N. Nazarbajev – Najveći strateg euroazijatizma je ostvario sve snove i odlazi u mirovinu

Kao što smo izvijestili u Vijestima u podne, danas prestaje dužnost predsjednika Republike Kazahstan Nursultana Nazarbajeva, idejnog tvorca Euroazijske ekonomske unije, koju je Gorbačov odbacio s gnušanjem, Jeljcin o njoj nije ni razmišljao, da bi je objeručke prihvatio aktualni predsjednik Ruske Federacije, ali tek nakon što se bez trunka sumnje uvjerio da Zapad na Rusiju nikada neće gledati kao ravnopravnog partnera, već kao zaostalu zemlju koju treba pokoriti i mijenjati silom.

Nakon skoro 30 godina vlasti, Nursultan Nazarbajev prestaje biti predsjednik Kazahstana. Međutim, lukavi sovjetski kadar azijskog mentaliteta politiku zemlje koju je pretvorio u biser Središnje Azije ne napušta u potpunosti.  Ostat će predsjednik Vijeća sigurnosti Republike, predsjednik vladajuće stranke Nur Otan i član Ustavnog vijeća, što je više nego dovoljno da nadzire političke procese i da nova vlast ne krene stranputicom.

Za Kazahstan na Zapadu mnogi još uvijek vjeruju da je to zemlja iz filma “Borat”, britanskog glumca Sache Barona Cohena, iako bi taj opis bolje pristajao “demokratiziranoj” Gruziji i Ukrajini ili bugarskim, rumunjskim i drugim zabitima bivšeg “komunističkog tabora”.

No, Nazarbajev je Kazahstana danas učinio modernom zemljom i točkom raskrižja postsovjetskog prostora. U tom kontekstu Kazahstan treba promatrati ne kao uobičajenu državu koja balansira  između globalnih “centara moći”, nego kao ključni element velike intercivilizacijske zone koja se proteže kroz cijelu Euroaziju. Hoće li ostati područje koje je stoljećima bilo “unutarnji koridor” Euroazije, koji razdvaja ili povezuje njene civilizacije, ovisi o sudbini Kazahstana. Rješavanju tog geopolitičkog problema je Nazarbajev posvetio cijeli svoj život.

Valja napomenuti da je dugi niz godina Središnja Azija bila predmet interesa geopolitičara. Sa stajališta tradicionalne geopolitike, Euroazija nije samo “jaz” između “Velike Europe” i “Velike Azije”, već poseban kulturni i civilizacijski svijet, samoorganizirajući “veliki prostor”. Ali je rasprava o prirodi i svrsi tog prostora u suvremenoj geopolitičkoj misli daleko od toga. Pozitivistička znanost političke geografije usredotočuje se na fenomene “objektivnog” vanjskog karaktera kao što su ravnoteža oružja, zemljopisni položaj tranzitne infrastrukture, itd. Tradicionalna geografija i geopolitika temelje na ideji ontološke heterogenosti zemaljskog prostora, na prevladavanju antropoloških, civilizacijskih, vjerskih i duhovnih čimbenika u određivanju sudbine i težnji mnogih naroda.

Na primjer, suvremeni francuski istraživači ne vole sebe zvati “geopolitičarima”, već sebe smatraju geografima koji rade u području u kojem se presijecaju geografija i povijest. Te znanstvenike posebno iznenađuje što u Njemačkoj u geopolitičkom diskursu i danas govore o “prostoru”  ili “velikom prostoru”.

Novi “historijski geografi”, da koristimo taj termin, pojam “prostora” smatraju praznim ili apstraktnim i više vole govoriti o teritoriju kojeg povezuju s interesi određene zajednice i kolektivno oblikovanje identiteta. Prema tom francuskom pristupu, sama geopolitika se definira kao “analiza proturječja među različitim tipovima instituta moći na području”, što sužava objekt geopolitičkog proučavanja, zamjenjujući ga zapravo političkom geografijom.

Istodobno, u okviru euroazijske geopolitičke istraživačke škole provedena je željena sinteza, a kao posljedica toga kategorija “prostora” stekla je ljudske, povijesne, kulturne i civilizacijske sadržaje. Ta sinteza utjelovljena je u pojmu “lokalnog razvoja” koji označava nerazdvojnu povezanost prostora s poviješću i sudbinom pojedinaca, društava i nacija, s jedinstvenim kulturnim značajkama civilizacije.

