Grmoja ubija zmaja

Snjegovi su pali i neki će doista uživati u bijelom Božiću, upravo onako kako o sanjanju bijelog Božića govori pjesma. Prodaja borova, običnih, srebrnih, plastičnih u tijeku. Neki će bor kupiti tek na Božić za dvadeseti dio cijene, teška su vremena pa malo kalkulacija nije višak.

Sela i gradovi okićeni, i ove godine ćemo dati svoj prilog preživljavanju onog kineskog gradića od kojih milijun ljudi zaposlenih isključivo u proizvodnji božićnog nakita kojeg oni sami ne slave.

Konačno je zna se država, na oduševljenje plahih, zakonski smjestila bacanje petardi u vremenski okvir. S godinama navikli. Naučili. Smiješ što i kad država kaže. A država može što hoće i kad hoće, ako je diktatura. Ova naša nije. Nego demokratska, suverena, neovisna.

Da je film, onda bi sad ovdje bio umontiran smijeh. Na jednom benkovačkom zidu stoji grafit Smiješan grad, dobra ideja za naše granične prijelaze, negdje staviti natpis Smiješna država. Naoko demokratska. U stvarnosti obična, jadna kolonija s gubernatorom na čelu koji dobiva direktive iz Brussela od likova bez ikakvog demokratskog legitimiteta. O gubernatoru ovisni svi, od likova koje je postavio u Sabor do mafijaški umreženih poduzeća okupljenih oko državnih proračuna svih vrsta. On sam ovisan o novcu kojeg dobiva za poslušnost. Temelji postojanja takvog društvenog uređenja su u poslušnosti. Koja se plaća.

Ne glasa se za stranku zbog ideologije, politike, vizija, već zbog koristi. Zauzvrat će stranka brinuti o prihodima poslušnih. Takvih je dovoljno 20%. Ostale će se odagnati od glasačkih kutija ovako ili onako. A onda će se, kako to i dolikuje pravnoj državi – sve urediti zakonima. Smiješ pišati, ne smiješ pišati. Smiješ bacati petarde, ne smiješ bacati petarde. Smiješ u kafić, ne smiješ u kafić. Smiješ u posjet roditeljima, ne smiješ u posjet roditeljima. Smiješ se rukovati, ne smiješ se rukovati.

Jedini problem u takvoj praktičnoj razradi puzajuće diktature jest Ustav. Tamo netko zapisao nekakva temeljna ljudska prava i slobode, stavio nešto što država ne smije. A ne smije određivati ništa iz prethodnog pasusa. Za promjenu Ustava dobiti potrebne dvije trećine ruku saborskih zastupnika nije problem. Samo puno košta. Kao i bor do Božića. Jeftinije je to provući kroz izmjene i dopune nekog zakona za što se plaća paušalni iznos. Negdje etno iznos, negdje pošteda od kaznenog progona. Tako je gubernatorska kolonija, već spomenuta smiješna država, kroz zakon suspendirala Ustav. S izmjenama u dijelu novčanih kazni, što za Bulja (gospodina Panja, kako mu tepa gospodin Anemija), što za predsjednika, koji je psihijatrijski slučaj, kako kaže ministar Banožić, bez minute radnog staža izvan države.

No, prije toga povijesnog dana u kojem su esdepeovci postali hadezeovi higijeničari, dogodio se jedan tipični hrvatski prosvjed. Malo pjesme, malo mahanja zastavama, malo skandiranja, a poslije toga na pivo. Jest da se okupio nevjerojatan broj ljudi iz inače poslušnog, šutljivog puka, jest da se moralo pritvoriti džihad Marka, ali to su bili tek jednodnevni valovi, more 1 do 2 u smirivanju.

Smirivanje su odradili mediji, redom oni na koje je Anemija upirao prstom i uplatio određeni iznos iz državnog proračuna za PR troškove. Na prosvjedu se pojavio Bulj, Grmoja, Raspudić s kikaševskom kapom, Kolakušić koji je dijelio kineske trube pogonjene sprejem, da se prosvjednici ne bi umarali puhanjem ili iz epidemioloških razloga, tko bi znao. Toliki svijet je Mostovce, frustrirane oduzimanjem uloge jezičca na vagi, u trenu fascinirao.

