Ivan Pernar posjetio Bihać i Veliku Kladušu – Stanje je puno gore nego se može i zamisliti

Dođe vrijeme kada novinari zakažu. Ne rade ono za što su stvoreni i školovani.  Čak i kada rade, rade površno, a što može biti pogubno za objektivnost, budućnost onih koje informiraju i za one koji donose političke odluke. Već tjednima zemlje Balkana muči migrantska kriza. Najviše je pogođena Bosna i Hercegovina, država na granici Europske unije i Republike Hrvatske. Žrtve nametnutih ratova i ekonomskih kriza traže bolji život. Tko su ti ljudi, gdje idu i što im je cilj, svi žele znati. Umjesto novinara, čiji je to posao, Bihać i Veliku Kladušu je posjetio hrvatski saborski zastupnik i član Živog Zida, Ivan Pernar.  Uz njegovu dozvolu objavljujemo njegove utiske i fotografije koje najbolje prikazuju stanje u ova dva bosansko-hercegovačka grada.

Utiske Ivana Pernara s lica mjesta skinute s Facebooka, prenosimo u cijelosti:

“Ulazak u Bihać izgleda poput dolaska u neki drugi svijet. Ulice su preplavljene ljudima iz svih mogućih zemalja svijeta. Jako je puno Pakistanaca, Marokanaca, Alžiraca, Indijaca, Iračana i Afganistanaca.

Ono što je najgore jest što među migrantima ima kriminalaca koje policija zna ali ništa ne čini da ih deportira ili makne s ulice. Ima ih na kojima se vidi da su narkomani ili alkoholičari, ima i mentalnih slučajeva.

Zbog toga su svi migranti stigmatizirani, odnosno domaće stanovništvo u pravilu ima negativan stav o njima.

Radi se mahom o mlađim muškarcima 18-30 godina koji čine 80% svih migranata. Iako je Angela Merkel govorila o tome kako među njima ima puno doktora i inženjera, ja nisam stekao takav dojam.

Vidjeti ženu među njima je rijetkost, usudio bi se reći da (u prosjeku) na 25 migranata dolazi jedna migrantica i jedno dijete. To je vrlo neobično ako se uistinu radi o ljudima koji bježe iz ratnih područja. Za očekivati je da će među njima biti najviše žena, djece i staraca, a najmanje mladih muškaraca u naponu snage – međutim situacija je obratna što daje za zaključiti da rat nije razlog zbog kojeg bježe. Što se tiče Marokanaca i Alžiraca, za njih domaće stanovništvo kaže da bježe od zakona, a ne od rata jer nema drugog objašnjenja za toliko kriminala i agresije među njima.

Ljudi su u strahu i nitko se ne usudi pred kamerom reći nešto negativno o njima, međutim, ako ih pitate “off the record” reći će vam stvari koje nikada niste mogli vidjeti u medijima i koje šira javnost zapravo ne zna.

1. Vlada neformalni policijski sat, kada padne noć domicilno stanovništvo se ne usudi slobodno kretati po gradu, to se posebno odnosi na žene.

2. Navika da s djecom odete u park ili ih pustite da se bez nadzora igraju po ulici je nestala.

Jedan lokalni mladić je ovim riječima opisao situaciju s njima:

“Oni se ponašaju kao turisti, nema ograničenog sata kada moraju biti u kampu, meni lično smetaju. Ja ne mogu otići na trim stazu s djetetom, ne mogu otići s djetetom u park. Ne smiješ se s djetetom uputiti sam, oni su uvijek u grupicama od 5-15, ja ne znam što oni govore niti što misle.

U početku sam mislio da se stvarno radi o izbjeglicama, žena dok je dan se usudi ići u grad, ali iza 10 navečer ne. Što ih je više ljudi su više negativno nastrojeni spram njih.”

Druga pak djevojka ukazala mi je na jedan nepoznati segment migrantske krize:

“Ovdje su izgubljeni turisti za cijelu sezonu, sve rezervacije koje su bile za Bihać su otkazane, ova turistička sezona će propast. arapski turisti ne žele dolaziti ovdje i miješati se s njima.”

Na upit, odakle turisti iz arapskih zemalja u Bihaću, rekla mi je da su dolazili zbog nacionalnog parka Una, odnosno Štrbačkog buka, nečem sličnom Plitvičkim jezerima.

Drugim riječima, od njih ne zaziru samo lokalni muslimani, nego i Arapi. Međutim, ako se ja kao Hrvat i nemusliman suprotstavim puštanju takvog profila ljudi po ulicama naših gradova, odmah ću biti proglašen za rasistu i fašistu, dok je tu etiketu puno teže prišiti Bošnjacima ili Arapima, iako dijelimo isti stav. To je također jedan od paradoksa u cijeloj priči.

“Situacija izmiče kontroli, sve je prepušteno građanima, BiH ne može brinuti ni za vlastite građane, a kamoli za migrante – sistem je zakazao”, dodaje ona.”

Jedan drugi zabrinuti građanin ukazao je na još jedan problem:

“Pušta ih se da hodaju po gradu, spavaju po parkovima, napuštenim kućama.”

Na moj upit je li gradnja migrantskog centra rješenje za problem nemogućnosti nalaženja slobodne klupe u parku, provala u privatne objekte, strah od večernje šetnje po gradu i sl., dobio sam ciničan odgovor – da, ali ne u Bihaću.

Svi prizori koje možete vidjeti u galeriji fotografija predstavljaju stvarno stanje, odnosno autentični su.

Stvarno stanje je još i gore.

Jedina svjetla točka u tom migrantskom valu je mladi par s posljednje slike, cura i dečko iz Bagdada koji su vrhunski ljudi, ali su se našli u tom užasu.”

Ivan Pernar, Bihać i Velika Kladuša, 21. 06. 2018.

Bračni par iz Iraka

Galerija fotografija iz Bihaća i Velike Kladuše koje smo uz odobrenje preuzeli od Ivana Pernara