima, ali je predsjednik Zeman odlučio nastaviti suradnju s Kinom.

Na kraju, zbog oklijevanja tih zemalja da prihvate izbjeglice u okviru kvota EU, mogu izgubiti dio sredstava iz Bruxellesa. Stoga će im kineski novac dobro doći, pogotovo zato što ih SAD sve više žele vidjeti kao svoje vojne baze i kupce ukapljenog plina, dok  druge strane ništa ne ulažu u njihova gospodarstva.

Ispostavlja se da je od zemalja “Nove Europe” samo Poljska spremna slijediti američki kurs. Washington s Poljacima ima puno manje problema, ali ni Varšava ne žele ograničiti svoju suradnju s Kinom.

Europska unija Varšavi prijeti uvođenjem sankcija zbog kršenja načela trodiobe vlasti. Ali se čini da Poljaci u ovom slučaju neće popustiti.

U politici prema Moskvi, za razliku od partnera iz Višegradske skupine, Poljska doslovno živi s antiruskim fobijama. Čak je spremna, na svom teritoriju i o svom trošku, izgraditi američke vojne baze. Varšava je spremna izdvojiti za obranu mnogo više od 2%, a poljski generali vatreno raspravljaju o borbama oko Kalinjingrada. Sadašnje poljske vlasti su spremne kupiti američki LNG, čak i po pretjeranoj cijeni, samo da bi se “osvetile” Rusiji, zbog čega uporno rade i na sprečavanju izgradnju “Sjevernog toka 2”.

Poljska, kao najveća zemlja Višegradske četvorke, već godinama pokušava igrati vodeću ulogu u ovom savezu zemalja. Čini se da Sjedinjene Države ne bi imale ništa protiv da Poljaci zaista preuzmu ulogu regionalnog lidera koji će im biti poslušan. Međutim, za sada Poljaci ne računaju na preuzimanje bilo kakvog vodstva, između ostalog i zato što se sve zemlje skupine međusobno razlikuju u razvijanju veza s Rusijom. To je od velike važnosti i za Poljsku i za Sjedinjene Države, a državni tajnik Pompeo pokušava promijeniti trenutni odnos snaga u srednjoj Europi.

Pitanje je koliko će se ostale tri zemlje Višegradske skupine, kao i susjedna Slovenija, čije su politike uglavnom identične, moći oduprijeti američkom pritisku? Može se pretpostaviti da će i dalje činiti neke ustupke Washingtonu, kako u politici prema Rusiji, tako i prema Kini. Međutim, Mađarska, Češka i Slovačka će teško raskinuti veze s Rusijom i Kinom i svoje zemlje natrpati s američkim vojnim bazama. Biti dio antiruskog “sanitarnog kordona” na čelu s Poljskom sigurno nisu bili snovi i ciljevi ovih zemalja kada su izlazile iz Varšavskog ugovora i kada su krenule putem euroatlantskih integracija, što Pompeo nikako ne uspijeva shvatiti.