Nakon presudnih izbora u svibnju će nove snage EU promijeniti do neprepoznatljivosti

Na Dan pobjede, 9. svibnja, objavili smo članak koji je više bio posvećen Rusiji i kolektivnoj memoriji sovjetskih naroda na Veliki domovinski rat, stoga ćemo u ovom osvrtu više pozornosti posvetiti istom danu, ali ne onome kada se slavi pobjeda nad nacističkom Njemačkom, već takozvano Danu Europe, političkom prazniku posvećenom početku europske integracije 1950. godine. Međutim, danas je Europa u situaciji u kojoj će se uskoro vjerojatno preispitati temeljna načela postojanja Europske unije. Što to znači za Europu i njezine narode, čiji predstavnici u institucijama EU i Bruxellesu i Strasbourgu donose više od dvije trećine zakona koje su nacionalne u vlade dužni implementirati u svojim samo naizgled suverenim državama?

Upravo je 9. svibnja 1950. godine francuski ministar vanjskih poslova Robert Schumann predložio početak rada na ujedinjenju Europe. Ova je asocijacija izvorno zamišljena kao slobodna unija država. Međutim, postupno je ovaj model integracije vidio značajne poremećaje i skrenuo na kolosijek stvaranja europske superdržave.

Danas, više nego ikada, postoji vjerojatnost da će se ti poremećaji ispraviti i da će se u nekom smislu obnoviti izvorna priroda zajednice ravnopravnih naroda. To će biti vrlo teška zadaća, jer su stvarni idejni tvorci od početka znali kojim će smjerom ići i jačanje integracija se provodilo postupno. Kako velike promjene nametnute odjednom ne bi bile preveliki šok za europske narode, koristila se jednostavna metoda “kuhane žabe”, koju se živu stavi u hladnu vodo i polako podgrijava do temperature vrenja dok jadna životinja na kraju ugine, a da to i ne primijeti. Europljani još nisu “skuhani”, a sve je više pokazatelja da postaju svjesni situacije u kojoj se nalaze.

Međutim, strateške implikacije procesa reorganizacije zajedničke europske kuće je vrlo teško predvidjeti. Za cijeli svijet, posebno za Rusiju, koja će možda drugačije morati gledati na neke od svojih osnovnih vrijednosnih stavova, koji se svake godine izražavaju upravo  “njihovog 9. svibnja”.

2019. godine se Dan Europe slavio u posebnoj atmosferi, jer se približavaju izbori za Europski parlament. Ovi izbori već sada obećavaju da će biti posebni, jer po prvi put u povijesti ove tvorevine tradicionalni europski establišment ide na izbore ne sloganima za likvidaciju Europske unije kao takve, već s prijedlozima za njezinu reformu. To traže svi, ali jedni žele “više integracije za sve”, drugi manje, treći integraciju s “dvije brzine” ili na “dva kolosijeka”, tako da na koncu imamo opći kaos i Gordijev čvor oprečnih želja i interesa.

Čini se da je ključno koliki će broj glasova dobiti, uvjetno rečeno, “desničarska koalicija”? Konačna brojka još nije poznata, ali ankete, koje treba uzeti s rezervom, jer se mnoge rade po modelu pretjerivanja popularnosti jednog od tradicionalno jakih blokova, što je stari trik kako bi se u jedan od njih privukli neodlučni birači.

Ipak, čaki prema takvim anketama uvjetna “desničarska koalicija” osvaja od 15 do 25% zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu. No, jedna stvar je očigledna. Po prvi put od osnivanja Europskog parlamenta će se unutar njegovih zidova pojaviti ozbiljna zajednica zastupnika koja predlaže da se europska integracija odmakne s puta kojim je išla posljednjih 30 do 40 godina i koji je europske narode i države doveo do slijepe ulice i sistemske krize.

Kako se prava ljevica izgubila u povijesnim stranputicama, odrekla se svojih temeljnih načela i prigrlila ideje liberal, trenutno je nesposobna pružiti alternativu ili bilo kakav smisleni otpor birokratskom mastodontu u Bruxellesu, kojeg je i sama dio.

Stoga će okosnicu buduće reforme činiti zastupnici iz “Nacionalnog ujedinjenja”, bivši “Nacionalni front” Marine Le Pen, talijanska “Liga”, trenutno najutjecajnija stranka na Apeninima, a najvjerojatnije će ih podržati vladajući mađarski Fidesz, Alternativa za Njemačku, desnica iz Austrije i druge manje europske stranke.  Kao posljedica toga se može pojaviti prilično jaka koalicija, čiji će sudionici imati iste stavove u nekoliko osnovnih pitanja. Netko može reći da ta pitanja možda nisu toliko važna za Europljane, ali samo njihovo postavljanje u okviru zajedničkog programa na europskoj razini će biti istinski revolucionarni događaj za Europsku uniju.

