Svakodnevno slušamo o Kini, njenom ekonomskom potencijalu, ali i drugoj strani kineskog lica kojeg se mnogi na zapadu plaše. Kina je svjetska ekonomska, demografska i vojna sila, o čemu je suvišno raspravljati. Za jedne, ona je dokaz o postojanju alternative zapadnoj neoliberalnoj ideologiji, a za druge odvezani zmaj koji prijeti svima. Kolege iz redakcije portala Logično često pišu o ovoj nama nepoznatoj zemlji, iako u njoj nikada nisu bili. Zbog toga želim podijeliti svoja osobna iskustva stečena posjetom Kini i dugogodišnjoj suradnji s kineskim poduzetnicima i radnicima.
Prije par godina često sam posjećivao sajmove u Njemačkoj i Francuskoj. Od Hanovera do Pariza, sajmovi tehnike su bili moja česta destinacija. Na tim sajmovima sam upoznao puno interesantnih poduzeća i osoba koje su u njima radile ili su ih vodile.
Tih godina, kupiti računalo u Parizu nije moglo proći bez odlaska u dio grada gdje su se otvorile na desetine informatičkih trgovina s pretežno kineskom robom. Sve što je bilo vezano za informatiku, gravitiralo je oko Kine. Ubrzo sam upoznao mnoge vlasnike i sprijateljio se. Čak su mi i djeca krenula privatno učiti kineski jezik kod profesorice rođene Kineskinje.
U tri-četiri godine, upoznao sam mentalitet Kineza, njihove navike, mane i kvalitete. Obiteljski smo išli na večere, družili se i poslovali. Rezultat svega je bilo osnivanje mog trećeg poduzeća u Francuskoj gdje mi je partner bio Kinez iz velike obitelji koja je držala pariško tržište informatike.
Početci suradnje nisu bili jednostavni. Obitelj mog partnera je bila vrlo nepovjerljiva prema meni. Nisu željeli da netko tko je Europljanin ulazi u njihov obiteljski posao. Bilo je to za mene jedno novo otkriće, ali me nije iznenadilo. Nisu samo Kinezi zatvoreni prema drugima.
Kinezi su slični Albancima. Vole raditi unutar obitelji i svako novo poduzeće financiraju članovi obitelji i sunarodnjaci. Oni to nazivaju tontine. Interesantno, tontine je reguliran i europskom Direktivom 2002/83 i još se koristi u Francuskoj, a ponajviše kod Kineza.
Rad i suradnja s Kinezima su mi dali želju da upoznam osobno Kinu, njene ljude i da pokušam pokrenuti posao, ni manje ni više nego u Shenzhenu. Odluke donosim brzo, pa čak i kada su vrlo smjele – čitajte lude.
Kontaktirao sam jednu osobu koju sam upoznao preko interneta, a koja je radila u jednoj tvornici u Shenzhenu. On se zvao Steven. Kinezi često uzimaju anglosaksonska imena zbog jednostavnosti pri komunikaciji i trgovini. Rekao sam mu da ću doći u privatnom aranžmanu i da mi osigura vozača koji će mi biti na raspolaganju 24/7, te solidan hotel.
Supruga se već uznemirila jer tada nije bilo portala Logično, tako da smo svi vjerovali u priču da će ptičja gripa, koja je upravo krenula iz tog dijela svijeta, usmrtiti četvrtinu planeta. Bojala se jer idem u nepoznato i tko zna što mi se može desiti.
Već sutra sam uzeo putovnicu i otišao u Veleposlanstvo Kine po ulazno-izlaznu vizu. Viza vrijedi za jedan ulazak i jedan izlazak. Vizu sam dobio isti dan i odmah rezervirao zrakoplovnu kartu, pazeći da model zrakoplova nikada nije padao. Odabrao sam Boeing 777-200ER, od Pariza do Hong Konga bez presjedanja.
Par dana kasnije, već sam u zrakoplovu za Hong Kong. Kraj mene sjedi bračni par iz Venezuele. I oni idu u Kinu poslovno. Pričaju mi o Hugu Chavezu, ne dobro, nego vrlo loše. Vele da je uništio sve što je mogao. Shvatim da su dio elite, ali Bože moj, bogatstvo je u ljudima i svakoga treba saslušati. Dok pišem ovo, sjetim se izjave sina Željka Oreškovića Macole kod Knjaza koji citira svog oca “Sine, ako hoćeš uspjeti u životu nemoj dobiti krila i ne zaboravi da su ljudi bogatstvo”. Običan i jednostavan čovjek govori velike riječi.
