Kad smo zadnji put bili u šumi?

Ne trebaju mi velike analize niti istraživanja kako bih se uvjerio koliko se i ja otuđujem od prirode. Dovoljan je jednostavan test – kad sa zadnji put bio u šumi?

Kad sam bio dijete, gotovo svakog dana sam se igrao u šumama. I druga djeca također. Penjali smo se po drveću, što više, a onda gledali koliko daleko možemo okolo vidjeti. Pogled nam je s visokog drveta sezao mnogo dalje nego obično, jer u ravnici uvijek imate nešto ispred vas što vam ograničava vidik. Na drveću smo pravili svoje „kuće“. Vadili smo jaja iz gnijezda svraka i vrana jer su nam te ptice bile neprijatelji koji su nam otimali hranu. Naravno, znali smo razlikovati koja su gnijezda napravile vrane, a koja svrake.

U šumi smo nalazili prave i duge mladice koje smo sjekli i od njih pravili udila za ribolov, jer tad je prava oprema za pecanje nama bila preskupa i nedostižna. Tu bismo našli i odgovarajući štap za čuvanje stoke. Ali u šumama je postojalo i šumsko voće, a mi smo znali za svaku voćku i gdje se nalazi i kada zrije. Nisu to bile samo divlje voćke, nego i kalemljene. U to vrijeme su neki ljudi vični kalemljenju u proljeće uzimali mladice i kalemarski pribor i po šumama, ne samo svojim, kalemili mlade divljake. Šume su bile pune takvog voće i niko nije branio jesti ono što se tamo nađe, bez obzira na to čija je šuma.

I kasnije, kad sam odrastao, često sam odlazio u šume. Nekada, uglavnom s ocem, u obilazak svojih ili u njihovo uređenje, sječu i odvoženje onoga što je išlo za ogrjev i ostavljanje više prostora stablima koja će se nekada koristiti za građu. Nekada sam jednostavno išao prohodati šumama, opustiti se, nadisati čistog zraka koji nigdje nije onakav kakav je tamo gdje je mnogo drveća. Išao sam obići poznata mjesta i stabla i vidjeti kako rastu i mijenjaju se. Nikada se nisam pokajao što sam otišao tamo, uvijek mi je bilo lijepo.

Kad me ratni vihor odnio u Nizozemsku, ubrzo sam otkrio u blizini šume, predivne za ove prilike, koje imaju uređene staze za šetanje. Teško je moga proći vikend da ne nađem vremena za šetnju kroz te šume, a nekada sam to činio i češće. Bile su pune borovnica. Imale su svoje čari i zimi i ljeti; i kad je vrućina i kad je hladno; i kad je sunčano i kada pada. A onda sam primijetio da sve rjeđe odlazim u šetnje šumom, da „ne stižem“ od brojnih drugih obaveza. I kad sam se danas pokušao sjetiti kad sam zadnji put otišao u šetnju šumom, shvatio sam da je to bilo prije nekoliko mjeseci. A o šumama u Bosni da i ne pričam. Doduše, tamo su neke u miniranim područjima i nepristupačne su, ali postoje i one koje su sasvim prohodne. Vidim da šume i ja više nismo bliski kao nekada. A šume su priroda, naše okruženje. U stvari, moja ljubav prema šumama i prirodi u cjelini nije nestala, ali se sve više svodi na promatranje, razmišljanje, a ne na praktičnu primjenu.

Dakle, kad posložim sve činjenice, jasno mi je da se otuđujem od prirode, ali ne znam sigurno zbog čega? Je li u pitanju tek trend kojim ide čovječanstvo pa se i ja tu po inerciji uklapam, ili su u pitanju godine koje neumitno uzimaju svoj danak? Dešava li se i vama nešto slično, dragi čitaoci?