Juan Guaidó – Od “velike nade” do apsolutnog gubitnika

Usprkos napisima kolumbijskih medija o čak 500 vojnika i časnika vojske Venezuele koji su prebjegli na kolumbijski teritorij i tim činom priznali samoproglašenog predsjednika Juana Guaidoa za šefa države, dokaza o ovom bijegu nema. Identitet ili fotografije dezertera se navodno ne objavljuju zbog njihove sigurnosti, iako je vjerojatnije da je ovo još jedna od brojnih vijesti u propagandnom ratu protiv Caracasa. Končano, neprijateljima Venezuele su u ovom ratu ostali samo propaganda i ekonomske sankcije.

Juan Guaidó gubi posljednju šansu da pobijediti Madura i preuzme vlast u Venezueli. Unatoč teškoj ekonomskoj krizi u zemlji, “antichavistička revolucija” nije uspjela, a Guaidó se našao i situaciji da je trenutno u bespomoćnom bijegu, što su primijetili čak i u Europskoj uniji. Zapad je u samoproglašenog “predsjednika” ulagao velike nade, ali su se sve raspali. Zašto?

“Prije mjesec dana je Guaidó organizirao demonstracije, davao intervjue, pokrenuo kampanju prihvata međunarodne pomoći, htio je održati koncert kako bi potaknuo svoje pristaše na pobunu, ali njegovi planovi nisu uspjeli. Samo je nekoliko vojnika u Venezueli prešlo na stranu samoproglašenog predsjednika Bolivarske Republike. Velika većina takozvane humanitarne pomoći nije stigla u zemlju, a Maduro nastavlja kontrolirati vojsku”, piše njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung, što zvuči kao smrtna presuda protiv ambicija Juana Guaidóa, ali i ambicija Donalda Trumpa i Johna Boltona.

Sljedeća rečenica je posebno uvredljiva, jer se u njoj Guaidó izravno naziva “bespomoćnim”.

Slični se članci danas mogu naći u mnogim europskim medijima, a vrijedi naglasiti da nijedan od njih nema nikakvih simpatija prema Maduru. Međutim, svi su složni da je takozvana “revolucija” propala, a Juan Guaidó, kojeg su mnoge zapadne zemlje službeno priznale za čelnika Venezuele, pretvara se u političkog gubitnika. Oklada na njega je izgubljena.

Maduro je još uvijek na vlasti

Ako objektivno pogledate situaciju u Venezueli, bez osobnih simpatija i političkih stavova, teško je pronaći razloge za pohvalu Madura. Ni u kom slučaju ga se ne bi smjelo usporediti s Hugom Chavezom, čak i ako je sadašnji predsjednik službeni nasljednik prerano umrlog komandanta Bolivarske revolucije. Ali ovdje se ne radi o karizmi, već u rezultatu na semaforu.

Chavez je bio inicijator i arhitekt velikog broja društvenih reformi, tijekom kojih je gospodarstvo zemlje raslo, a blagostanje Venezuele se povećalo. Pod Madurom se događa upravo suprotno. Stanovništvo je osiromašeno, a u nekim mjestima je situacija blizu socijalne katastrofe .

Da, bio je vrlo nesretan i cijene nafte su pale, a američke sankcije uvelike su pogoršale situaciju. No, te sankcije su uvedene relativno nedavno i mnogo kasnije nego što je ekonomija Venezuele pala u ponor, bez ikakve reference na naftu.

I Chavez je prošao teška vremena, ali uvijek je uspio pronaći izlaz, oslanjajući se na široku podršku naroda. Maduro jednostavno nije Chavez. Dokazao se kao samosvjestan akter, ali svoju energiju uglavnom troši na borbe s protivnicima, a ne na državnu upravu, što je razlog zbog kojeg zemlja pati.

Dobar primjer je mjesto čelnika državne naftne i plinske tvrtke PDVSA koja osigurava do polovicu proračunskih prihoda i oko 80% ukupnog izvoza, a drži je general Manuel Quevedo. Njegova jedina vrlina je osobna odanost Maduru. U proizvodnju nafte i financijsku upravu se Quevedo malo razumije, a neki latinoamerički mediji ga opisuju kao “apsolutnog amatera, dok industrija na kojoj se temelji država i dalje tone u krizu”.

Njegov sukob s oporbom u posljednje dvije godine je također politička tehnologija. Naime, kada mu je Chavezov ustav počeo stajati na putu, Maduro je za sebe napisao novi.