Već je svanulo. Pogledam u prozorčić kad ono zrakoplov leti između zgrada – prekrasan prizor. Slijećemo u Hong Kong. Odmah po izlasku iz zrakoplova uzimam taksi za centar grada. Želim vidjeti ljude, ulice, trgovine, osjetiti zrak i miris grada.
Hong Kong je doista lijep grad. Čist i vrlo dinamičan, nisam se pokajao. Nakon kraćeg obilaska, velim taksisti da me vozi prema granici “prave” Kini. On me začuđeno gleda i veli da to nije moguće, pošto nema pravo prijeći granicu. Čudim se, jer je Hong Kong već vraćen Kini. U redu, vozite me na granični prijelaz. I tada počinje prava avantura.
Stižemo do graničkog prijelaza. Izlazim iz taksija i vidim ispred sebe na tisuće Kineza. Kao u mravinjaku. Svi negdje žure i zure u mene. Vidim da sam obukao džemper jer je listopad (oktobar), a u Hong Kongu je temperatura +30°C. Što da vam kažem. Došao Bosanac u Kinu, a nije pogledao klimatske uvjete. Pošto sam visok 192 cm, možete samo zamisliti kako sam bio “nevidljiv” među Kinezima.
Dva sata mi je trebalo da pogodim autobus koji vodi od granice Hong Konga do Kine. Svi mi nešto govore, a nitko ne zna ni riječ engleskog. Samo se smiju, a mene već uhvatila muka.
Policajci me na carini zagledaju. Vjerojatno se pitaju “Koji ćeš ti k***c ovdje i tko te poslao. Zar nisi mogao uzeti vlak iz Hong Konga i kao gospodin prijeći granicu“.
Stižem na kinesku stranu. Stevena sam odmah prepoznao, jer mi je prije polaska poslao fotografiju. Došao je s taksistom. Crvenim ili zelenim, nisam siguran, ali je to vrlo bitno, pisat ću kasnije zašto. Još niti jednog Europljanina nisam vidio. Sve Kinezi, a ja sâm.
Već smo odavno prošli Shenzhen i stižemo u hotel. Hotel je i više nego korektan, samo ni tu nitko ne priča engleski. Na svakom katu po jedna osoba s Talkie-Walkijem. Gdje god prođem, oni se nekomu javljaju. Malo mi je bilo čudno, al’ dobro, u Kinu sam stigao s dobrim namjerama i nemam se čega bojati.
Soba je super čista, ali je vruće. Tipkam nasumice po dugmićima klime, jer je sve na kineskom. Pola sata mi je trebalo da klima propuše hladno.
Ujutro me ispred hotela dočeka Steven i, “pretpostavimo”, crveni taksi. Samo oni mogu prelaziti regionalne granice. Druga boja taksija ne smije. Već imam plan za obići južnu Kinu. Pogledati tvornice, univerzitete i upoznati što više mjesta i ljudi.
Steven mi objašnjava da su sve autoceste privatizirane, ali tako da je od jedne naplatne kućice do druge, jedan vlasnik, a od druge do treće novi vlasnik i tako sve do kraja. Pitam ga zašto je to tako, a on veli da svaki gradić ima svoje političare i da se ništa ne može privatizirati dok se s njima ne “dogovori”. Cestarina je doista skupa. Mislim da je čak skuplja nego u Francuskoj.
Fascinantno je vidjeti tvornice s obje strane autoceste. One nas prate tijekom cijele vožnje. Nikada u životu nisam vidio toliko tvornica.
Stigli smo u Dongguan. Vrlo gusto naseljen grad. Obilazimo poduzeća. Razgovaram s običnim ljudima i radnicima. Steven prevodi. Svi pričaju o poslu i žele znati što se može napraviti. Pokazuju svoje proizvode i hvale ih bolje nego mi u BiH.
Tada sam osjetio drugu karakteristiku Kineza. Osim što rade u obitelji i vrlo su sumnjičavi, Kinezi su opsjednuti radom i novcem. Sve im se vrti oko toga. Strašni su trgovci.
Predvečer stižemo u jednu veliku tvornicu, gdje mi je Steven dogovorio sastanak. Na ulazu nas dočekuje i otvara vrata uniformirana osoba koja nas pozdravlja kao vojnik. Prolazimo pokraj nekoliko zgrada u kojima žive radnice. Tu su i vlasnici tvornice koji nas pozdravljaju i pozivaju na obilazak.
