Izrael će morati gledati “šiitski koridor” u Siriji, svidjelo se to njemu ili ne

Govoreći na konferenciji jamaca sirijskog primirja, Rusije, Irana i Turske, posebni izaslanik ruskog predsjednika za Siriju Aleksandar Lavrentijev je 31. srpnja, na dan kada je službeno okončana kampanja oslobađanja južnih sirijskih pokrajina, rekao kako je odluku o povlačenju svojih snaga na nešto više od 80 kilometara od granice između Sirije i Izraela Iran donio sam, tako da Moskva sada sigurna da se smanjila zabrinutost Izraela zbog moguće prisutnosti proiranskih snaga u blizini njihove granice.

To je bio odgovor Lavrentijeva na pitanje novinara RIA Novosti o stavu Tel Avivu o liniji razgraničenja na granici sa Sirijom.

Kao što smo ranije izvijestili, čelnici izraelskog režima su gotovo svakodnevno izražavali zabrinutost zbog moguće prisutnosti proiranskih snaga u Siriji u blizini izraelske granice, te rekli da su zbog toga provodili zračne udare i raketne napade na susjedno područje na kojem su se vodile operacije sirijske vojske protiv terorističkih islamističkih skupina.

Izrael je ranije tražio da Rusija utječe na Damask i da se osigura povlačenje iranskih i proiranskih snaga s cijelog sirijskog teritorija, na što je Moskva odgovorila da ona to ne može tražiti, niti učiniti, jer su iranski vojni savjetnici u Siriju došli na zahtjev vlade iz Damaska i dali su veliki doprinos u borbi protiv terorizma. Sada, kada je kampanja na jugu Sirije završena, iranski savjetnici i proiranske milicije su se povukli sjevernije nešto sjevernije od bivše linije i raspoređeni su sjeverno od graničnog prijelaza Baalbek s Libanonom i linijom koja se proteže sjeverno od Damaska, grada Suweide do granice s Jordanom. Dakle, nalaze se praktično u cijeloj središnjoj i sjevernoj Siriji, osim u područjima koje nadziru Kurdi, Idlibu i teritoriju pod kontrolom proturskih islamističkih milicija.

Ovakva odluka Irana, koji je odlučio ne sudjelovati u kampanji na jugu Sirije, pokazuje koliko je bila kratkovidna politika Izraela i Sjedinjenih Država, jer je Islamska Republika, zahvaljujući njihovim strahovima i demonstraciji sile, na kraju osigurala opstanka takozvanog “šiitskog koridora”, koji se proteže od Teherana, preko Bagdada i Damaska do Beiruta.

Izrael bi trebao zahvaliti sam sebi i Sjedinjenim Državama zbog činjenice da je ovaj, za Washington i Tel Aviv zastrašujući koridor, postao stvarnost. Osim toga, on će biti u funkciji bez obzira na to bili ruski vojni zrakoplovi tamo ili ne.

Dok su se komentatori još morali osvijestiti od šoka što ruski i američki predsjednici u Helsinkiju nisu raspravljali o povlačenju iranskih vojnih savjetnika i šiitskih dobrovoljaca iz Sirije, odmah su uslijedile diplomatske prijetnje Turske i izraelski zračni udar na Siriju. U isto vrijeme sirijska vojska, vojni savjetnici iz Rusije i provladine milicije su uspješno završavali čišćenje terorista na jugu Sirije.

Povećan interes za južne pokrajine je jasan. Naime, dvije od njih, Quneitra i Suweida, pretežno su naseljene Druzima, a Dara’a je mjesto iz kojeg je pokrenut pokušaj Zapada, Turske, Izraela i zaljevskih monarhija da svrgnu legitimnu vladu Sirije. Dara’a je prva pokrajina koju je zauzela takozvana “umjerena oporba”, kojoj je pomoglo na desetke tisuća stranih plaćenika.

Osim toga, Dara’a i Suweida jamče kontrolu sirijske granice s Jordanom, a Quneitra pruža pristup Golanskoj visoravni, okupiranoj od strane Izraela. Sada na jugu Sirije izvan kontrole sirijskih vlasti i šiitskih dobrovoljaca ostaje jedino grad Al-Tanf u istočnom Homsu, na tromeđi Sirije, Iraka i Jordana.

Sirija još nije uspjela preuzeti kontrolu nad vojnom bazom zloglasne “međunarodne koalicije” u blizini Al-Tanfa. Ovu bazu, utemeljenu od strane američkih tajnih službi, uz potporu Jordana, Velike Britanije i Izraela, aktivno koriste zapadni i bliskoistočni saveznici za vojnu obuku nepostojeće “umjerene oporbe”. Zapravo je to tipično gnijezdo odmetnika i pripadnika tajnih službi navedenih zemalja. Odsim toga, to i vojna baza u punom smislu te riječi, nego obični pustinjski  kamp za obuku terorista.

