Iz iste kuhinje je sve glasnija ideja o autokefalnoj Bjeloruskoj pravoslavnoj crkvi

Nedavno je ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej potpisao ukaz kojim priznaje autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, ali samo na teritoriju Ukrajine. Da pojasnimo, kanonski teritoriji priznatih pravoslavnih crkvi nisu nužno i državni teritoriji koje je u imenu same crkve.

O procesu priznanja i georeligijskim spletkama, kojima se služi u ostvarivanju geopolitičkih i geostrateških interesa smo pisali ranije. Ovdje ćemo se zadržati na onome što vjerojatno slijedi u pravoslavnom svijetu, posebice u okolnostima navodno napetih odnosa između Minska i Moskve, iako je rusko ministarstvo vanjskih poslova 11. siječnja navelo kako nema nikakvih većih sporova između dvije zemlje i vlade, te da Rusija i Bjelorusija, kao strateški partneri, sve probleme rješavaju u okviru tijela nadležnih za svako od otvorenih pitanja.

Vraćajući se na pravoslavnu zajednicu, nakon što je patrijarh Bartolomej iz Istanbula odlučio ukinuti Carigradsku ratifikaciju iz 1686. godine, glasovi pristaša crkvene neovisnosti su sve glasniji i u Minsku. Ovdje treba pojasniti da je Kijevska mitropolija, prije podvrgavanja Moskovskoj patrijaršiji, uključivala područje ne samo današnje Ukrajine, već i današnje Bjelorusije, pa stoga takozvani “tomos” o autokefalnosti treba dati ne samo ukrajinskoj, nego i bjeloruskoj crkvi.

Danas predstavnici samoproglašene i ni od koga priznate Bjeloruske autokefalne pravoslavne crkve (BAPC) otvoreno govore o ovoj temi. No, zanimljivo je i tko mu je dao prostor za ove izjave. Naime čelnik ove organizacije, “nadbiskup” Svjatoslav Login, dao je opširan intervju o ovoj temi i zahtjevima takozvane Bjeloruske autokefalne pravoslavne crkve u intervjuu za radio Radio Slobodna Europa – Radio Liberty, poznatiji kao Radio Langley.

“Imamo sve kanonske osnove da crkva u Bjelorusiji bude nezavisna i pravo da proglasi autokefalnost”, rekao je “nadbiskup” Svjatoslav.

Pravoslavni bjeloruski nacionalisti se bore za crkvenu “neovisnost” nešto manje od stotinu godina, ali ih to ne sprečava da za svog pretka smatraju Grgurja Camblaka, crkvenog vođu 14.  i 15. stoljeću, rođenog u Bugarskoj. Prvo proglašenje bjeloruske autokefalnosti se dogodilo 1927. godine, na vrhuncu boljševičke “bjelorusizacije”. Inicijator je bio biskup Bobrujski Filaret, koji se kasnije pokajao zbog počinjenog raskola i vratio u okrilje Ruske pravoslavne crkve. Bjeloruska autokefalna pravoslavna crkva je posebnom poveljom  potvrdila “bezuvjetnu odanost” sovjetskoj vladi i “odlučnu osudu” kontrarevolucije. Međutim, to nije spasilo “autokefalnu crkvu” od represije tridesetih godina prošlog stoljeća, tijekom kojih je potpuno uništena.

Po drugi put je autokefalnost proglašena 1942. godine. U okupiranom Minsku se okupilo takozvano Svebjelorusko crkveno vijeće, na kojem su njegovi članovi uputili poziv carigradskom patrijarhu s molbom “da im da svoj apostolski blagoslov za samostalan život Svete pravoslavne crkve u Bjelorusiji”.

Ovaj je zahtjev prihvaćen na inicijativu nacističke uprave, što je jasno navedeno u samom dokumentu: “Godine 1941. njemačka vojska je oslobodila Bjelorusiju od boljševika i Poljaka, a činom Generalnog upravitelja za Bjelorusiju od 3. listopada 1941. je legaliziran život pravoslavne crkve u Bjelorusiji i njezina autokefalna kontrola.”

Nakon rata su se bjeloruske “vođe” iz vremena okupacije odrekle autokefalnosti koja je proglašena pod pritiskom nacista. U emigraciji su se  pridružili svećenstvu Ruske pravoslavne crkve.

Međutim, među nacionalistima iz malih gradova koji su se borili na strani nacista je bilo puno pristaša autokefalnosti. U ljeto 1948. u njemačkom gradu Konstanci su treći put najavili stvaranje Bjeloruske autokefalne pravoslavne crkve. Važno je napomenuti da je za čelnika “Bjeloruske crkve” izabran “biskupa ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve” Sergej Ohotenko.

