Ukrajina je, kao što vidimo po odlukama Europske unije, još uvijek glavni kamen spoticanja u normalizaciji odnosa s Rusijom. Kada su se 2015. godine u glavnom gradu Bjelorusije sastali njemačka kancelarka Angela Merkel, ruski predsjednik Vladimir Putin, tadašnji francuski predsjednik François Hollande i ukrajinski predsjednik Petro Porošenko, potpisani su Sporazumi iz Minska koji su bili plan aktivnosti koje moraju poduzeti vlada u Kijevu i Donjecka i Luganska Narodna Republika kako bi se zaustavio rat na istoku zemlje i pregovorima i ustavnim promjenama osigurao poseban status dvjema danas de facto neovisnim republikama, kao i njihova mirna reintegracija u sastav Ukrajine.
Kako Kijev nije ispunio nijednu od odredbi ovih sporazuma, bojeći se gubitka nadzora nad dvije regije koje su prije rata stvarale 35% ukrajinskog bruto domaćeg proizvoda, od čega je dio kojeg danas ne kontrolira Kijev stvarao oko 20%, ne računajući Krim, ukrajinske vlasti su jednostavno odustale od provedbe bilo kojeg ozbiljnijeg dijela dogovora, a pod unutarnjim pritiskom je Porošenko pristao samo na razmjenu zarobljenika.
Kako je na poticaj bivše Obamine i aktualne Trumpove administracije proces koji se trebao provoditi u okviru Sporazuma iz Minska Kijev u potpunosti blokiran, morala se pronaći alternativa. Plan je rođen, ili barem predočen javnosti, nakon što hrvatski premijer Andrej Plenković u studenom 2016. godina posjetio Kijev, te nakon uzvratne posjete ukrajinskog premijera Volodimira Groismana Zagrebu u lipnju prošle godine, od kada se vlasti u Kijevu svim silama bore da se Donbas reintegrira po hrvatskom scenariju, odnosno modelu “Erdutskog sporazuma” na temelju kojeg je pokrenut je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
U tom kontekstu Kijev inzistira na raspoređivanju mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na cijelom teritoriju Donjecke i Luganske Narodne Republike, sve do granice s Ruskom Federacijom, razoružanje armija dvije republike i sve što je učinjeno tijekom procesa reintegracije u Hrvatskoj do 1998. Naravno, ovaj prijedlog su odlučno odbili čelnici u Donjecku i Lugansku, ali i Rusija, koja se zalaže za raspoređivanje mirovnih snaga na liniji razgraničenja i punu provedbu Sporazuma iz Minska, jedinog važećeg i obvezujućeg dokumenta koji je odobren u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Iako je navedeno gotovo svakodnevna tema u Ukrajini, ovaj je sukob iz, vjerojatno posebnih razloga, izvan fokusa svjetskih medija. S druge strane, ruski stručnjak Maksim Jusin pojašnjava zašto je u Donbasu nemoguće provesti hrvatski scenarij, usprkos činjenici da su Kijev i Zagreb osnovali međuvladino stručno povjerenstvo koje radi na pokušaju implementacije njegove ukrajinske verzije.
“Hrvatski scenarij u Donbasu nije moguć”
“Ovog će tjedna Hrvatska obilježiti još jednu obljetnicu godišnjicu operacije “Oluja”, kojom je u nekoliko dana nestala samoproglašena “Srpska Krajina”. Posljednje vrijeme Ukrajina sve više govori o povratku kontrole nad Donbasom po “hrvatskom scenariju”, piše Maksim Jusin, kolumnist Kommersanta, koji je ’90-ih pokrivao rat u Hrvatskoj. On je uvjeren da u Donbasu takav scenarij nije moguć.
“Tijekom mog nedavnog posjeta Kijevu, jedan od sugovornika, zastupnik Vrhovne Rade, još jednom se podsjetio na “hrvatski scenarij”. Prema njegovim riječima, ako se Donbas ne može vratiti mirnim putem, Kijev može primijeniti silu, baš kao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman početkom kolovoza 1995. godine. Tada je u Tuđmanu sve uspjelo i rezultat brze ofenzive hrvatske vojske je bio da je glavni dio “Srpske Krajine”, separatističkog entiteta na području Hrvatske, poražen za nekoliko dana. Njen glavni grad Knin je pao drugog dana ofenziva, a iznad čuvene kninske tvrđave je podignuta hrvatska zastava dugačka 20 metara”, za ruski Kommersant piše Maksim Jusin.