Namjerno uđem u zgradu gdje vidim na stotine mladih djevojaka, koje rade u toj tvornici. Već je bio kraj dana i radnice su se vratile u svoje sobe. Tu sam doživio mali šok. U malim sobama spava i po 12 djevojaka, a kupatilo i WC su na otvorenom balkonu tih soba. Dok se penjete na više katove, sa strane možete vidjeti kupatila na otvorenom.
Pitam Stevena koliko te osobe zarađuju mjesečno. On mi veli da je u to vrijeme država nametnula minimalac od 100 dolara mjesečno, ali su djevojke plaćene oko 50$. Ostalih 50$ im uzimaju za hranu i stanovanje.
“Cijeli njihov život se svodi na rad u tvornici i spavanje u zgradi. U godini par puta posjećuju svoje roditelje, a izlasci u grad su vrlo rijetki, jer je tvornica udaljena oko 40 km od malo većeg gradića“, objašnjava mi Steven.
Danas minimalac u Pekingu iznosi oko 500$, u Šangaju oko 900$, a u provinciji minimalac može ići i ispod 150$. Pretraživanjem aktualnih informacija, plaća jednog programera može ići preko 3000$ u Šangaju, ali za običnog radnika koji radi u provinciji po 12 sati dnevno, ona realno neće prijeći nikada 200$. Sve ovisi gdje živite, jer stan u Šangaju košta skuplje nego u Zagrebu.
Vlasnici poduzeća mi prezentiraju već realizirane proizvode. Ima tu velikih i poznatih svjetskih brendova. Našalim se i pitam “mogu li mi napraviti iste te proizvode s logom tih brendova”, oni bez ustručavanja rekoše “možemo”. Autorska prava i patenti za Kineze ne znače puno. Ne znam kako je danas, ali tada ih to nije zabrinjavalo. Još jedna interesantna informacija.
Sutradan odlazimo u Registarski sud. Želim znati kako se može otvoriti poduzeće i kako sve fiskalno funkcionira. Registarski sud u Shenzhenu je jedna od najljepših sličnih građevina koje sam vidio, a vidio sam ih dosta. Sve je vrlo moderno. Prilazi mi djevojka u uniformi. U Kini su svi uniformirani. Odgovara mi na tečnom engleskom na sva moja pitanja. U pet minuta shvatim da od toga nema ništa. U Kini imamo dvije vrste poduzeća. Jedna koja proizvode, a druga koja trguju, ali niti jedna ne mogu izvući dobit na kraju godine.
Kina je u to vrijeme, a mislim da i danas to vrijedi, branila bilo kakvo izvlačenje dobiti, iako ste uredno platili sve poreze. Nedavno sam pitao direktora francuskog poduzeća koji je radio u Kini, zašto su otvorili filijalu u Kini kada ne mogu izvući dobit. On mi je otkrio jednu malu tajnu. Velika poduzeća idu u Kinu svjesna da ne mogu izvući dobit, ali usluge ili inovacije iz Kine, mogu iskoristiti za dalju prodaju po svijetu iz europskih sjedišta. Sav novac koji zarade u Kini, ulažu u razne usluge i proizvode koje realiziraju kineski inženjeri, a što im kasnije koristi. Pametno, zar ne? Ovdje smo također naučili da Kina nije baš tako otvorena kao Zapad. Ako budu gradili most na Pelješcu, oni će moći izvući dobit, ali da to radi hrvatsko poduzeće u Kini, tu dobit ono bi moralo potrošiti u Kini.
Pošto sam odustao od otvaranja poduzeća, ostalo mi je malo više vremena, te odlučim posjetiti partnere koje sam upoznao na sajmovima u Njemačkoj i Francuskoj. Oni imaju sjedište u gradu Zhuhai. Putujući do Zhuhai, kraj mora sam vidio kvartove prekrasnih kuća kolonijalnog stila. Interesantno, kuće su s vana bile prekrasne, ali iznutra prazne. Nisu imale prozora i vidjelo se da tu nitko ne živi. Pitao sam Stevena, o čemu se radi, a on odgovara da i u Kini ima megalomanije koja loše završi, a ovo je očiti primjer.
