Jose Mujica – Gerilac i omiljeni predsjednik, na kraju postao šegrt Washingtona

Prije manje od jednog desetljeća se činilo da su samo Meksiko i Kolumbija, te američki protektorat Portoriko i još nekoliko manjih zemalja Latinske Amerike, ostali u orbiti Washingtona. Gotovo se cijeli kontinent mogao pohvaliti da je prestao postojati kao američko dvorište. Onda je uslijedilo institucionalno svrgavanje predsjednika Fernanda Luga, katoličkog biskupa i promicatelja komunističke teologije oslobođenja.

Uspješno je eliminiran i bivši predsjednik Hondurasa Manuel Zelaya, kojem je jedina krivica što je podržavao projekt ALBA, ideju Huga Chaveza o integraciji zemalja Latinske Amerike. Pravosudnim, izbornim i medijskim manipulacijama su se pod čizmu Washingtona vratili Argentina i Brazil, a Ekvador je nominalno dobio nasljednika Rafaela Corree, ali se pokazalo da je novi predsjednik  Lenín Moreno bio kukavičje jaje i prijevara biračkog tijela. Trenutno su u Južnoj Americi samo četiri zemlje ostale slobodne i suverene u donošenju odluka, zbog čega njihove vlade moraju nestati. To su Venezuela, Bolivija, Nikaragva i Kuba. Međutim, nije uvijek nužno posezati za oružjem. Postoje i metode koje stanovnici zemalja Latinske Amerike na prvi pogled ne primjećuju, a daju isti rezultat kao oružane agresije.

Najbolji primjer je bivši urugvajski predsjednik José Pepe Mujica, ikona ljevice i gerile koja se nekoć borila protiv fašističkih vojnih hunti, sada je parodija samoga sebe.

Pepe Mujica i “neutralni” liberalizam u Venezueli

List El Observador de Uruguay piše kako je José Pepe Mujica primio nekoliko poziva službenika američkog State Departmenta koji su mu govorili o namjeri Donalda Trumpa da intervenira u Venezueli. U tim razgovorima su američki dužnosnici zamolili Pepea da se zauzme da “chavisti” u Venezueli prihvate “slobodne izbore”, što je elegantan način da se odreknu moći i izbjegnu krvoproliće kontraproduktivno za Sjedinjene Države i Venezuelu.

Prema bivšem urugvajskom predsjedniku, ni Sjedinjene Američke Države, kao ni Maduro, “nisu zainteresirani za demokraciju”. To savršeno opisuje “regionalni progresizam” Mujice, uzimajući u obzir ono što se događa u Venezueli, ali u kontekstu zemlje kao što je Urugvaj s vođama naviklim na balansiranje između globalnih i regionalnih sila, koji ne žele biti saveznik jedne nego svih sila odjednom.

Stari Pepe, stari lisac politike, kojeg su dužnosnici State Departmenta pretvorili u svog glasnika, vjeruje da je najbolje da Venezuela odustane od suvereniteta i prihvati izbore pod punim nadzorom Ujedinjenih naroda čija bi diplomatska struktura bila organizirana od bivših dužnosnika State Departmenta.

José Pepe Mujica vrlo dobro zna da bi u slučaju da Caracas prihvati ponudu UN za izbornu misiju imenovao tajništvo za političke poslove na čelu s Jeffreyem Feltmanom, bivšim američkim državnim tajnikom za Bliski istok tijekom Obamine administracije. Dakle, manje zlo za Mujicu je da Maduro ode s vlasti, iako to znači isto rješenje koje bi očistilo sve “chaviste” s vladajućih položaja.

Stav koji ujedinjuje taj jadni “regionalni progresizam” je pupčanom vrpcom vezan  za politiku opkoljavanja i gušenja koju je protiv Venezuele, Nikaragve i Kube pokrenuo Trump, čak i ako mnogi ovaj prijedlog žele prikazati kao pomoć Caracasu.

Činjenica je da je Mujica prihvatio igrati ulogu dobrog policajca Washingtona, tako da “chavizam” konačno nestane.