Ukrajinski političari, posebice predstavnici “patriotskog tabora”, sve više se zalažu za “hrvatsku varijantu” u rješavanju problema Donbasa.
“Brza, učinkovita, pobjednička – zašto ne ponoviti iskustvo Knina u Donjecku i Lugansku?”, pitaju se ukrajinski političari.
“Međutim, tvrdeći tako, ukrajinski političari zaboravljaju jednu od temeljnih točaka. Uspjeh Franje Tuđmana u kolovozu 1995. se prvenstveno objašnjava činjenicom da glavni zaštitnik samoproglašene RSK, predsjednik Srbije Slobodan Milošević, nije djelovao na strani hrvatskih Srba. Upravo je ta okolnost odlučila sudbinu sukoba”, piše Maksim Jusin, što ja kasnije potvrđeno objavom transkripta sjednice Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. godine, koji je postao javan tijekom suđenja Miloševiću u Haagu.
“Srpska Krajina” je, po zemljopisnom položaju, od granice sa Srbijom bila odvojena s nekoliko stotina kilometara bosanskog teritorija”, podsjeća Jusin.
“Nakon početka hrvatske ofenzive, jugoslavenska vojska , čak i da je Milošević imao takvu želju, fizički se nije mogla brzo prebaciti u Knin. Čak ni “turiste”, “volontere” i vojnu opremu. Bez intervencije Jugoslavije, koja je još uvijek postojala u skraćenom obliku, kao zajednica Srbije i Crne Gore, nije bilo šanse da lokalni Srbi zadrže hrvatsku vojsku”, piše dalje ruski novinar, koji je pratio ovaj sukob ’90-ih.
Jugoistok Ukrajine se bitno razlikuje od ove sheme, što je razumljivo. Donjecka i Luganska Narodna Republika imaju više od 400 kilometara granice s Rusijom. Kremlj je jasno odradio crvenu liniju i svi pokušaji Kijeva da silom zauzme Donjeck i Lugansk će biti osujećeni, kao što se dogodilo u kolovozu 2014.
Naime u srpnju i kolovozu su ukrajinske snage pokušale provesti vojnu akciju po uzoru na Oluju, brzim prodorom jakih snaga iz više pravaca. Iako su u prvoj fazi operacije uspjeli prodrijeti duboko u teritorij DNR i LNR, a kod grada Šahtersk čak presjeći komunikaciju između dviju samoproglašenih republika. U tom su trenutku lokalne snage krenule u protunapad, odbile dio ukrajinskih snaga, a ostatak zatvorile u “kotlove”, od kojih je najpoznatiji onaj kod Ilovajska, gdje su ukrajinske jedinice potpuno uništene i od ovog poraza se nikada nisu oporavile. Štoviše, nakon neuspjele “oluje” ukrajinske vojske, koja se u dva do tri tjedna pretvorila i jedva primjetni “povjetarac”, lokalne snage Donbasa su preuzele inicijativu i vremenom udvostručile teritorij koje kojeg drže pod nadzorom.
“Još jedna stvar, koju mnogi ne znaju ili su je zaboravili, jest da se izraz “hrvatski scenarij” može tumačiti na dva načina”, nastavlja Maksim Jusin.
“Naime, to nije bilo samo preuzimanje vlasti samo u Kninu, nego i mirna reintegracija drugog dijela “Srpske Krajine”, istočne Slavonije, što se dogodilo u sljedeće tri godine. Na ovom području je i grad Vukovar, koji se zvao “Hrvatski Staljingrad”. U bitkama za njega je krajem 1991. godine, nakon tri mjeseca opsade grada, na obje strane poginulo tisuće vojnika i pripadnika raznih paravojnih jedinica. Franjo Tuđman se doista htio osvetiti, osvojiti Vukovar, ali, čak nadahnut trijumfom u Kninu nije se usudio to učiniti. Činjenica je da je, za razliku od ostatka “Srpske Krajine”, istočna Slavonija izravno naslonjena na granicu sa Srbijom. A hrvatska ofenziva na ovom području je mogla dovesti do sukoba s jugoslavenskom vojskom i rezultat je mogao biti sasvim drukčiji. Na koncu, Vukovar i ostatak istočne Slavonije su se ponovno ujedinili sa Hrvatskom 1998. godine, kroz pregovore, kojima koji su, između ostalog, uključivali ustupke Zagreba lokalnim Srbima”, podsjeća Jusin, sugerirajući na činjenicu da vodstvo iz Kijeva ni po koju cijenu ne želi izravno pregovarati s čelnicima Donjecka i Luganska i za ono malo pregovora koji se vode kroz Kontaktnu skupinu se služi posrednicima i bivšim predsjednikom Leonidom Kučmom.