Prije podne stižemo do mojih poslovnih partnera koje sam upoznao na sajmu Paperworld u Frankfurtu. U ruci mi je katalog tog poduzeća u kojem piše da zapošljavaju 1000 radnika i da imaju zgradu od 8 katova. Dolazim ispred zgrade koja doista ima 8 katova, ali prvih 7 nema ni vrata ni prozore. Samo 8. kat je uređen do perfekcije i identičan je fotografiji na naslovnici kataloga. Popnemo se na zadnji kat gdje nas dočekaju vrlo ljubazno. Odmah shvatim da u poduzeću nema ni 30 osoba i da među radnicima imamo i djece koja nisu starija od 10-12 godina. Nije mi bilo pravo, ali sam bio sretan što s tim poduzećem više ne surađujem, nego sam u prijateljskoj posjeti.
Odlučio sam posjetiti Canton Fair u Guangzhou (sajam) i znanstveni centar Guangdong Science Center. Tada sam shvatio da je Kina svjetska ekonomska sila. Toliko ljudi i znanja na jednom mjestu teško je naći. Europljani na svakom koraku. Odjednom čujem bosanski naglasak. Okrenem se i vidim tri osobe. One se ušutiše, a ja im priđem i upitam “odakle ste”? Vele iz Brčkog i Tuzle. Slatko smo se nasmijali i ispričali. Ipak su to moji Brčaci i Tuzlaci.
Kina kao i sve zemlje ima svoje prednosti i svoje mane. Kinu ne treba idealizirati. Treba uzeti ono što valja, a odbaciti ono što ne valja. U Kini ne vlada komunizam, jer sredstva za proizvodnju su u rukama fizičkih lica. Gotovo sve je privatizirano. U članku sam bio malo više kritičan prema Kini, jer na portalu Logično često pišemo o pozitivnim stvarima.
Svaka zemlja treba štititi svoj interes. Kinezi su optimistični i samouvjereni, mudri i lukavi, a novac strašno vole. Solidarni su među sobom, ali vrlo sumnjičavi prema drugima. S Kinezima se može raditi, ali karte u startu moraju biti otvorene. Prije par dana sam uspješno završio mali projekt u suradnji s jednom kineskom tvrtkom iz Dongguana. Bio sam prezadovoljan i sigurno ću i dalje surađivati.
SAD, Rusiju, Kinu, Njemačku, Francusku i ostale zemlje ne treba slijepo pratiti. Trebamo ih sve respektirati. Naučiti od svih ono što valja, a odbaciti ono što ne valja. Našu sreću moramo sami sebi izgraditi, jer drugi misli samo o sebi i svojim interesima. Kina je definitivno zemlja koja svoj suverenitet i svoje interese brani svim sredstvima. Ugledajmo se bar u tome na Kinu i Kineze.
Drago mi je da je clanak vrlo objektivan. Ljudima sa zapada je tesko shvatiti i prihvatiti kineze i njihovu kulturu te uz krivu predodzbu o Kini i kinezima to im je jos teze. Svatko tko je proveo vise vremena s kinezima zna da su jedan od najveselijih,najodanijih i najupornijih naroda. Kada te jednom prihvate nestaje “sumnjicavosti” i tek onda se moze vidjeti kakvi su. Puno su tradicionalniji ,obitelj je najvaznija . Ludi su za novcima, jako je cest gospodarski kriminal ,ali se za razliku od nas , jako se efikasno kaznjava visegodisnjim kaznama. Na kraju kada ih upoznate vidite da su u svojoj osnovi isti kao mi . Imaju iste zelje i strahove kao i mi. Vole piti,a neznaju,cesto veceraju u vecim drustvima gdje zna biti jako veselo. Kocka im nije strana tj. jako vole kockati. Razlike u Kini su ogromne financijske, infrastrukturne,jezicne,kulturne,klimatske itd. U Kini svaka manjina ima svoj… Čitaj više »
Postovani Petre. Odlicno raskaz o vasem iskustvu i “pogled na Kinu iz jednog ugla”. Pre 20-tak godina sam radio u jednoj privatnoj kompaniji u Skoplju, i jedan od mojih kolega koji je bio poslovno zajedno sa vlasnikom kompanije u Kini, je spodelio skoro identicno utisak o Kini kao sto imate i Vi. Zahvaljujem vam na trud. pozdrav i svako dobro.
Kreatori NSP su bili odlucili mandzurijske magnate i Kinu za svoje planove ali im se dogodio Trump. Kina je slika onoga sto bi NSP i svjetska vlada proveli u cijeli svijet.
“..rezervirao zrakoplovnu kartu, pazeći da zrakoplov nikada nije padao!” 😀
Inače dobar članak, hvala za info.
Kako reče, na ovom portalu se piše isključivo o pozitivnim stranama Kine. U stvari, idealizira se.