Međutim, Nazarbajev davno, posljednjih godina Sovjetskog Saveza, kasnije i Vladimir Putin, shvatili su da primjer takvog “lokalnog razvoja” i model političkog, društvenog i gospodarskog razvoja čiji karakter određuje država ili regija može biti Euroazija općenito, a Kazahstan sa svojom velikom strateškom snagom je sastavni dio “Euroazijskog prostora”. Što znači “prostor” za osnivače država i istaknute javne osobe u ovom kontekstu?

To prije svega znači mogućnost povezivanja prostornih, kulturnih, civilizacijskih i društveno-ekonomskih obilježja država s logikom njihove povijesti i suvremenog političkog procesa, te mogućnost izrade kursa domaće i vanjske politike koji će se temeljiti na dugoročnim nacionalnim, regionalnim i globalnim političkim trendovima.

Jedan od utemeljitelja klasične geopolitičke teorije K. Haushofer ima isto stajalište o konceptu “Velikog prostora”. Govoreći o formiranju kontinentalnog saveza koji povezuje europski i azijski kontinent, on pretpostavlja da sve značajne formacije i strukture ne izgledaju “pripremljene u glavi nekog velikog državnika, ali kompetentna osoba zna da je stvaranje takvih formacija dugotrajan proces”.

U tom smislu smo bili svjedoci formiranja nove euroazijske kontinentalne politike. U euroazijatizmu je potpuno realizirano “razmišljanje prostora”, iako je ovaj koncept nastao u ruskih intelektualaca povezanih na prvom mjestu s pokušajem razumijevanja podrijetla i posljedica Oktobarske revolucije. U historiografskoj literaturi je mnogo toga rečeno o jakim i slabim stranama euroazijatizma. Priznaje se da je euroazijatizam jedna od najznačajnijih političkih teorija dvadesetog stoljeća koja postavlja pitanje o određivanju mjesta Euroazije u svijetu.

Vrlo je važna i činjenica da zagovornici ovog koncepta pronalaze temelje u nužnosti skladnog suživota slavenskog i turskog naroda, pravoslavnog kršćanstva, islama i budizma, a posebno jamstvo integriteta i stabilnosti postsovjetskog prostora.

Istodobno su naglašene i negativne strane euroazijske doktrine. Prilično je jasno da kada se uzme kao krajnost, euroazijatizam može djelovati kao ideologija koja opravdava totalitarni i autokratski model, uzrokujući izolaciju tog prostora od strane Zapada.

Kako naknadna interpretacija ove doktrine prevladava nedostatke “klasičnog euroazijatizma”? Možda je najveći znanstveni tumač euroazijske ideologije bio Lev Gumilev (1912. – 1992.), poznati ruski povjesničar, antropolog i filozof, autor izvornog učenja o prirodi i životu etničkih skupina. Njegovo desetljeće boravka u logoru s jednim od utemeljitelja euroazijatizma Peterom Sawickim uvelike je utjecalo na formiranje njegovih stavova.

Zapravo su postojale tri glavne ideje “euroazijskog koncepta” Gumileva, od kojih su prve dvije usvojene, a treća je bila izvorno njegova. Prva od njih razmatra Rusko carstvo i povijesne oblike euroazijske države Sovjetskog Saveza, koje su nastale na carstvu Džingis Kana.

Druga ideja turske i muslimanske euroazijske narode definira kao ruske prirodne saveznike u njihovoj borbi protiv širenja Zapada, jer je jednako pogubno za bilo koju “euroazijsku vlast” da se ujedini za Zapadom.

Međutim, unatoč izvornoj i dubokoj interpretaciji ruske povijesti od strane Gumileva, euroazijatizam je za njega uglavnom ostao geopolitička metafora. Istaknuti ruski povjesničar i etnolog nije uspio formulirati konkretne prijedloge za uređenje političkog i društveno-ekonomskog života euroazijskih zemalja i naroda. Trebalo je vremena da se duboko i potpuno sagledaju njegove ideje.

I to je vrijeme došlo. Devedesete godine su bile vrijeme velikih političkih promjena povezanih s političkim samoodređenjem i samopotvrđivanjem u novim državama koje su postale nove zemlje, uz posebno i važno mjesto koje je zauzeo Kazahstan. U isto vrijeme, devedesete su bile razdoblje sve većeg interesa za euroazijatizam i koncept podcijenjenog istaknutog znanstvenika Leva Gumileva.