Sadašnji vođa bjeloruske “autokefalne” crkve, koji je potrčao dati intervju za Radio Slobodna Europa, također dolazi iz Ukrajine. Vjačeslav Vjačeslavovič Login, koji sebe naziva “nadbiskupom” Svjatoslavom, rođen je u Černihivu, diplomirao na Kijevskom politehničkom institutu, a potom na Kijevskom teološkom sjemeništu. Put svećenika u raskolničkoj crkvi je započeo u Kanadi i nastavio u Sjedinjenim Državama. Vjačeslav Vjačeslavovič je povezan s Bjelorusijom samo preko predaka, to jest, posredno.

Od organizacije koju vodi su svi hramovi izvan Bjelorusije i nalaze se u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji i Velikoj Britaniji. Središte takozvane Bjeloruske pravoslavne crkve je katedrala sv. Ćirila Turovskog u New Yorku.

Tijekom godina se broj župljana BAPC brzo smanjuje, jer su se bjeloruski iseljenici asimilirali, ali i zbog činjenice da “autokefalni hijerarh” Svjatoslav sam sebe diskreditira stalnim svađama, unutar zajednice i s drugim crkvama.

U samoj Bjelorusiji se nepriznata BAPC bavi više političkim nego duhovnim aktivnostima. Njeni predstavnici mogu se vidjeti na događajima parohijskih nacionalista, kao na Dan volje, Černobilskog puta i drugih događanja. 2016. je jedan od “svećenika” primijećen da je javno blagoslovio militante radikalne organizacije “Mladi front” koji su izrazili spremnost “za obranu Bjelorusija od ruske agresije”.

Na posljednjim parlamentarnim izborima u Bjelorusiji je samozvani svećenik Leonid Akalovič u svojim izbornim govorima obećao je da će Bjelorusija uvesti jedan državni jezik, uspostaviti rigidnu granicu s Rusijom i deportirati “svakoga tko ne prizna njihovu neovisnost, povijest, jezik bjelorusku  nacionalnu crkvu”. Naravno, s takvim programom Akalovič je dobio neznatan broj glasova.

Stav vrhovnog rukovodstva Bjelorusije oko Bjeloruske pravoslavne crkve je ogledalo kontradiktornih interakcija Lukašenka sa župnim nacionalistima. Na primjer, 2002. su vlasti iz Minska srušile “autokefalni hram” koji se gradio, da bi  2017. vođa raskolničke crkve sa sjedištem u Americi, Svjatoslav Login, bio pozvan na Svjetski kongres Bjelorusa u Minsku na kojem je sudjelovao i ministar vanjskih poslova Bjelorusije Vladimir Makei.

Štoviše, Svjatoslav Login je u Bjelorusiju ušao iz Ukrajine, i to tek udrugom pokušaju i na izravnu intervenciju ministarstva vanjskih poslova Bjelorusije. Prije toga su bjeloruski graničari odbili dopustiti gostu iz Amerike da uđe u zemlju, stavljajući u njegovu putovnicu pečat kojim se zabranjuje ulazak u Bjelorusiju. Sam Svjatoslav Login je vrlo optimističan u pogledu izgleda “nezavisnosti” njegove crkve.

“Mislim da sadašnji predsjednik razumije da pune vlasti može biti samo kada postoji neovisnost, ne samo politička, već i duhovna”, rekao je u jednom intervjuu “nadbiskup” takozvane Bjeloruske pravoslavne crkve.

Lukašenko na putu u autokefalnosti?

Predsjednik Bjelorusije, Aleksandar Lukašenko, 3. listopada 2010. je posjetio Tursku i tada se susreo s carigradskim patrijarhom Bartolomejom. Prema brojnim izvorima, jedna od tema zatvorenih pregovora bilo je pitanje mogućnosti dodjele autokefalnosti Bjeloruskoj crkvi. Važno je napomenuti da je ured za odnose s javnošću predsjednika Bjelorusije rekao sljedeće: “Patrijarh Bartolomej je srdačno dočekao Aleksandra Lukašenka. Sastanak je održan u vrlo toplom i povjerljivom ozračju. Čelnik bjeloruske države i patrijarh razgovarali su o odnosima između crkve i društva. Aleksandar Lukašenko detaljno je izvijestio o tome kako se u našoj zemlji razvijaju odnosi naše vlade i pravoslavne crkve.”

