Ovog tjedna je vlada u Caracasu dozvolila da Crveni križ podijeli američku humanitarnu pomoć koja je od kraja veljače bila blokirana u Kolumbiji i Nicolas Maduro nije htio izdati dozvolu za ulazak nekoliko desetaka tona higijenskih potrepština i hrane u zemlju. Samoproglašeni “predsjednik” Juan Guadio je to odmah nazvao velikom pobjedom, jer je ovom odlukom Maduro konačno priznao “da je zemlja ipak u humanitarnoj krizi”. Međutim, nije jasno što to Guaidó slavi?
Guaidò gubi bitku “humanitarne intervencije”
Naslovnice svjetskih medija su 24. veljače vrištale su o spaljivanju “humanitarne pomoći” koja se silom iz kolumbijskog grada Cucute trebala probiti u Venezuelu. Naravno, za spaljivanje dva kamiona je bila odgovorna vlada u Caracasu.
“Međunarodna zajednica mogla je vlastitim očima vidjeti kako je uzurpirajući režim prekršio Ženevski protokol, gdje je jasno rečeno da je uništavanje humanitarne pomoći zločin protiv čovječnosti”, rekao je Juan Guaidó dan prije okružen predsjednikom Kolumbije Ivánom Duqueom i Luisom Almagrom glavnim tajnikom Organizacije američkih država, tijela koje nadzire Washington.
Isto su rekli Trumpovi jastrebovi John Bolton i Mike Pompeo, kao i senator Marco Rubio, koji je ranjenog ega poželio da se Madura linčuje kao libijskog vođu Muammara Gaddafija. Šest dana prije je Guaido rekao da će pomoć ući i da će to biti humanitarna lavina, mobilizirajući 600 000 registriranih dobrovoljaca za raspodjelu dobara.
Naposljetku je broj volontera za operaciju bio je mnogo manji od očekivanog, a cijelu operaciju je The New York Times opisao kao “pokušaj oporbe da potkopa temelje predsjednika Madura u opskrbi hranom”.
Prema riječima političkog znanstvenika Dimitrija Pantoulasa, ta je isporuku “99% bila namijenjena oružanim snagama i 1% za stvarne humanitarne svrhe”, a ako ne bi uspjela, imidž “Guaidóa kao privremenog predsjednika bi bio teško narušen”.
Rezultat je bio da nitko od visokih časnika i vojnika nije prihvatio poziv Guaidóa, a Sjedinjene Države su morale prestati govoriti o “kamionima koji su izgorjeli” kada je The New York Times objavio videozapise koji dokazuju da su ih na kolumbijskoj strani spalili protuvladini militanti.
Međutim, isporuka humanitarne pomoći se i dalje koristi kao oblik pritiska na venecuelansku državu i utječe na njezine unutarnje poslove. U tom kontekstu, “humanitarna kriza” je problem kojeg su SAD i neke latinoameričke i europske zemlje najčešće spominjale na posljednjoj sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Crveni križ, vlada Venezuele i prva isporuka
Deset dana prije 23. veljače se potpredsjednica Venezuele Delcy Rodriguez sastala s visokim predstavnicima Crvenog križa kako bi “razmotrila mehanizme suradnje usmjerene na jačanje zdravstvenog sustava Venezuele”. Susret je održan u sklopu sporazuma s potpisanim 2018. s ovom organizacijom i Panameričkom zdravstvenom organizacijom (PAHO) s ciljem izbjegavanja blokade isporuke lijekova i medicinskih potrepština iz Sjedinjenih Država.
Početkom veljače je Crveni križ bio jasan u odluci da ne sudjeluje u isporuci američke humanitarne pomoći za gotovo 40 000 ljudi ili 0,13% stanovništva Venezuele.
“Nećemo to učiniti jer time kršimo načela neutralnosti, neovisnosti i neuplitanja u unutarnje poslove suverene države”, naveo je Crveni križ i istim tonom je tražio da se dostava dogovori s venecuelanskom vladom.
Tako je, nakon isporuke hrane i lijekova Kine, Rusije i PAHO-a, Crveni križ sredinom ožujka objavio da će u travnju u Venezueli donijeti robu, lijekove i hranu za 650 000 ljudi. Predsjednik Nicolas Maduro je sa svoje strane izvijestio o sporazumu između Crvenog križa i bolivijske vlade o “suradnji s agencijama UN-a kako bi se Venezueli donijela sva moguća humanitarna pomoć”.
Prva ekspedicija organizacije je stigla na međunarodnu zračnu luku Maiquetia, u obalnoj državi Vargas. Tijekom dostave je ministar zdravstva Carlos Alvarado objasnio da je, između ostalog, isporučeno 24 tone lijekova i 14 generatora, a polovica pomoći se rasporedila u osam bolnica Crvenog križa, a pola u javne bolnice.