Mogućnost da se Porošenkovi ministri ili specijalni izaslanici susretnu s čelnicima DNR i LNR za Kijev je opcija koja ne dolazi u obzir, što za Franju Tuđmana i predstavnike Srba na istoku Hrvatske nije predstavljalo nikakav problem.
“Kada je riječ o povratku Donbasa, Kijev bi mogao pokušati razmatrati ovaj “hrvatski scenarij” – miran i politički. Jedini problem je što ukrajinsko vodstvo još nije spremno za ozbiljne kompromise. Oni pod “hrvatskim scenarijem” ne podrazumijevaju pregovore, kao ni međusobne ustupke, već pobjedničku ofenzivu kakvu je predsjednik Tuđman proveo u Kninu u kolovozu 1995.”, u svom osvrtu za Kommersant zaključuje Maksim Jusin.
Ono što ostaje nejasno je kako Porošenko i njegovi generali misle provesti “hrvatski scenarij” i ukrajinsku “Oluju”, kada to nisu uspjeli u ljeto 2014. Godine u borbi protiv tek formiranih lokalnih milicija, koje jesu imale pomoć ruskih dragovoljaca i instruktora, bivših časnika elitnih postrojbi ruske vojske? Danas su oružane snage Donjecke i Luganske Narodne Republike armije u pravom smislu te riječi i imaju borbeni potencijal veći od priličnog broja vojski NATO pakta. Ovdje više ne govorimo o malim i mobilnim gerilskim jedinicama i snagama u kojima su najveće formacije bile taktičke bojne, već o oružanim snagama sposobnima za vođenje konvencionalnog rata na širokoj skali, kojima je Moskva obećala da neće dopustiti zauzimanje Donbasa vojnim putem. Stoga, ako u Kijevu toliko insistiraju na “hrvatskom scenariju”, bilo bi dobro da ih hrvatski premijer Plenković uputi na sve detalje “Erdutskog sporazuma” i pojasni im da je vojno rješenje najgori mogući scenarij ne za DNR i LNR, nego za Ukrajinu.
Samo mala digresija. Vojske republika su 14/15 bile neuporedivo jace nego danas tako da ne stoji zakljucak “nisu mogli protiv opolocenja a kako ce sad protiv armija”. Vecina zarobljene tehnike potice iz juznog,Ilovajskog I Debaljcevskog kotla, sta je uslo iz Rusije to je uslo nakon oslobodjenja granice u prvom,juznom kotlu a najveca razlika lezi u tom da su ljudi , neposredni ucesnici navedenih borbi to radili iz ideala I bez plate dok danas sluze ljudi za 15t rublji ( pristojna plata u poredjenju sa rudarskom) koji otvoreno pricaju da ce baciti oruzije I pobeci u Rusiju dok Putin ne sredi stvari. Od onih iz 14/15-te je ostalo 10-tak procenata I ostali su samo oni koji su guzice uvalili u fotelje,imaju oficirske plate 30-tak t rublji I polozaje sa kojih mogu uspesno upravljati svercom. P.S. Tehnike imaju vise nego sve SFRJ drzave zajedno a obucenih posada nemaju ni za 1/3 toga… Čitaj više »
Kako ne bi bio moguć Hrvatski scenarij, naravno da je moguć i to onaj mirni. Za to su potrebni neki preduvjeti, nabrojati ću samo neke. Prvo pozatvarati sve organizatore državnog udara tkz. Majdan, pozatvarati sve strane vojne savjetnike, na svim stranama. Pozatvarati sve ubojice nedužnih građana na svim stranama, nakon toga prvo provesti prometnu i trgovinsku suradnju a nakon perioda čiščenja od ekstremista pripojenje Donjecka i Luganska ostatku Ukrajine. Ako je to provedivo hrvatski scenario podunavlja je provediv, ako nije onda razlaz. Vojnog riješenja bez globalnog sukoba da bi lokalni lešinari nešto izmešetarili jednostavno nema. Meni zapravo više Donjeck i Lugansk podsjećaju na Hrvatsku a Ukrajina na Jugoslaviju jer upravo po moralu boraca na terenu to itekako vidljivo. Srpska Krajina je moralno bila uništena i vojno ih porazit je blo samo pitanje vremena. Istok se mogao slično odraditi ali tu su u igri vjerojatno bile neke nama nepoznate činjenice pa… Čitaj više »
Svako poredjenje je besmisleno.