Pitanje je zašto Bartholomew vjeruje da je Bjelorusija u njegovoj nadležnosti, ako u toj zemlji ne postoji niti jedan hram Carigradske patrijaršije?

U ljeto 2013.  je Lukašenko u posljednjem trenutku odbio ići u Kijev na proslavu povodom 1025. obljetnice prelaska Rusije na kršćanstvo, iako su na svečanosti nazočili Vladimir Putin i bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič. Uoči proslave je Lukašenko novinarima rekao da je pristalica postupne reforme crkve, uključujući i promjenu jezika bogoslužja. Zahtjev za uvođenjem “promjena” u bjeloruski crkveni život, umjesto crkvenoslavenskog jezika, odlika je pristalica autokefalnosti i župnih nacionalista. Kada je u prosincu 2013. patrijarh Kiril imenovao mitropolita Pavla Ponomareva, zagovornica autokefalnosti i novinarka Komsomolske Pravde u Bjelorusiji, Irine Kozlik, nazvala ga je egzarhom Bjelorusije.

Tijekom intervjua s novim egzarhom, ona ga je formularno pitala: “Pod vladikom Filaretom su se službe Bjelorusiji počele su se provoditi na bjeloruskom jeziku. Hoćete li naučiti jezik? Bjelorusija je zemlja, ne kao Rusija, sa svojom vjerskom tradicijom. Jeste li spremni za ovo?”

Ovdje se ne spominje slučajno počasni patrijarhalni egzarh Bjelorusije Filaret. Strateški cilj neovisnih crkava je suprotstaviti se svojim prethodnicima. Bjeloruski rusofobi, kojima se preko takozvane Bjeloruske pravoslavne crkve upravlja iz New Yorka, očekuju da će ih koristiti kao adut u svojoj autokefalnoj igri. U međuvremenu, njima skloni mediji u zemlji traže bilo kakav izgovor kako bi ubacili klin između sadašnjih i bivših egzarha.

Često im takvu prigodu ljubazno pruža i predsjednik Bjelorusije. Naime, prošle godine je Aleksandar Lukašenko posjetio crkvu na Uskrs bjeloruskih svetaca, gdje se susreo s Filaretom i čestitao mu na posljednjem rođendanu. Nakon toga je nacionalistički list Naša Niva objavio članak s provokativnim naslovom: “Zašto se na Uskrs Lukašenko nije sastao s mitropolitom Pavlom, nego s Filaretom.”

U publikaciji se, između ostalog, navodi:

“Moramo odati počast mitropolitu Filaretu, koji se ni na koji način ne prepušta mamcu “autokefalnosti” i ne provodi subverzivne aktivnosti u Bjeloruskom egzarhatu. Vladika Pavle se također zalaže za jedinstvo Ruske crkve. Početkom 2015. godine izjavio je da je pitanje koje su postavili brojni svećenici i laici o davanju “samouprave” bjeloruskoj crkvi, što je prvi korak prema autokefalnosti, uklonjeno s dnevnog reda”, naglašava Naša Niva.

“Autokefalna” u kanonskoj koži

Međutim, neovisne tendencije u Bjeloruskom egzarhatu nesumnjivo postoje. One su se, primjerice, manifestirale tijekom posjeta patrijarha Kirila Minsku kada je sudjelovao u  sastanku Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve u listopadu prošle godine. Već na dan dolaska patrijarha Kirila dogodio se skandal. Svećenik Aleksandar Šramko je objavio uvredljiv status na svojoj Facebook stranici u kojem je optužio Kirila za “demonstrativni prezir” prema ljudima. Rekao je kako vrhovni poglavar Ruske pravoslavne crkve nije ni blizu rimskom papi koji pere noge ilegalnim migrantima. Nakon ovog istupa je dekretom mitropolita Pavla Šramku zabranjeno obavljati sve svećeničke dužnosti godinu dana. Nakon toga je bivši klerik crkve sv. Mihovila Arhanđela u Minsku konačno prestao skrivati svoje “poglede”. Tvrdio je da je prije svega, prema njegovim uvjerenjima, ekumenist, te stoga ide “i katolicima i protestantima”. Drugo, po njegovom mišljenju, Bjelorusi bi trebali imati “autokefalnost u glavi”, Treće, on ne vidi budućnost Ruske pravoslavne crkve u Bjelorusiji.

“Prema rezultatima svih sastanaka i razgovora, postoji osjećaj da patrijarh Kiril ima manje izgleda u Bjelorusiji nego u Ukrajini”, rekao je Aleksandar Šramko.