Da bi se oživjeli ključni imperativi euroazijatizma bila je potrebna potpuno nova interpretacija ovog koncepta i precizno utvrditi njegove kulturne i civilizacijske imperative. Ta “modernizacija” euroazijskih studija se mogla koristiti za traženje najprikladnijeg modela ekonomske i političke organizacije postsovjetskog prostora.

Stoga nije slučajno da je najaktivniji i dosljedniji pristaša euroazijskog koncepta moderne političke stvarnosti sada bivši predsjednik Republike Kazahstan Nursultan Nazarbajev. Vođa mlade i dinamične države vidio je ostvarenje svog projekta Euroazijske unije, koji je u praksi zaživio u modelu Eurazijske ekonomske unije, nakon što je 2010. osnovana Carinska unija Rusije, Kazahstana i Bjelorusije.

Projekt Euroazijske unije, kojeg je Nazarbajev aktivno počeo promišljati krajem ’80-ih, a najavio ga je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, trebao je ujediniti nove neovisne zemlje Zajednice neovisnih država kako bi lakše očuvale njihovo politički suverenitet, pretočen u zajednički gospodarski prostor.

Prvi put je Nursultan Nazarbajev ovu veliku ideju predstavio u svom povijesnom govoru održanom na Moskovskom državnom sveučilištu “Lomonosov” 29. ožujka 1994. godine. Nazarbajev je predložio stvaranje velikog regionalnog projekta sastavljenog od bivših sovjetskih država, naglašavajući bogatu baštinu geografskih, povijesnih, kulturnih odnosa euroazijskih naroda, kako ju je opisao Gumilev i drugi članovi euroazijske škole u dvadesetom stoljeću.

Tek kasnije je u svom članku objavljenom 2001. godine Aleksandar Dugin u ruskom geopolitičkom časopisu Elements naglasio povijesnu važnost ovog projekta, koji se sastojao od prijedloga za stvaranje svojevrsne “zajednice nezavisnih država u obrnutom smjeru”.

Koliko je Nazarbajev bio ispred svog vremena, govori činjenica je da je, nakon što je Zbigniew Brzezinski objavio svoju “Veliku šahovnicu” 1997. godine, Nazarbajev u Moskvi objavio esej “Euroazijska unija – Ideje, prakse i perspektive”.

Vladimir Putin, kojem mnogi pripisuju stvaranje Euroazijske ekonomske unije, prihvatio je tu ideju tek kasnije, kada je vidio da se NATO savez neće zaustaviti širenjem na istok i da zapadni stratezi žele zavladati cijelom Rusijom i euroazijskim prostorom.

Dugo vremena nitko nije htio čuti za integracijski projekt kazahstanskog predsjednika, kojeg je Nazarbajev razradio do najsitnijih detalja. Za ozbiljno ga nisu uzimali ni u samoj Rusiji, sve dok u Moskvi nisu shvatili da u Zapadu nikada neće imati pouzdanog partnera.

Konačno, 3. listopada 2011. godine, Vladimir Putin, tadašnji ruski premijer, objavljuje članak u listu Izvestia u kojem najavljuje stvaranje Euroazijske ekonomske unije i nudi Europi određeni stupanj integracije između dva “ekonomska” i “bescarinska” bloka.

Imajući to na umu, treba pažljivo pročitati između redaka onoga što je Nursultan Nazarbajev rekao diplomatskim misijama akreditiranim u Kazahstanu, jer su ostvarene gotovo sve ideje bivšeg glavnog tajnika Komunističke partije Kazahstana i dugogodišnjeg vođe zemlje Nursultana Nazarbajeva, kao i Euroazijske ekonomske unije. Nazarbajev je bio jedan od otaca Organizacije Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) i među prvima je prepoznao opasnosti doktrine Zbigniewa Brzezinskog, bog čega je grozničavo radio na prilagodbi koncepta euroazijstizma trećem mileniju.

Na tom putu, uz EEU i ODKB je uspio s provedbom multivektorske i uravnotežene vanjske politike. Prema njegovim riječima, integracijski potencijal Euroazijske ekonomske unije, zajedno s provedbom kineske inicijative “Novog puta svile”, ojačat će gospodarsku suradnju s Kinom, a Kazahstan će postati središte Euroazije.

Osim toga, Kazahstan namjerava aktivno sudjelovati u razvoju Šangajske organizacije za suradnju i uložiti dodatne napore kako bi “Konferenciju za izgradnju povjerenja u Aziji” (CICA) pretvorio u sigurnosnu organizaciju.