U bezbroj članaka je već dokazano da ukrajinska neonacistička klika živi u paralelnom svemiru ,oni misle da u Kremlju sjedi onaj pavijan B.Jeljcin ili ono izdaničko kopil* e sa biljegom na čelu.Onda bi hrvatski scenario bio itekako realan ,ovako; uzalud trud- džaba vam sve…
Ukrajinci trebaju samo pustiti ove bandite da se sami poubijaju. Uskoro će taj režim dosaditi običnom narodu.
Niti je Rusija Srbija, niti su ovo 1990-te. Hrvatska je imala svu političku, obaviještajnu, logističku i financijsku pomoć zapada koja je danas Ukrajini puno teže izvodiva.
Hrvatska je to sve dobila potpisujući okupaciju 1994, Ukrajina je već okupirana i zapadu nema smisla plaćat nešto šta već ima, ali je zapadu u interesu održavat stanje na rubu rata, pa i ako postoje naznake za dogovor da opstrukcija dogovora bude šta jednostavnija i pokretanje rata šta lakše.
Hrvatska je 1/4 od Srba okupiranoga teritorija zaminila za 1/1 okupaciju zapada.
A zbog čega se ruska vojska zaustavila kad je uletila?Zašto nije nastavila do Dnjepra ili makar da zauzme Harkov,jer je i u Harkovu stanovništvo proruski orjentisano?
Ono sto u Krajini nije ucinjeno a u NovoRusiji jeste a to je smjena vrhovnog kadra koji nije radio kako treba…to prvo a drugo je vjerovatni pozitivno dubinsko mijesanje Rusije i njenih ljudi u samo konstrukciju NovoRusa kada je najvise bilo potrebno.
Predradnici (Sloba, Franja, Alija) su vodili posao za poznatog Gazdu?! tako je bilo jednostavno sprovoditi scenario Gospodara Novca!?
Danas, kada je Kalibar promenuo Svet, situacija je drugačija.
Moskva ima svoj scenario, i Holivud će, hteo-nehteo, snimati film po takvom scenariju!
Gdje vidiš ” farbanje”?Ništa ne pratiš.Ko je ovdje osporio rusko ulijetanje?Niko.Ovdje je napisano kao je počelo,to nisi shvatio.Kako bi završili Ruski ” krajišnici” da Moskva nije protekla u pomoć to znaš i ti.Bila bi ” mirna reintegracija ” po modelu iz Odese.Šta je trebala Moskva?Da ih ostavi nacistističkim sadistima ,plaćenikoj ,drogiranoj bandi koja se skupila iz čitave evrope .Spasili su narod,a to što se neki Ukrajinci još nisu otrijeznili a drugi ih u međuvremenu opljačkali i doveli na rub propasti njihov je problem.Spominjana je ovdje Moskva i još će se spominjati u Novorusji a Ukrajina vrlo malo ili nikako.Tražili su i dobili.
ukrajinska vojska ima 150000 profesionalnih vojnika plus 50000 nacionalna garda plus rezervisti plus specijalna policija, 300000 vojnika spremnih za borbu a Novorusija ima nekoliko tisuća fanatika i kriminalaca plus rezervisti sve skupa 20000-25000 u najboljem slučaju, to su konkretni podaci a vojska Novorusije je nagrižena kriminalom i ekonomskom krizom, koliko imaju tenkova nije toliko važno jer vojska sao krajine je 1995 imala više tenkova nego hrvatska vojska pa su pometeni za nekoliko dana, za razliku od sao krajine na teritoriju Novorusije ima dosta ljudi koji žele da se vrati ukrajinska vlast i da završi izvanredno stanje
Stalno se navodi da su ti dijelovi zemlje stvarali 35% ukrajinskog bruto domaćeg proizvoda. Ukrajina bi to sve prodala strancima, pa bi opet kao Hrvatska digli sve četiri u zrak dižući ” povoljne ” kredite kako to Hrvatski političari vole stalno isticati. U isto vrijeme šute da nisu ni počeli isplaćivati glavnicu tih kredita dok plaćaju basnoslovne kamate na te kredite. A sam dug se stalno povećava. Tako bi i Ukrajinski političari radili, zato je dobro da ti dijelovi zemlje ostanu u rukama separatista.