Ovdje treba naglasiti da među ovim strankama nisu ni mađarski Jobbik ili grčka Zlatna zora, stoga bi bilo nepošteno ovu koaliciju nazivao neonacističkom, što često slušamo u posljednje vrijeme. Jednako tako je znakovito “kolebanje” poljske vladajuće stranke “Pravo i pravda”, koja je zaglavila u hladnoratovskoj retorici i rusofobiji, igra ulogu američkog “trojanskog konja”, što je sve do Brexita bila Velika Britanija, tako da o poljskom “otporu liberalima” možemo govoriti u kontekstu vazalskog odnosa s Washingtonom, koji je prema Europljanima jednako neprijateljski kao i eurobirokrati.

Dodajmo da posebnu simboliku predstojećim izborima daje i 40. obljetnica prvih izravnih izbora za Europski parlament koji su održani 1979. godine. Pet godina prije tog događaja su se čelnici država tadašnje Europske ekonomske zajednice (EEZ) složili svojim građanima dati pravo da biraju zastupnike u Europskom parlamentu, ali i da ovo tijelu nema nikakav ozbiljan utjecaj na mehanizam odlučivanja EEZ.

Rezultat je došao neočekivano i već 1980. godine je skupina zastupnika Europskog parlamenta predložila politički program za produbljivanje europskih integracija. Upravo je taj program bio temelj cjelokupnog razvoja Europske unije u sljedeća dva desetljeća. Posljedice su se konačno mogle ugasiti tek sredinom 2000-ih, kada je propao ustav Europe.

Dakle, 1979. godine zagovornici radikalnih reformi nisu činili većinu zastupnika u Europskom parlamentu. Ali to zapravo nije bilo ni važno. U svakom slučaju, čisto zakonski, nisu mogli obvezati nikoga da provodi njihove odluke. Međutim, uspjeli su podići politički val, kojeg su primijetili predstavnici velikih i srednjih kompanija i javnih organizacija, a vlade zemalja članica Europske ekonomske zajednice su ih bili prisiljeni slušati. Rezultat su bile radikalne reforme europskih integracija sredinom ’80-ih, koje su Europu učinile onakvom kakvom je danas poznajemo.

Pitanje je hoće li vjerojatni prijedlozi uvjetno “desničarskog bloka” u budućnosti imati sličan učinak na Europski parlament? Podsjetimo da su u nekim zemljama Europske unije, poput Italije, Mađarske i Austrije, predstavnici tog saveza već na vlasti, a pitanja koja europski desničari namjeravaju postaviti mogu biti presudna za ukupnu sudbinu europskih integracija.

Prvo, to je položaj i uloga Europske komisije, ozloglašene organizacije takozvanih europskih birokrata. Od sredine ’80-ih se Europska komisija iz skromnog izvršnog tijela EU razvila u moćnu strukturu sa snažnom korporativnom kulturom i visokim stupnjem arogancije prema državama članicama EU, uz iznimke, naravno, moćnih zemalja kao što su Njemačka ili Francuska.

Europska desnica kao najpoželjnije radikalno rješenje predlaže da se Europska komisija sa sadašnjim kapacitetima u potpunosti ukine. Razlog je jednostavan – upravo zato što predstavlja prijetnju stvarnom suverenitetu država članica Europske unije. Alternativna Europskoj komisiji bi bile specijalizirane agencije odgovorne za rješavanje konkretnih zadaća u ime država Europske unije.

Čak i neznatno kretanje prema provedbi takvog scenarija promijenilo bi lice moderne Europe do neprepoznatljivosti.

Drugo, europska desnica poziva na odustajanje od većine čisto političkih aspekata integracije, ali uz potpuno očuvanje zajedničkog tržišta. Stranke ovog bloka zahtijevaju temeljitu, a ne kozmetičku reformu europske migracijske politike, što je danas vjerojatno najvažniji zahtjev birača, jer aktualna politika izravno utječe na tržište rada, sigurnost i europske vrijednosti u zajednicama u kojima su očuvane. Aktualnu migracijsku politiku Bruxellesa Europljani jednostavno vide kao prijetnju. Tako misle čak i ljudi koji su u potpunosti zadovoljni tradicionalnim europskim establišmentom, koji žive između Bruxellesa i Strasbourga, glavnih središtima upravljanja Europskom unijom.