Pred kraj vojne kampanje na jugu je Izrael evakuirao iz Sirije propagandni odjel sirijske Al-Qaede, “Bijele kacige”. Štoviše, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je 23. srpnja rekao kako su ga za ovu uslugu osobno zamolili Donald Trump i kanadski premijer Trudeau. Zapravo su iz Sirije evakuirani izravni suradnici terorista, koji su i sami sudjelovali u borbama. “Bijele kacige” su režirale snimke navodnog kemijskog napada na grad Doumu.

Ministarstvo vanjskih poslova Rusije organizaciju smatra za element informativne propagandne kampanje protiv sirijskih vlasti.

Prije susreta Putina i Trumpa je 12. srpnja izraelsko zrakoplovstvo napalo sirijske vojne ciljeve u pokrajini Quneitra, gdje su se vodile uspješne borbe vladinih snaga protiv terorista. Projektile su presreli sustavi protuzračne obrane. 15. srpnja je Izrael proveo još jedan raketni udar u blizini zračne luke “Neurab”. Sirijska vojska tvrdi kako je pretrpjela materijalne štete. 22. srpnja je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo sirijski vojni objekt u pokrajini Hama. U tom napadu je gađan istraživački centar i imovina je pretrpjela određenu materijalnu štetu. U tom su napadu, prema sirijskim i libanonskim izvorima, od četiri izraelska projektila oborena tri. Nakon što su četiri izraelska zrakoplova otkrivena radarima protuzračne obrane, žurno su napustili zračni prostor Sirije. Sirijci tvrde “kako nije bilo ljudskih žrtava”.

U principu, nije teško razumjeti zašto su Zapad i Izrael odjednom odlučili povući svoje agente iz Sirije, dok su mnogi teroristi pregovarali o predaji oružja i evakuaciji u pokrajinu Idlib, što je “turska zona deeskalacije sukoba”.

Ipak logično se zapitati zašto bi Izrael trebao bombardirati sirijsku vojsku, ako SAD, iako uz rezerve, priznaje poraz u ratu u Siriji? Naravno, stvar nije u sigurnosti “Bijelih kaciga”. To je ionako otpadni materijal, za kojeg nisu zainteresirani ni Zapad ni Tel Aviv. Osim toga, njihovi inscenirani “plinski napadi” su bili tako loše odrađeni da je izlaganje “dokaza” od strane Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) dovelo do skandaloznih posljedica i sramoćenja priznatih svjetskih stručnjaka. Njihove snimke su uspjeli analizirati i raskrinkati obični blogeri, koji se u slobodno vrijeme bave ovim poslom i nemaju posebno opremljene laboratorije za provjeru “dokaza”.

Sada je teško reći što  će biti s čelnicima i aktivistima “Bijelih kaciga”. Prema logici bi svi trebali potonuti u zaborav. Ali tu je i vrhunski islamski kler Sirije koji od Rusije traži da pomogne u uhićenju “Bijelih kaciga” i da se istraže sve njihove provokacije.

Za Zapad i Izrael je korisno da nitko nikada ne pronađe nijednog njihovog aktivista, jer što ako odjednom odaju svoje gazde i naručitelje njihovih propagandnih uradaka?

Što se tiče Turske, iako se ovaj problem javno ne ističe, jasno je da su Rusi ljuti što je s područja kojeg bi trebala kontrolirati turska vojska do sada pokrenuto 13 napada dronovima na rusku bazu Hmeymim, iako su posljednje vrijeme svi uništeni dok su bili prilično udaljeni od baze.

Jasno je da je Turska pregovarala sa sirijskom Al-Qaedom da se evakuira 7000 stanovnika i branitelja šiitske enklave Fou’a i Kafraya u Idlibu. Ova evakuacija je bila rezultat brojnih i teških pregovora i koordinacije između Sirije, Irana i Turska pod “arbitražom” ruske vojske.

O svemu ovome će Vladimir Putin, Erdogan i Hassan Rohani raspravljati na predstojećem sastanku u Teheranu, gdje će turski predsjednik možda biti bolje volje, nakon što je Washington sankcionirao dva ministra njegove vlade, što je prvi put da su SAD uvele sankcije protiv visokih dužnosnika zemlje NATO saveznika.

U sirijskom geopolitičkom šahu poteze treba vući vrlo ozbiljno i ne treba zaboraviti ni Kurde, koji svakim danom postaju svjesniji da će ih SAD prije ili kasnije prepustiti sudbini.

Vraćajući se na problem s Izraelom, naravno da Rusija neće prekinuti kontakte s vladom i vojskom izraelskog režima, iako s potonjima nema posebnih tema za razgovor, sada kada su borbe utihnule i jug Sirije je slobodan.