Kad su ljudi većinom izabrali oporbu parlamentu, što se u znak revolta često događa kada su ljudi osiromašeni, Maduro je iskoristio ustavne ovlasti i s novoformiranom Nacionalnom ustavotvornom skupštinom i Vrhovnim sudom počeo odbacivati odluke oporbenog parlamenta. Kada mu je pao rejting kao predsjedniku, Maduro je počeo odgađati datum predsjedničkih izbora, dok je istodobno neutralizirao svoje najpoznatije kritičare, koji su sada je u bijegu ili su uhićeni, iako u slučaju Leopolda Lopeza, glavnog organizatora nasilnih prosvjeda s desecima mrtvih, s punim pravom.

Sa stajališta strategije političkog preživljavanja to je razumno, posebice zato što je na drugoj strani oporba koju se može usporediti s nesposobnom političkom “elitom” u Kijevu, koja bi još više uništila zemlju.

Guaidó je jedan od onih koji se nisu predali i nisu otišli, ali opis “prevaranta” kojeg mu je dao stalni ruski predstavnik pri Ujedinjenim narodima, Vasilij Nebenzja, je iscrpan. Juan Guaidó nije imao nikakvo pravo da se proglasi šefom države.

To je s pravnog stajališta svima jasno i nitko ne mora biti odvjetnik ili stručnjak za ustavno pravo Venezuele da to shvati. Juan Guaidó, produžena ruka Leopolda Lopeza koji je trenutno u kućnom pritvoru, pokrenuo je sukob, političku igru koju ne želi nazvati ratom.

I Maduro u ovoj igri pobjeđuje. “Revolucija” oporbe ne može stvoriti kritičnu masu podrške, a postoje barem tri razloga za to.

“Želite li povratak u devedesete?”

Siromašni Venezuele misle trezveno. Da, život im je postao težak, ali s Guaidóom im sigurno ne bi bilo bolje. Štoviše, velike su šanse da bi im se oduzelo posljednje što imaju, kao što su posebne trgovine s jeftinim proizvodima i subvencioniranim poslovima.

Najvjerojatnije bi bili tako. Ako “prozapadni” Guaidó preuzme vlast, on ima samo jedan način, a to su MMF i krediti koji vode u dužničko ropstvo, baš kao što je slučaj s Argentinom pod predsjednikom Macrijem. Takvi aranžmani neizbježno vode u rezanje socijalnih programa Venezuele.

Točno, Maduro živi od Chavezovog nasljeđe bez daje stvorio vlastito. No, mnogi u zemlji se dobro sjećaju kako je to bilo prije Huga Chaveza. Kako se živjelo u Venezueli s proameričkom elitom, zemlji s vrlo malo srednje klase i velikom masom običnih ljudi osuđenih na preživljavanje.

To nije bilo tako davno – devedesetih godina i ogromne mase u Venezueli je dovoljno pitati “želite li povratak u devedesete?”

“Yankee, go home!”

Antikolonijalni patos i nacionalni naboj su najbolji alat za revoluciju, “obojenu” ili bilo koju drugu. Ovdje se može za primjer uzeti i Ukrajina, gdje su bili uvjereni da će im se život sigurno poboljšati ako pobjegnu iz zone utjecaja “imperijalne  Rusije” i pridruže se velikom “području slobode” pod vodstvom Europske unije i Sjedinjenih Država.

No u očima Venezuele su kolonijalna sila, koja ih je uvijek negirala kao naciju, upravo Sjedinjene Države, a Guaidó je očigledno njihov štićenik, zahvaljujući i zbog pritiska na Madura iz Washingtona.

Kada su se Amerikanci besramno počeli uplitati u poslove Venezuele, Guaidó su nanijeli više štete nego koristi. U ponedjeljak je Maduro objavio rezultate istraživanja, koje nije provela provladina agencija, a koji kažu da se 92% građana Venezuele protivi američkoj vojnoj intervenciji, dok ogromna većina ne želi čak niti “nenasilno političko uplitanje” u poslove zemlje.

Ova su istraživanja vjerojatno točna i građani Venezuele, bez obzira na to što osjećali prema Maduru, predsjednika smatraju za “svog” Venezuelanca, a alternativa mu je čovjek s mandatom iz Bijele kuće. Chavez nije učio Venezuelance da mrze Bijelu kuću u Washingtonu, ali je igrao na ulicu i nacionalni ponos, kojeg je konkretizirao i ojačao.

Na kraju se Guaidó sam pokopao. Pozvao je “međunarodnu zajednicu da dopusti sve opcije za oslobođenje Venezuele”. Riječ je o kamufliranom, ali nedvosmislenom zahtjevu za uvođenje stranih trupa u zemlju, na primjer, pod krinkom “pratnje humanitarne pomoći”. Od strane Guaidóa je ovaj zahtjev protumačen kao poziv na izravnu vojnu intervenciju.