Unatoč činjenici da se Bjeloruski egzarhat, kao dio Ruske pravoslavne crkve, pridružio odluci Svetog sinoda Ruske pravoslavne crkve i razriješio se euharistijsko zajedništva s Carigradskom patrijaršijom, protojerej Fjodor Povni, kojega zovu “Lukašenkovim ispovjednikom”, dao je nedvosmislen prigovor. U svojoj tjednoj televizijskoj emisiji Nedjeljna propovijed, izjavio je da je sinodalna odluka “izazvala zabrinutost kod mnogih svećenika, ali i mnogih  običnih vjernika laika”. Pozvao je da se odbaci ovaj “nametnuti kompromis” kojim se kršćanstvo pokušava iskoristiti i prilagoditi “trenutnom vremenu”.

“Ako negdje i primijetimo poremećaj, to ne smije biti razlog da stvaramo prepreke i gradimo barijere”, rekao je otac Fjodor i nagovijestio potrebu za jačanjem prijateljstva s Carigradskom patrijaršijom.

Protojerej Fjodor Povni i njegova duhovna djeca, nadaleko su poznate u crkvenom okruženju po autokefalnim sklonostima. Isto mišljenje dijeli i bivši klerik Aleksandar Šramko, koji je na Facebooku napisao: “Svatko teži autokefalnosti, ako je to tako. I Lukašenka također sanja o njoj. U tom ga ne ometaju ni budalaštvo ili drugi nedostaci, već snažna ovisnost o Moskvi. On je samo marioneta. Čak je i mitropolit Pavle bio prisiljen od njega tražiti tranšu zajma.”

Sa Šramkovim riječima se podudara izvadak iz izvješća britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose iz studenog prošle godine. “Fjodor Povni, osobni ispovjednik Lukašenka, nekoliko puta je otvoreno vrijeđao mitropolita Pavla i sada čini sve što je u njegovoj moći kako bi ograničio utjecaj moskovske patrijaršije unutar Bjelorusije”, piše londonski institut.

Drugi visoki “neovisni” dužnosnik u sastavu Bjeloruskog egzarhata je protojerej Sergej Lepin, koji je danas predsjednik Odjela za sinodalne informacije. Iza njega je čitav niz rusofobnih afera. 2012. je objavio je post na svom Live Journalu u kojem je predložio obnovu Velikog Vojvodstva Litve, ujedinjujući Bjelorusiju, Litvu i regije Smolensk, Brijansk i ruski Kalinjingrad u jednu državu. Vrlo malo ljudi je  primijetilo skandaloznu proslavu na koju je prošle godine došao Sergej Lepin. 25. ožujka 2018. su bjeloruski nacionalisti uz potporu vlasti bučno proslavili 100. obljetnicu proglašenja fantomske Bjeloruske narodne republike koja je postojala samo u svijesti šačice nacionalista.

Naime, Bjeloruska narodna republika je nastala na području kojeg su njemačke trupe okupirale temeljem mirovnog sporazuma u Brest-Litovsku, a osnovana je od strane lokalnih političara okupljenih u Bjeloruski nacionalni savjet krajem 1917. Počela se gasiti s povlačenjem njemačkih trupa na istoku krajem 1918. i ubrzo je prestala postojati kako bi bila uspostavljena Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika.

Protojerej Sergej Lepin je došao na ovu proslavu i održao vatreni govor u kojem je vojnike Bjeloruske narodne republike nazvao “borcima protiv osvajača”, ali ne njemačkog okupatora, već Rusa.

Prošlog svibnja je Aleksandar Babuk, župljanin katedrale Svetog Duha u Minsku, napisao je otvoreno pismo patrijarhu Kirilu u kojem je rekao da je Sergej Lepin pozvao sudionike akcije “Besmrtne pukovnije” u Bjelorusiji nacistima i otvoreno im prijetio. Ovdje imamo paradoks da bjeloruski građanin koji javno koristi bjeloruski nacistički pozdrav nacistima proziva ljude koji kao svetinju čuvaju sjećanje na svoje pretke koji su poginuli u Velikom domovinskom ratu i za pobjedu nad nacističkom kugom.

Istovremeno se u crkvenom životu u Bjelorusiji glorificiraju nacistički kolaboracionisti. 2016. je u crkvi u Grodnu otvorena knjižnica nazvana po pjesnikinji Larisi Genijuš, jedne od potpisnice apela Adolfu Hitleru da uspostavi “Bjeloruski protektorat u okviru Češke i Moravske Republike”.