Naravno, Izraelu je sada puno lakše, posebno nakon objava u medijima da će u blizini granice demilitarizirane zone između Izraela i Sirije biti raspoređena sirijska vojska i ruska vojna policija.

Upravo to je Izrael želio, da šiitske milicije ne dođu do Golana, jer su u Tel Avivu strahovali da se neće zaustaviti na deklariranim ciljevima kampanje, a to je bilo vraćanje na stanje prije izbijanja sukoba 2011.

Quneitra je bila jugozapadna zona deeskalacije sukoba, kojoj su jamci bili Rusija, Sjedinjene Države i Jordan. Sudbina ove pokrajine je riješena prvo u Moskvi u razgovoru s Netanyahuom, a kasnije u Helsinkiju tijekom razgovora Putina i Trumpa.

Kao što je slučaj s teritorijem Qalamouna na libanonskom-sirijskoj granici, ruska vojna policija neće zauvijek ostati ni u Quneitri i prije ili kasnije će se Golanu približiti, ako ne i šiitske, onda lokalne milicije Druza koje su ostale odane Damasku, što za Izrael nije ništa manja glavobolja, posebice zbog činjenice da u židovskoj državi živi velika zajednica Druza, koji su bili ogorčeno podrškom Izraela islamističkim skupinama.

Također je jasno da Al-Tanf u južnoj Siriji, gdje su zajedno djelovali SAD i Jordan, sada više nikome ne treba. Najgori dani za Izrael u Siriji uopće nisu znanstvena fantastika, iako bi u ovom trenutku bilo kakva napetost ili sukob sa židovskom državom bili kontraproduktivni, kako za Siriju, tako i za Iran i Hezbollah. Turci će u vrlo bliskoj budućnosti, čim se otvori to pitanje, morati pristati na neutralizaciju islamističkih skupina na području turske okupacije sjeverne Sirije, budući da se neće moći oglušiti na otvoreni poziv Rusije i Irana za pomoć u uništenju Al-Nusra Fronta, odnosno sirijskog ogranka Al-Qaede. Nema sumnje da će to biti tema rasprave i zajedničke kampanje između Sirije, Irana Rusije i Sirije. Oni kroji ostanu će se na kraju moći pridružiti sirijskoj vojsci ili vratiti civilnom životu, baš kao što je bio slučaj na velikim područjima južne Sirije.

Uopće ne treba sumnjati da će se, prije ili kasnije, u pokrajini Idlib dogoditi isto što i na jugu zemlje, što još 2014. i narednih godina na više foruma rekao predsjednik Vladimir Putin.

“Ruska vojska u Siriji komunicira s onima koji na bojnom polju. Formula uspjeha je ruska interakcija s onima koji su na terenu”, rekao je Vladimir Putin.

Isto je nedavno ponovio direktor odjela iranskog parlamenta za međunarodne poslove Hossein Amir-Abdollahian na sastanku sa sirijskim veleposlanikom u Iranu Adnanom Hassanom Mahmoudom.

“Teheran, Moskva i Hezbollah su uspostavili uspješan model suradnje u Siriji. Suradnja između Teherana i Moskve, kao i s libanonskim Hezbollahom, uspješno je iskustvo u uspostavljanju sigurnosti u Siriji i jačanju regionalnog mira”, izjavio je Hossein Amir-Abdollahian.

Prevedeno s diplomatskog jezika je stvar vrlo jednostavna. Ruske zrakoplovne snage provode izviđanje i bombardiranje, na terenu u ofenzivu sudjeluju sirijski vojnici, iranski vojni savjetnici i šiitski dragovoljci, kojima treba dodati i palestinske oružane skupine koje čine Palestinci koji su desetljećima “izbjeglice” u Siriji, lokalne plemenske i druge skupine, kao što su suniti iz plemena Bagara i Shaitat ili kršćanske milicije sa sjevera zemlje. Ako nešto “pođe krivo”, tada će Turci biti prvi koji bi ovu formulu mogli iskusiti u akciji. No, kako trenutno stvari stoje, čini se da će Ankara prije naći zajednički jezik s Damaskom nego s Washingtonom, Moskvu i Teheran da ne spominjemo.

Izrael i Sjedinjene Države će na kraju sami sebi morati zahvaliti na činjenici da je “šiitski koridor” već stvarnost, da funkcionira i da će funkcionirati s ruskim zrakoplovima ili bez njih. Stvar je došla do točke da Izrael ovaj problem može riješiti  samo objavom velikog rata svim “neprijateljima” u regiji, što se ne čini mogućim bez ulaska Sjedinjenih Država u taj rat. No, to je već posebna priča, koja ne bi završila bez uključivanja Rusije i Kine, što znači da će Izrael morati gledati “šiitski koridor”, sviđalo se to  njemu ili ne.