Sjedinjene Države, koje su već podigle ulog i ne žele izgubiti, žele provesti upravo takav scenarij. Ali ni Europska unija , ni takozvana Grupa Lima, koja je i stvorena za to, nisu pristali na vojnu opciju. Čak se i Brazil snažno protivio, iako novi predsjednik Bolsonaro u svemu snažno podržava Trumpa.

Nije potrebno objašnjavati kako ljudi Venezuele gledaju na takvu perspektivu. Za njih je “američka čizma” gore od “povratka u devedesete”. To bi bio povratak u devedesete s bajunetama neprijateljske vojske.

Odanost ustavnom predsjedniku

Treći razlog je posljedica drugog, ali postoji faktor u osobnim aktivnostima Madura. Da, njegova kadrovska politika s naglaskom na lojalnost je zemlji donijela mnogo problema, ali je u kriznom razdoblju funkcionirala. Vojska, specijalne službe i diplomatski korpus su ostali vjerni predsjedniku.

Na primjer, uzmimo najranjivije mjesto, a to bi bilo veleposlanstvo Venezuele u Sjedinjenim Državama. Ranjivo je ne samo zato što mu je vrlo blizu CIA. Maduro je prekinuo diplomatske odnose sa Sjedinjenim Državama i naredio diplomatima da se vrate kući. To jest, da se presele iz gostoljubivog Washingtona sa svojim obiteljima natrag u Caracas, gdje bjesne inflacija, ulični kriminal i nije jasno kako će se sve ovo završiti. U tom trenutku je samo 11 ljudi prešlo na stranu Guaidóa, čime se oporba hvalila, ali je to samo petina ukupnog diplomatskog osoblja.

Ostala izvješća o sličnim “uspjesima” izgledaju čak i sramotnije. Guaidó je kazao kako je niz visokih dužnosnika Venezuele pobjeglo u Tursku. Ubrzo je dobio odgovor osobno od predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana: “Nitko iz Venezuele nije pobjegao k nama i sakrio se u mojoj zemlji. Naravno, Guaidó ne poznaje Tursku i misli da je to plemenska država. Naš stav prema pokušajima državnog udara je apsolutno jasan.”

U tom kontekstu je samoproglašeni “predsjednik” počeo je histerizirati. Poziva vojsku na potporu i poziva vojnike da “ne budu zarobljenici”, a kao odgovor dobiva prezirnu šutnju. Tada se pretvara da je vrhovni zapovjednik, koji ima neku vrstu vojske i poziva vojnike i časnike, još uvijek predane Maduru, “paravojnim skupinama”.

Njegovi pokušaji da flertuje s Rusijom, jednom od glavnih kritičara venecuelanske avanture na međunarodnoj sceni, bili su posebno patetični. Nije bio glup i nije upućivao oštre riječi na račun Moskve, ali nije smislio ništa pametnije od toga da se požali Moskvi na Madura koji je “ukrao dio ulaganja” i “da ne plaća svoje obveze prema Rusiji”.

Problem nije ni u tome što je to laž, već što u Moskvi Madurovu osobnost ocjenjuju trezveno. Čak i ako postoji nešto protiv njega, to nije razlog da Moskva podrži “uvođenje demokracije” na američkim bajunetama. Guaidó od Ruske Federacije može tražiti potporu s istim uspjehom kao antisemiti od Izraela ili Komunistička partija Kube od Sjedinjenih Država.

Još jedna stvar je da se u hvatanju za slamku spasa odlučio na ekstremne korake, kao što je ulazak stranih trupa na granici s Kolumbijom. Guaidó je na to bio prisiljen samom situacijom. Šansa je propuštena i plan je izblijedio. Maduro se odupro i sat nastavlja otkucavati.

Čak i ako bi prihvatili Guaidóa zbog toga što je Narodna skupština Venezuele još uvijek legitimni parlament i da ima legitimitet barem kao njen predsjednik, vladavina četvrtog saziva parlamenta završava početkom sljedeće godine. Već krajem 2019. treba održati nove izbore, ali se u uvjetima sučeljavanja s predsjednikom to ne može provesti.

Dakle, ili Guaidó pristati na dijalog s Madurom, ili će se pretvoriti u najvećeg gubitnika poslije Mihaila Saakašvilija iz faze kada je od muke jeo vlastitu kravatu. Treća mogućnost je ući u predsjedničku palaču Miraflores na leđima pobunjenika ili strane vojske, ali se to čini prilično nerealnim ishodom.