Iako potpuno zanemarena u zapadnim medijima, krajem prošle godine se u Astana klubu održala konferencija skupine u kojoj se vide nepomirljive zemlje, poput Irana i Izraela ili Turske i Egipta.

Skupinu koja se okupila u Astani su činili predstavnici Afganistana, Azerbejdžana, Kine, Egipta, Indije, Izraela, Iraka, Irana, Kirgistana, Kambodže, Mongolije, Pakistana, Palestine, Rusije, Tajlanda, Bahreina, Vijetnama, Tadžikistana, Turske, Uzbekistana, Filipina, Japana, Malezije, Libanona, Indonezije i Bangladeša.

“Nadam se da će naše napore podržati i druge zemlje”, kazao je Nazarbajev predstavnicima diplomatskih misija akreditiranih u Kazahstanu.

“To je pitanje vremena. Kazahstanska inicijativa “Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji” (CICA) koja trenutno uključuje 30 zemalja na azijskom kontinentu može poslužiti kao temelj buduće organizacije za sigurnost i suradnju u Aziji. U tu svrhu, kao prvi korak, predlažem da se organizira zajednički konzultativni sastanak o sigurnosti regionalnog foruma OESS, “Konferencije za izgradnju povjerenja u Aziji” i skupine Udruge država jugoistočne Azije (ASEAN)”, rekao je u Astani u studenom Nursultan Nazarbajev.

Prema njegovim riječima, Sjedinjene Države ostaju jedan od ključnih partnera Kazahstana, “ali je apsolutni prioritet Kazahstana suradnja sa zemljama Središnje Azije i susjedima”.

“Još jednom pozivamo sve zemlje Središnje Azije da se ujedine i tako riješe trenutne probleme u regiji. To se odnosi na pitanja voda, trgovine i zajedničke sigurnosti. Veselimo se odazivu naših susjeda”, rekao je Nazarbajev i dodao kako bi proces integracije bio učinkovitiji kada ne bi bilo ekonomske krize i sankcija Zapada protiv Rusije.

“Sankcije protiv Rusije utječu na gospodarstvo Kazahstana. Naš veliki susjed, Rusija, jedan je od naših glavnih trgovinskih partnera, tako da i ekonomski pad i sankcije utječu i na nas. Trgovina između Kazahstana i Rusije je pala za 20 do 25%. Kazahstan je također pogođen usporavanjem kineskog gospodarstva. U takvim okolnostima, koje Kina naziva “novom normalnošću”, a ja “novom stvarnosti”, trebalo bi ih koristiti za nove cijene nafte, plina, metala. Moramo naučiti kako tako živjeti. To nije lako jer kad se osoba navikne na dobro, vrlo je teško vratiti se starom”, rekao je Nursultan Nazarbajev.

Mnogi će na prvi pogled misliti da je riječ o dosadnom političkom govoru predsjednika Kazahstana, koji nije rekao ništa novo predstavnicima diplomatskih misija akreditiranih u Kazahstanu. No povijest nas uči da ideje i sugestije Nursultana Nazarbajeva ne bi smjele biti podcijenjene.

Vraćajući se na trnovit put realizacije svih njegovih inicijativa, tek danas shvaćamo koliko je energije, truda i života općenito Nazarbajev utkao u realizacije eurazijskog koncepta kakvog danas poznajemo. Tijekom -90-ih i za vrijeme Jeljcina nije bio shvaćen, ali je malo kasnije Nazarbajev ponovio svoju ponudu s novim značajem, kada je predložio je stvaranje Euroazijske ekonomske unije. Ovaj projekt, kako je iskustvo pokazalo, imao je temeljnu političku, povijesnu i kulturnu osnovu kao posljedica specifičnosti Kazahstana kao euroazijske sile. Ideologija euroazijatizma je službeno priznata u Kazahstanu, a jedno od vodećih kazahstanskih sveučilišta, Euroazijsko nacionalno sveučilište u Astani, dobilo je ime po istaknutom ideologu euroazijatizma Levu Gumilevu.

