Kraljica Elizabeta II bila je posljednji trag britanske veličine

Kraljica Elizabeta je bila više od samo engleske kraljice i šefa države moje vlastite zemlje rođenja, Kanade. Bila je prava državnica koja je inkarnirala kvalitete koji brzo nestaju sa svjetske scene, posebno na Zapadu.  

Nije iznenađenje da je 55 % Kanađana podržalo britansku monarhinju kao šefa kanadske države, prema istraživanju Instituta Angus Reid objavljenom prošle godine. Ali, u to vrijeme, ta brojka je također trebala pasti na samo 34 posto nakon smrti kraljice Elizabete. Drugim riječima, Kanađani nisu cijenili instituciju, već samu kraljicu. Vrijedi se zapitati zašto je to tako.

Uloga britanske monarhije u životima Kanađana je čisto simbolična, budući da premijer, kao šef vlade, efektivno politički upravlja državom. Ali ima prednosti imati apolitičnog šefa države, posebno u poređenju sa alternativom: predsjednikom s izvršnim ovlastima koji može probijati politički stranačke mjere uz malo ili nimalo dogovora. Treba iznijeti argument da predsjednički sistem zapravo samo replicira monarhiju zamjenom monarha predsjednikom koji ima istu vrstu ovlasti. Ovdje u Francuskoj nije neobično čuti pritužbe na nedostatak pravih državnika, kao što su Charles De Gaulle ili njegov britanski savremenik Winston Churchill. Isto se može reći i za američke predsjednike.

Kraljica Elizabeta II bila je jedan od posljednjih preostalih lidera Zapada koji je stavio dužnost i čast u službu svojoj zemlji i SVIM njenim građanima iznad svega. U tišini je posvetila cijeli svoj život tome. Njena služba tokom Drugog svjetskog rata kao vozač i mehaničar sa činom drugog podređenog, i njena privatna poduka iz ustavne istorije od strane prorektora Eton koledža, sve je bilo u kraljevskoj tradiciji njenih prethodnika. Kraljica Elizabeta I, na primjer, tečno je učila šest jezika, zajedno sa matematikom, historijom logike, teologijom, retorikom, književnošću i filozofijom, a kasnije se pokazala kao jedan od najvještijih vojnih stratega u vođenju engleskog poraza od španske Armade. Elizabeta II rizikuje da bude krajnja tačka na putu britanske veličine koju su iskovali članovi kraljevske porodice koji su došli pre nje.

Elizabeta II je imala isti osjećaj tihe dužnosti i usredotočenosti, i nije podlegla pritisku da se uključi u najtoplija stranačka politička pitanja tog dana. Znala je koja je njena traka i nije skrenula iz nje. Njena posvećenost dobrotvornim akcijama i nedostatak interesa za samopromociju ili slavlje bili su u oštroj suprotnosti s nekim od prikaza „modernijih“ političkih i kraljevskih ličnosti.

Guglajte ”Queen” i ”selfie” i mnogo je veća vjerovatnoća da ćete pronaći fotografije sa parada ponosa. Kraljičino tiho dostojanstvo značajno se razlikuje od držanja i ponašanja novih britanskih javnih ličnosti, kao što su novoimenovana premijerka Liz Truss i Meghan Markle.

Truss je već pokazala da je više zabrinuta za demagogiju i signaliziranje vrlina u vezi s najnovijim razlogom – bilo da je u pitanju Ukrajina ili boja kože i spol onih koji služe u njenom kabinetu – nego da racionalno objašnjava zašto su njene pozicije najbolje za prosječnog Britanca. Truss voli sebe zamišljati kao drugu  Margaret Thatcher, ali premijerka Thatcher je bila državnica.

A Markl je, ako ništa drugo, anti-Elizabeth, koja izgleda ne može si pomoći da svoj brak iskoristi u kraljevskoj porodici kako bi podigla vlastiti profil u svrhu osiguravanja višemilionskih ugovora o proizvodnji za bezobrazan životni stil.

Kraljica je provela čitav život služeći drugim ljudima, dok se danas stiče utisak da su zapadni lideri više zainteresovani da služe svojim karijerama i džeparcima prije svega, a da je javna služba samo još jedan način da se više izloži u tom cilju.

Uporna tema u kasnijim godinama Elizabetine vladavine bila je njena prijavljena spoznaja da se monarhija treba modernizirati. Ali nije to učinila tako što je svojim subjektima držala predavanja o tome kako će se kraljevska porodica probuditi i da bi i oni trebali – za razliku od propovjedničkog pristupa njenog sina, sada kralja Charlesa III, posebno o pitanjima kao što su klimatske promjene. Umjesto toga, Elizabeth je vodila isključivo svojim primjerom.

Kada se Markle pridružila porodici, samo da bi zatražila da se preseli u Kaliforniju zajedno sa svojim suprugom princom Harijem i napusti svoje kraljevske dužnosti, tada je postojao veliki medijski pritisak na kraljicu da im oduzme kraljevske titule. Ali nije bilo nikakve reakcije te vrste – kakvu zahtijevaju današnje horde društvenih mreža. Umjesto toga, Elizabeth se snašla u situaciji kao vrlo vješti diplomata.

Dozvolila je Harryju i Meghan da zadrže svoje titule i dala im put pod uslovom da se odreknu svojih kraljevskih prava i zarađuju za život. Navodno je smatrala da bi takav presedan jednog dana mogao pomoći da se krene put drugim manjim članovima kraljevske porodice koji žele da nastave karijeru. Ona je majstorski ublažila dramu gledajući dalje od emocionalno nabijenog trenutka i pritiska na dugoročne interese – vještina koja mnogim zapadnim liderima sada jako nedostaje.

Svijetu očajnički treba više kraljica Elizabeth i manje Meghan Markles i Liz Trusses. Smrt Njenog Veličanstva, i osvrt na njen život i vladavinu, samo služe da podvuku koliko zapadnog vodstva sada jako nedostaje. 

Autor: Rachel Marsden