“Tražimo da se ovaj veliki rezultat ne ispolitizira”, rekao je venecuelanski predstavnik Crvenog križa Mario Villarroel dok je istovarivao zrakoplov. Očekuje se i da će drugi takvi tereti stizati u Venezuelu sljedeće dvije godine, tvrde vlasti.
Kontrola štete, prisvajanje i izolacija venecuelanske opozicije
Jedan od glavnih promotora humanitarnih kanala u Venezueli, Francisco Valencia iz nevladine organizacije Codevida, rekao je “kako isporuke ublažavaju patnju, ali ne rješavaju u potpunosti hitnu humanitarnu situaciju”. Prema toj tezi, u Venezueli treba doprijeti do sedam milijuna ljudi, kako tvrdi tajnik za humanitarne poslove Ujedinjenih naroda, koji je ovu brojku objavio bez ikakvih konzultacija sa službenim tijelima zemlje. Iako je i Francisco Valencia tražio da se isporuke ne politiziraju, Juan Guaidó je izjavio da su one “rezultat borbe venecuelanske opozicije”.
U tom je smislu je zamolio svoje sljedbenike da kontroliraju dostavu tako da se ne pomoć koristi kao “politička ucjena”. Tako je izbjegao priznati da je pokušao silom kamionima ući u Venezuelu, i to u operaciji koju su provodile strane snage.
Istovremeno je Trumpov izaslanik za Venezuelu, Elliott Abrams, koji je 23. veljače vodio neuspjelu operaciju Cucuti upozorio “da pomoć neće riješiti probleme s kojima se Venezuela suočava” i kako je “pomoć potrebna za opći oporavak smjena režima”.
Ta izjava ne može sakriti činjenicu da je venecuelanska vlada uspjela uništiti humanitarnu priču kojoj je cilj promjena vlasti u zemlji.
Dalje, namjera Guaidóa da dolazak tereta pokaže kao svoju pobjedu otkriva kako svu isporučenu pomoć namjerava pripisati njegovom “privremenom predsjedništvu”. Ovaj narativ služi da se prikrije da je na lokalnoj sceni pred venecuelanskom vladom potpuno izgubio inicijativu. U tom smislu, samoproglašeni predsjednik na kraju slavi političku činjenicu da je Nicolas Maduro pronašao način da ublaži posljedice embarga na lijekove i ostale robe zbog kojeg trpi cijelo stanovništvo Venezuele. Blokada koju je tražio Guaidó ga je dovela tamo gdje jest. Bespomoćan, okružen s nekoliko tisuća pristaša u istočnom Caracasu, propisujući pobjede vladine diplomacije u kontaktima s Crvenim križom i Panameričkom zdravstvenom organizacijom svom “političkom geniju” i njegovim mentorima Johnu Boltonu, Mikeu Pompeu i Elliottu Abramsu.
Nesmnjivo velika pobjeda Venezuele i veliki poraz Amerike netko je rekao da se u Venezueli rijesava pitanje hoce li svijet biti unipolaran ili visepolaran nakon iskrcavanja Ruske vojske u Venezuelu mislim da je sve jasno. Sada citam na Sputniku Americki zvanicnici traze od svih drzava svijeta da zabrane prelet Ruskih zrakoplova za Venezuelu nakon sto je to ucinila Malta(mislim da se za Americke zvanicnike moze upotrijebiti samo jedna rijec idioti).
Trokut Trump-Abrams-Venezuela. To izgleda, otprilike, kao da u ime naci Njemacke Adolf Hitler zaduzi Eichmann-a da pomogne Poljskoj. Oni, kao, pomazu zemlji, koju su dobrim dijelom doveli u sadasnju situaciju, i jos to prodaju pod humanitarizam. Da postoji svjetska nagrada za licemjere, Trump i Abrams bi je dobili, i to za proslu, tekucu i narednu godinu, jer im svi ostali licemjeri nisu ni do gleznjeva. To mi izgleda, kao da te netko nadje na ulici, izubija te takozvanom “bezbol-nom” palicom, otme ti novcanik, telefon i sat, i onda ti tutne 20kn u djep, da platis autobus do hitne pomoci, pa to predstavi kao djelo vrhunskog milosrdja i humane pomoci.
Venecuela je ne sumljivo ekstremno korpumiprana država. To znam iz osobnog iskustva u radu sa ljudima iz venecuele i njihovim pričama. Ali to naravno nije razlog da ih zaspe sa stotinama tona osiromašenog urana. Na kraju ostaje činjenica da venecula treba promjenu vlasti, ali nikako u slugansku vlast koja ce sluziti amerikancima ili rusima…treba narodnu vlast koja ce raditi za narod a ne protiv njega..kao u ExYu npr.
Guaido gniida ima nekoliko tisuća pristaša, pa pričekajte još 1 godinu i biti će par stotina,…a za 10 godina bude Guaido poželio besplatan smještaj u Askabanu/Arkhamu samo da ga prime.