U jednom od svojih nedavnih članaka je poznati američki povjesničar Timothy Snyder rekao, iako ne izravno, kako vodeće zemlje Europe moraju biti dio veće unije kako bi izbjegle vlastitu radikalizaciju. Dakle, neka vrsta carstva, a sasvim je prirodno da vladajuće tijelo takvog carstva treba biti nadnacionalno i da tretira nacionalne države s jednakim prezirom. Donedavno je Europska komisija tvrdila da je upravo ona takvo nadnacionalno tijelo, stoga će njeno značajno slabljenje pogoditi ideale svih onih koji u budućnosti Europu vide kao carstvo.

Ipak, treba naglasiti da čak i u slučaju povijesnog uspjeha “Nacionalnog ujedinjenja”, “Lige” i njihovih saveznika na predstojećim izborima ovaj blok neće moći odmah promijeniti smjer razvoja Europske unije. Ali će moći stvoriti političke poticaje za kretanje Europe ne prema carskom čudovištu, nego slobodnom savezu nacija, a samo takva Europa može biti stabilna.

Štoviše, svako carsko čudovište uvijek ima i nacionalno lice. Primjera u povijesti je mnogo. Austro-Ugarska monarhija nije bila “dom naroda” od Galicije do zapadnih austrijskih granica i od Češke i Slovačke do južnoslavenskih naroda i Jadrana. To je bila “Austrija”, “crno-žuta KuK monarhija” kojom je car i kralj upravljao iz Beča. Čak je i Sovjetski Savez, zbog izrazito federalnog unutarnjeg uređenja možda nepravedno, često percipiran kao “Rusija”.

Lice Europe u posljednjih 10 godina predstavlja njemačka kancelarka Angela Merkel i slijedom toga se na EU gleda kao na Veliku Njemačku. U samoj Njemačkoj imamo protivljenje imperijalizmu i podređivanja svih istim pravilima, ali “alternativu” postojećem sustavu, što je paradoksalno, politički protivnici promjena nazivaju “neofašističkom”.

Ruski akademik Timofej Bordačev pojašnjava kako se, povijesno gledano, Europa uvijek suočavala s izborom dva scenarija europskog jedinstva.

“Nazovimo ih “jedinstvo prema Rousseau” i “jedinstvu prema Hobbsu”. Prvi scenarij uključuje dobrovoljno udruživanje europskih zemalja u onim pitanjima koja ne krše njihova suverena prava. Upravo je taj model, od njenih početaka, postavio temelje europske integracije i bio podvrgnut značajnim promjenama u posljednjih 10 do 15 godina. Drugi model, “prema Hobbesu”, je imperijalni oblik povezanosti s jakim zajedničkim centrom”, pojašnjava Bordačev.

“Takvu uniju su, na primjer, pokušali stvoriti Napoleon ili Hitler”, podsjeća ruski akademik s Centra za sveobuhvatne europske i međunarodne studije Fakulteta svjetskog gospodarstva i međunarodnih poslova.

Suvremeni europski establišment se osjećao sasvim ugodno pod okriljem europske birokracije i praksi koje je nametala. Narodi su pozvani da uživaju u prednostima integracije, kao što je besplatni roaming i da 9. svibnja proslavljaju “Dan Europe”.

Što će značiti početak okretanja Europe prema demokratičnijoj, ali istovremeno organizacijski labavijoj asocijaciji? Teoretski, to znači mnogo veću slobodu manevriranja europskih država u odnosu s ostatkom svijeta i provedbu nacionalnih ciljeva unutar same  Europe. Međutim, to može zahtijevati promjenu cjelokupne paradigme stavova prema Europi i europskom nacionalizmu, kojeg izvan granica EU svi tumače po sjećanju iz Drugog svjetskog rata. Ako je to još uvijek tako, a to možemo znati samo kada desnica bude toliko jaka da ostvari zacrtane ciljeve, to bi za ostatak svijeta mogao biti vrlo veliki izazov.

No, vrijedi se nadati i pokušati. Konačno, nacionalizam Charlesa de Gaullea nije “nacionalizam” maršala Pétaina i kolaboracionističke  Višijske Francuske, kao što nacionalizam Viktora Orbana, koliko god mu to pripisivali, nije “nacionalizam” admirala Miklósa Horthya. Isto tako se Alternativa za Njemačku ne može uspoređivati s nacistima Adolfa Hitlera, kao što talijanska “Liga”, nastala kao separatistički pokret sjevernih regija takozvane “Padanije” ima malo ili ništa s crnokošuljašima Benita Mussolinija. To su “crvene linije” koje se ne smiju i vjerojatno ih nitko neće prijeći, stoga svaki pokušaj “reforme” europskog carstva s de facto sjedištem u Berlinu treba pozdraviti.

Ruski Dan pobjede nad nacifašizmom i Zapad sa svojom proslavom Dana Europe