Nema tog Raspudića, tog Grmoje, tog samozaljubljenog Kolakušića koji se nije vidio na krovu panoramskog autobusa – dići ruke, a puk da te slijedi, što bi dao… Nit’ su ih zvali, nit’ pustili. A odvažnosti/ludosti Marka Franciškovića nisu imali. Ne mo’š kući takav, ili u prvu kafanu da se napiješ il’ smisli nešto ćuprijaški lucidno.

I evo Grmoje, sveti Juraj probija zmaja, idemo u referendum! Što je pitanje? Ne zna još, jebeš pitanje. Idemo u referendum. Što rek’o, to ne porek’o, pešćenički ministar Ševa bi naglasio.

I stvarno – evo referendumskih pitanja, komada dva. Protiv covid potvrda! Protiv još nečega je bilo drugo pitanje. Protiv stožerokracije! Dva hladna tjedna pred Mostom, valja skupiti potpise ili se osramotiti po tko zna koji jezičac na vagi put.

U subotu 18. prosinca, u ponoć zadnji dan. Zadnja adventska nedjelja da vidimo je li Bog što dao i jezičcu na vagi. Evo slavodobitnika sinjskog, pucaju mačkule – Imamo potreban broj potpisa! ‘Imamo indicije da postoje sumnje’ Grmoja uzdigao koplje, još da mu daju konja, nauče ga jahati pa da u lov na zmaja pođe. Vjerovat ćemo da su skupili dovoljan broj potpisa (između ostalih i moj).

Preko noći se stvori zimski ugođaj za hadezeovce. Što je pošlo po zlu? Tko nije odradio posao? Što su radile tajne službe? Tko nije poslao policijske patrole na cestu s radarom? Otkud odjednom 400 000 ti bogova jebem ljudi da potpišu? Što su radile socijalne službe? Zašto se ljudi ne žele cijepiti? Je li zakazao školski Ribić dajte nam trinaestu plaću sustav? Zašto nema djece u redovima za cijepljenje? Konsternacija.

Oko Božića. Kako ćeš sad pred gazde u Brussel? Lopovi. Reći će predsjednik Milanović. Ukrast će Mostu referendum, znate kako to već ide, ne bi im bilo prvi put. Nije lopovluk hadezeu problem, obraz im ne crveni radi toga. Problem je otkud 400 000 ljudi voljnih izaći na hladnoću, ponijeti osobnu kartu, upisati OIB i potpisati se? To znači da je barem milijun ljudi spremno na svašta. Sreća da smo Marka Franciškovića, koji sokratovski ne poštuje naša božanstva i kvari mladež smjestili u zatvor, tj u pritvor do Gabike gdje je smjesti banda olafovska mimo nas.

Zamisli da se sad tih milijun ljudi organizira naspram ovih naših kauč ratnika lijenih i jedan lajk nam udijeliti? U središnjici, onoj gdje za prosvjeda postaviše policijski kordon, a zastavu hadezea prigodno maknuše, ukraden Božić. U jednoj europski omamljenoj zemlji, u kojoj je svaki prosvjed faktografski onemogućen, u kojoj je Otvoreno samo za trgovačke putnike prodavača cjepiva, postoji masa nezadovoljnih ljudi kojoj je dosta diskriminacije, dosta svakodnevnog sijanja straha i panike, dosta prijetnji obaveznim cijepljenjem, dosta prijetnji cijepljenja djece, dosta laži, dosta prešućivanja smrti od cjepiva, dosta laži svih vrsta i konačno dosta gaženja Ustava!

Na 400 000 potpisa, nastavi li Most pametno igrati, može izrasti u respektabilnu opciju, ljudi voljnih priključiti se borbi za opstanak ima dovoljno. Referendumsko pitanje je manje bitno. Bitno je osvijestiti vlastitu snagu, shvatiti da nas ima dovoljno da se ne moramo bojati, shvatiti da je naše pravo i obaveza štititi vlastitu slobodu i slobodu naše djece.