Nije Ukrajina kamen spoticanja u normalizaciji odnosa s Rusijon nego agresija Rusije na Ukrajinu. Kao što nije žrtava pljačke krivac što se pljačkašu sudi nego sam pljačkaš i njegova pljačka.
@Simo- Spustimo loptu. To što navodiš pojedince i njihove zločine govori da su za zločine krivi POJEDINCI. Nikada narodi. Nemoj, molim te, spominjati Bjelovar (do njega kamenom dobacim) jer nisi u pravu. U BJ se iz vojarne pucalo po gradu i skladište namjerno dizalo u zrak. Naravno da je bilo reakcije, a gdje ne bi?
Nego, prošlo je već toliko vremena a mi još o ratu. Dokle? Do novog? Šta ne možemo već jednom početi i o drugom razmišljati a ne kako stare nepravde ispraviti. Ispadne da smo tu gdje jesmo jer su nam drugi krivi.
P.S. Nije baš najjasnije zašto spominješ ZG i RI. Ne, koliko ja znam nije bilo ustanka ni balvana u tim gradovima. Isto kao što, osim u pojedinim slučajevima, nije bilo ni proganjanja nikoga posebno.
Gdje nestade više od pola komentara?
Cenzura na logično?
A neki dan tekst o zapadnim medijima i njihovim spinovima i kritika istih.
Hrvatski scenarij nebi bio moguc ni u Hrvatskoj da nije postojao dogovor dva druga vec od ranije.Uostalom Jugoslavija je i postojala na racun dogovora dva druga,ostali su samo klimali glavama dok nisu shvatili da cine 40% drzave i onda odlucili uzeti svojih 40%.Privezanost Hrvatske i Srbije uz Bosnu je tolika da garantira ili ponovno formiranje zajednicke drzave ili ce se simultano odmaknuti od BIH i poceti zivjeti normalan zivot,sto je i najpametnije rjesenje i ujedno najmanje vjerovatno.Ono trece rjesenje,koje se pokusava provesti vec 30-ak godina je pokopano 1992. godine stvaranjem Bosanske-Bosnjacke nacije-naroda samo ce trebat vremena za neke da provare.
Nakon početnog razočarenja, shvatio sam da logicno.com ipak radi dobar posao. Naime, u komentarima članaka koji se makar i ‘izokola’ tiču Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jugoslavije ipak je sve manje i manje sumanute mitomanije a sve više i više koliko – toliko racionalnog pristupa. Čovjek bi skoro rekao ‘svjetlo na kraju tunela’. Izgradnja funkcionalnog društva od nekoliko potpuno nefunkcionalnih društava (ne skakati odmah na zadnje noge, ne govorim o ‘državama’, nego o društvima) nije nimalo lak posao i zato čestitam. Mada sam i dalje iznimno skeptičan, crv sumnje mi se polako uvlači u mozak, osobito kad se sjetim što je u daleko gorim okolnostima uspjelo u Siriji. Malo po malo, korak po korak, od kojih svaki i nismo razumjeli niti se sa svakim slagali, ali danas Sirija izgleda skoro pa – država koju se uvažava. Stoga, molim uredništvo da oprezno nastavi s ovakvim ‘izokola’ člancima, a tebi Balkane, sretno!
moguče je…nek unajme vrh sao krajne i njihove nalogodavce iz srbije oni će znati potjerat narod u zbijeg i iskoristit ih kao tehničku prepreku pojačnjima
Moreno i Weteran vide ono bitno nevidljivo očima i na tragu su istini.
Jedina poveznica izmedju Hrvatske i Ukrajine je hakl kreutz, fashizam i nacizam. A ljigavi Plenkovic briselski dipljomatski potrcko cega god se dotakne u drek pretvori. Pljenkovic je kukavicki pobjegao iz Hrvatske izgovarajuci se na maminu dijagnozu anemije. U odbrani Hrvatske sa oruuzijem u ruci je bilo mnogo ljudi koji su imali ozbiljnije bolesti od Pljenkovica ali njih nije bio strah da mogu zaraditi metak.
Ukrajincima iz Kijeva ne preostaje drugo nego prihvatiti cinjenicno stanje da se jug Ukrajine nikada nece pripojiti Fasisticko nacistickom Kijevu.