“Mi, Bjelorusi, dobro znamo da je naša domovina Bjelorusija od komunističkog jarma oslobođena od strane velike njemačke vojske”, piše u pismu kojeg je potpisala i Larisa Genijuš, koja je poznata i po svom izrazito negativnom stavu prema bjeloruskim partizanima, koje je vidjela kao glavne krivce za patnje Bjelorusa i drugih naroda tijekom nacističke okupacije.

Inicijator otvaranja knjižnice nazvane po kolaboracionističkoj spisateljici iz Bjelorusije je bio je rektor Koložskaje crkve, protojerej Aleksandar Bolonikov.

Čak i ovdje imamo prste Radija Slobodna Europa – Radio Liberty, koji je objavio intervju protojerejom Bolonikovim, koji Larisu Genijuš naziva “pravom Bjeloruskinjom” i “iskrenim patriotom svoje domovine”.

“Sviđaju mi se njezina djela. Zato govorim svojoj djeci da vide kako su lijepe pjesme na našem bjeloruskom jeziku, kako lijepo zvuče i s kojom ljubavlju pjesnikinja piše o svakom komadu bjeloruske zemlje”, rekao je Bolonikov za Radio Slobodna Europa.

I to nije jedini slučaj “crkvenog štovanja” Larise Genijuš u Bjelorusiji. U blizini Crkve sv. Trojstva u selu Zelva, 130 kilometara od Grodna, podignut joj je spomenik, a crkva je organizirala stalni muzejski postav njoj u čast. Očito da ljubav prema kolaboracionistima veže špiljske nacionaliste svih boja. U ovom slučaju “raskolnike” ili one koji su ostali bliski kanonskoj crkvi, potpuno svejedno.

Kao što možete vidjeti, Bjelorusija ima svog Denisenka, Porošenka i Drabinka, što znači da bi se u bjeloruskom crkvenom životu u budućnosti mogao ponoviti ukrajinski scenarij. Štoviše, Carigradska patrijaršija i ne skriva svoje raskolničke planove. Predstavnik carigradskog patrijarha na Svjetskom vijeću crkava, arhiepiskop Job, u intervjuu za ukrajinsko uredništvo BBC-a je izjavio da bi crkva u Bjelorusiji mogla biti proglašena autokefalnom, samo treba da sekularne i duhovne vlasti Bjelorusije pošalju peticiju u Istanbul.

Kako se Ruska pravoslavna crkva i kanonska crkva Bjelorusije mogu suprotstaviti ovim trendovima, koji su samo naizgled kanonska pitanja? Čini se da postoje dva glavna područja djelovanja. Prvo, Moskva još uvijek ima ovlasti da očisti bjeloruski egzarhat od svećenika s autokefalnim i nacionalističkim težnjama. Slučaj Aleksandra Šramka je pokazao da za to postoji pravni mehanizam. Drugo, što je posebno važno, u crkvenom okruženju treba promicati ideju nacionalnog jedinstva Velike, Male i Bijele Rusije, koja bi trebala postati ideološka alternativa špiljskom nacionalizmu, koji iz godine u godinu jača svoje pozicije u crkvi i drugim sferama bjeloruskog društva. Prvi korak u tom smjeru bi mogla bi biti dugo očekivana kanonizacija arhiepiskopa Josifa Semaška, pod čijim se vodstvom pola milijuna bjeloruskih unijata 1839. godine “ujedinilo s ljubavlju” s Ruskom pravoslavnom crkvom.

Iako se ove teme mogu činiti sporednima u trećem mileniju, ne zaboravimo ogledni primjer georeligijskog ekspanzionizma pomoću protestantskih crkvi u Latinskoj Americi i političkog utjecaja svake od njih u zemljama Južne Amerike. Govoriti o autokefalnosti ukrajinske crkve, čime ukrajinski vjernici nisu dobili ništa i svoju su autonomnu, iako je i autokefalnu pravoslavnu crkvu, dali u ruke carigradskog patrijarha. Sve priče o slobodi i neovisnosti Bjelorusije kroz stjecanje autokefalnosti dolaze iz Bjeloruske autokefalne pravoslavne crkve sa sjedištem u New Yorku, dok u Bjelorusiji ovu ideju gorljivo promiče Radio Slobodna Europa – Radio Liberty. Ne treba posebno naglašavati da bi u ovom procesu prva glava koja bi pala bila ona Aleksandra Lukašenka, što on vrlo dobro zna.

Ukrajinska pravoslavna crkva – Carigrad na štetu Kijeva uzeo ovlasti koje nikad nije imao

Treći Crkveni raskol u režiji patrijarha Bartolomeja i Fethullaha Gülena

ANALIZA: Pravoslavni raskol istočnih Slavena nema veze s religijom već geopolitikom