“Kinezi su opsjednuti radom i novcem. Sve im se vrti oko toga. …mudri i lukavi, a novac strašno vole.”
Već sam prije rekao da je Kina Amerika na kineski način. Da parafraziram onu našu, iz SFRJ: poslje Amerike – Amerika
Naravno da im to ne možemo zamjeriti. I kako bi: pa rade što i zapad.
Zbog svega toga Kina nije nikakva civilzacijska alternativa svijetu, jer i kod njih je sve novac, novac i novac…
S tim da je kod njih opaziti odsustvo bilo kakvih etičkih normi ako treba dostići neki cilj. Npr. bioinženjiring: na zapadu (mislim na vse zapadno od Kine) ipak postoje kakvi takvi kodeksi, nekada jači a danas slabiji, ali ipak….
Mi (ex.Yu, Ruski svijet…) iako i mi volimo novac ipak nisma takvi.
Krivo mi je kada Hrvat “drži stranu Albancu” kada je Kosovo tema! Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj, time se rukovodi dobar deo Hrvata! Da je Albanac i nalik Kinezu ne bi imao ništa protiv, ovako…
Odlican clanak ! Zamjerka jedino sto bi bi bilo lijepo da je vise slika..
Amerika, Amerika zemlja velika, ali metar moga sela, Amerika cela. Kraj bunara dunja žuta
a orasi pored puta – narodna pesma
Konačno jedno osobno svjedočanstvo nekoga tko je bio u Kini (većina nas nije i vjerojatno nikad i neće otići u Kinu) i zato je ovaj tekst poseban doprinos portalu. Tjera na razmišljanja, usporedbe, otprilike ovakve: “Koji hladan tuš! Ne damo naše autoceste! A onda pola milijuna ljudi potpiše da ne damo ‘naše’ auto ceste za koje smo dužni preko 4 milijarde eura pa samim tim i nisu naše, nego tuđe, a vidi vraga – u komunističkoj Kini su auto-ceste privatne. Samo što smo mi kapitalistička zemlja, je li. Nema izvlačenja dobiti!? Radi koliko hoćeš, kako hoćeš, donesi svoj kapital i dobit nije tvoja, nego kineska pa se ti dovijaj. Hoćeš li adidas, nike, samsung, hoćeš li Kip Slobode – nema problema, intelektualno vlasništvo je neoliberalna izmišljotina, a komunistička 12-satno radno vrijeme. Što smo ono rekli? Kako je u Njemačkoj skoro 20 posto ljudi bez obrazovanja, bez radnog iskustva potplaćeno, nemaju… Čitaj više »
Mi kao zapad treba da pomazemo kinu i kineska sirenja na zapad a svoju ekonomiju unazadit i radit za kineze. Super…
Zeznuta igra taj globalni kapitalizam , uvijek se pojavi neko ko moze brze .bolje , više , i ako je upitno da li treba upce brze i bolje i jace ali tako mora jer tako kapitalizam funkcionira a pogonjen bolesnom ” ljubavi ” prema novcu jede one sporije,slabije a mali ljudi , baterije tog mastodonta zive u njegovoj matrici,nesvjesni…
Da li je Kina onda vrhunac kapitalizma ili ima neko ko moze i brze ,bolje i jace i od kineza ili je Kina poslednja granica nakon koje krece urusavanje …
bravo petre.
sam uvod u (oni bold-ani dio) me odusevio..nista crno,nista bilo…nego jednostavno ‘Zbog toga želim podijeliti svoja osobna iskustva stečena posjetom Kini i dugogodišnjoj suradnji s kineskim poduzetnicima i radnicima.’
pozdravljam ovakvu inicijativu portala logicno i pozdrav petru na trudu.
malo cu citat osvrte pa se opet ukljucit u raspravu,al za sad jos jednom pozdrav inicijativi da ljudi osobna iskustva objave.
“Naučiti od svih ono što valja, a odbaciti ono što ne valja.” – kratko i jasno
Jednom, ne sjecam se prije koliko vremena, kada je Petar u nekom svom clanku spominjao posjetu Kini, zamolio sam ga da podijeli tamosnja iskustva sa nama. I evo ga, zaista je dosao taj clanak.
Hvala!
Vole novac i to je kao cudno, Pa radi novca, tj. ekonomije su se vodili ratovi. Sve je dobro dok novac zaradjuju. Ali ako ga pocnu otimati po svijetu, kao sto su neki vjekovima pljackali i otimali onda ne valja.