Problem je što se zemlje Latinske Amerike zbog brutalnosti, prijetnji vojnom intervencijom, uz primjenu naftnog embarga koji je na snazi od 2017. godine, zbog straha, užasa ili samozaštite moraju svrstati na stranu ili protiv američke politike. Po prvi put su regionalne i globalne progresivne snage suočene s istrebljenjem i progonom koju ova politika traži protiv Venezuele, a sve prati ideološko sljepilo i narativi koje je nametnula medijska kampanja protiv latinoameričke zemlje.

Trump je pokazao Venezueli da su SAD sposobne voditi različite oblike ratovanja. Tamo se nastavlja isti proces koji je uspješno proveden ili se vodi u zemljama poput Argentine, Brazila, Ekvadora, Bolivije i Nikaragve, gdje se pokušava “iskorijeniti”, kako kažu Bijeloj kući, “korumpirani, kriminalni i populistički sustavi vlasti”.

Kao da je riječ o ponovnom rađanju komunističke prijetnje sedamdesetih i staroj subverzivnoj doktrini, negativci su općenito Radnička partija Brazila, “kirchnerizam”, “chavizam”, “evizam”, “correizam” i “sandinizam”.

Prema toj logici, zemlja koja se može smatrati “modelom postchavizma” je Brazil. U rukama je marionete koju su stvorili i zaštitili mediji i vojska, uz otvorenu potporu vojske institucionalnih tehnokrata, koje najbolje utjelovljuje lik suca Sérgia Moroa, danas ministra pravosuđa Jaira Bolsonara. U Brazilu je na vlasti heterodirektna demokracija u kojoj vođa s narodnom podrškom može umrijeti u zatvoru, a svaki je otpor blokiran.

Sve navedeno je omogućilo da se spirala šutnje o Venezueli, kao da je to tabu tema, potpuno razbije. Iako je na posljednjem kongresu Latinoameričkog vijeća društvenih znanosti (CLACSO), svojevrsnog “progresivnog festivala”, venecuelanska tema bila gurnuta pod tepih, Bolivarsku Republiku je predstavljao Edgardo Lander koji je samo nekoliko dana ranije, nakon “svečanog čina samoproglašenja”, priznao Juana Guaidóa za predsjednika zemlje.

Organizatori ovog događaja su ismijavani zbog ovog događaja, kao što se događa svima koji imaju jednak stav o Venezueli. Neovisno o interesu i iskrivljenom stavu Mujice, kontinent razumije da će, ako bude intervencije u Venezueli, podržane od paralelne vlade, svi ostali procesi u regiji biti brutalniji i manje su šanse za otpor.

Venecuelanski model intervencije bi ostavio dubok ožiljak. Osim što bi se srušio važan zaštitni zid koji služi kao prostor za manevriranje drugim procesima, kao što su bolivijski, kubanski i nikaragvanski, vratili bi se u Hladni rat.

Venezuela je važna, prije svega, kao geopolitički model regionalne ravnoteže, neovisno o političkoj situaciji koja je povoljna za “chavizam” ili ne. Ono što Mujica ne razumije je prosta činjenica da Caracas treba podršku kao politički pokret otpora prema Sjedinjenim Državama, a ne kao zemlja koja bi svoju ideologiju izvozila na kontinentu. Osim toga, to nikada nije ni činila i sve su zemlje same razvijale svoja uređenja, ovisno o specifičnim uvjetima i objektivnim okolnostima u svakoj od njih.

Dok je u Venezueli trajao rat, koji je do sada bio nevidljiv, bio je izložen svim vrstama urota i tajnih saveza, što je samo učvrstilo emocionalnu vezu između ljudi, “chavista”, države i njezinih institucija, koji su svjesni rizika ako Venezuela sutra ne bi postojala kao suverena zemlja. Te veze su daleko jače od američkog predsjedništva, nekih ministarstava i najnovijeg šegrta Donalda Trumpa, bivšeg gerilca, kasnije urugvajskog predsjednika Josea Pepea Mujice.

El Observador