Ono što treba napomenuti je da novi koncept ne vidi Moskvu ili bilo koju drugu prijestolnicu kao centar carstva, a možemo razlikovati sljedeće osnovne značajke “euroazijskog koncepta” predsjednika Nursultana Nazarbajeva. On traži čvrsto poštivanja sljedećih načela:

1. Realan karakter i odsustvo “primarne ideologije;

2. Tendencija da se ideja “euroazijske integracije” čvrsto poveže s postsovjetskim prostorom s ciljem modernizacije;

3. Usredotočiti se na prioritetne interese Republike Kazahstan kao suverene neovisne države;

4. Poštivati realni odraz trenutnog stanja “postsovjetskog prostora” i glavnih trendova njegovog razvoja;

5. Pregled perspektiva “euroazijske integracije” u kontekstu višesmjerne strategije koju je usvojila kazahstanska  vlada;

6. Slijediti kurs bliske koordinacije ekonomske i političke integracije.

7. Slijediti ne samo kazahstanske i ruske interesa u okviru “Projekta integracije”, već i interesa svih država Središnje Azije.

Koji čimbenici osiguravaju uspjeh geopolitičkog položaja Kazahstana? Prvo, kako su kazali kazahstanski stručnjaci, Kazahstan kojeg je zastupao vođa Nursultan Nazarbajev ima jaku političku volju. Drugo, nakon godina neovisnosti, Kazahstan je ostvario sve težnje u okviru jedinstvenih ekonomskih, socijalnih, političkih i humanitarnih projekata modernizacije. Treće, Republika Kazahstan je nasljednica stoljetne nomadske kulture, koja je od davnina snažno utjecala na formiranje globalnog svijeta. Danas je ta strast ostvarena predlaganjem niza inicijativa koje odgovaraju značenju i suštini interpretiranima u okviru suvremene euroazijske doktrine.

Predsjednik Nazarbajev je dosljedno jačao status Kazahstana kao vodeće zemlje srednjoazijske regije, koja u praksi nastoji provoditi euroazijske principe interpretirane u modernom ključu bez nametanja politike ili ekonomije. Nursultan Nazarbajev je također autor kulturnih i civilizacijskih inicijativa, kao što je Svjetski i tradicionalni religijski forum, koji u suvremenoj krizi svijeta pokušava ojačati dijalog između zemalja, civilizacija i kontinenata.

Kao što smo rekli, Kazahstan je član svih važnih institucija postsovjetskog prostora i međunarodnih organizacija kao što je Organizacija “Islamske konferencije”, dok unutar OESS-a širi svoju suradnju s europskim zemljama

Sva ta postignuća i napori nisu mogli ostati nezapaženi od strane zapadnih i istočnih vođa. U tom kontekstu ne iznenađuje da u proteklih nekoliko godina mnoge države koje predstavljaju te kulturne civilizacijske “svjetove” traže partnerstvo s Kazahstanom kao perspektivnim gospodarskim partnerom i ključnim političkim čimbenikom u složenoj i teško predvidljivoj regiji Središnje Azije.

Zahvaljujući realizaciji složenih strategija svog umirovljenog lidera, moderni Kazahstan se transformirao u euroazijsko središte i jednu od najdinamičnijih i najstabilnijih država postsovjetskog područja. Istovremeno, Kazahstana je dobar primjer međuetničke i vjerske tolerancije, umjerena muslimanska zemlja koja je u određenom smislu “most između Istoka i Zapada”. Kažemo “u određenom smislu”, jer koncept euroazijatizma ne poznaje “mostove”, uski prostor prolaza s jedne na drugu stranu, već govori o ogromnom geografskom prostranstvu koje je integrirano u svim područjima.

Strategija domaće politike Kazahstana odgovara na euroazijske imperative, osobito u području politike izgradnje nacije. Tijekom stoljeća su sudbine mnogih naroda različitih kultura, religija i tradicija obogatile kazahstansku zemlju. Tako je stvorena jedinstvena situacija u kojoj predstavnici 140 etničkih skupina i 40 konfesija mirno žive zajedno kao Kazahstanci. U međuvremenu je dugogodišnji suživot različitih etničkih skupina stvorio snažnu tradiciju tolerancije u društvu.

Dakle, danas postoje svi potrebni temelji za vođe, elite i narode Rusije, Kazahstana, Bjelorusije, u prvom redu, da naprave novi odlučujući kvalitativni korak prema “euroazijskoj integraciji”, putu kojim je početkom ’90-ih krenuo nacionalni vođa, predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev, koji je osuvremenio i nadogradio ideologiju euroazijatizma modernim i konkretnim značenjem.

Astana Times / Geopolitica