Eh, da je junaštva u stvarnosti onoliko i onakvoga kako se ono naknadno opisuje, drukčije bi se ratovalo!
Sjećam se kako sam u djetinjstvu slušao pjesme o junaštvima Marka Kraljevića koji je tamanio Turke kao muhe. Nema kakve podvige sve nije napravio, a Turci su ga se plašili kao cijele naoružane vojske. Tek kad sam odrastao saznao sam da se Marko nije baš tako borio kako u se u pjesmama pjeva. U stvari, borio se on, ali ne protiv Turaka, nego na njihovoj strani. U takvoj jednoj borbi je i poginuo kao turski vazal, u bici protiv Mađara. To saznanje je u meni odjednom srušilo jednu sliku junaka i potaklo me da razmišljam i o ostalim sličnim pričama.
Zanimljivo mi je bilo i kad sam u nekoj knjizi anegdota pročitao jednu novijeg datuma u odnosu na Markovo doba. Moša Pijade je tada bio u partizanima i njegova jedinica je bila u nekom selu gdje je priređeno narodno veselje. Igralo se i u kolu pjevalo o junaštvima partizana, pa su tako zapjevali i o nekom Mošinom junaštvu u jednom nedalekom mjestu, na što je Moša odgovorio također pjesmom: “Neka živi čika Moša, mada tuda nije proša!” Dakle, on ne samo da nije napravio nikakvo junaštvo u tom mjestu, nego tamo nije ni zakoračio.
Jednom mi je jedan stariji čovjek, koga su smatrali pravim junakom u njegovom selu, ispričao kako je stekao takav ugled. U njegovom selu je bio poznat jedan problematičan tip koji je zlostavljao ljude i maltretirao koga je i kako stigao. Da problem bude veći, bio je snažan kao bik i vrlo spretan u tučama, a nije se libio latiti ni noža, što je ulijevalo strah među ljude. I to je trajalo dok se nije pojavio junak koga spomenuh, koji je tada bio tek punoljetan mladić. A te večeri ovaj kavgadžija je krenuo na mladića da ga bije. Ovaj mladić mi je to ispričao ovako, mnogo godina kasnije, kad je, kako rekoh, već bio stariji čovjek: “Kad je krenuo prema meni, ja nisam znao šta ću od straha. Nikad u životu se nisam potukao, a sad ovo čudovište ide na mene. Toliko sam se preplašio da sam od straha ščepao nož koji je bio na stolu i jurnuo na njega. On to nije nikako očekivao, jer od njega su svi bježali, i dok se snašao ja sam ga već srušio, tri puta ubo i preko njega izašao van. Tek kasnije sam shvatio šta se desilo. Svi su me slavili kao junaka, a ja sam sve uradio samo zbog velikog straha.” Eto, znači da ima i učinjenih djela, ali ne zbog “junačke krvi” nego iz straha.
Zato i sada, kad slušam priče o podvizima u ratovima, u tučama, pa i u verbalnim obračunima, sve prihvaćam s priličnom dozom opreza. Nakon rata mnogo je više junačkih podviga i mnogo više boraca nego što ih je bilo “kad je grmilo”. Da je tako stvarno bilo u ratu, sigurno bi se završio mnogo prije i s mnogo manje žrtava.
Svakako, ne želim reći da ne postoje i pravi, istinski hrabri ljudi, junaci i njihova djela. Ali oni nisu tema ovog teksta.
Pa sta je hrabrost nego pobeda nad strahom, koji nije nestao, nego je trenutno pribijen.
A junastvo jednom je bas to istom, medjutim on bude drugom zlocin.
Junastva iz prica, se uvek pricaju, i ljudi koji te price prenose nose tu kolektivnu poruku. Junaci nisu indvidue, to su poruka drustva u datom vremenu. Kolektivno predanje. Samo jedna kap u moru.
Mada treba razlikovati mitove od realnosti. To je druga prica.
Ivo pisete o mnogim temama i to vrlo kratko. Ne moze se sve elaborirati u nekoliko recenica. Inace volim taj vas humanisticki ton.
puno pozdrava ivo za ovaj tekst i toplo vam preporucujem da poslusate pjesmu moj na kosovu od legendarnog ljube moljca tu su kraljevic marko i mali radojica male mace.
Lijepo Ivo, vas humani i topli ton ! Uvijek dobro primljen.
LP
A ban Jelacic?