Osam glavnih uzroka i formalnih razloga za rat

Trenutno u svijetu postoje brojni oružani sukobi koji uzorkuju žrtve, ali i uništenje infrastrukture i ekonomske gubitke. U pravilu se rat vodi između različitih zemalja, ali postoje i ratovi unutar jedne zemlje. Kroz povijest su se ratovi vodili na području različitih država, ali je tehnologija u ovom trenutku dosegla razinu da se ratovi vode s najvećim ljudskim i ekonomskim gubicima u povijesti. Ali koji su uzroci rata? U nastavku opisujemo 8 glavnih uzroka koji dovode do oružanih sukoba.

1. Gospodarske koristi

Često ratovi nastaju kada jedna zemlja želi preuzeti bogatstvo druge zemlje. Mogu postojati i drugi razlozi, ma kakvi god bili, u svim ratovima uvijek postoji ekonomski interes, čak i ako strane u sukobu govore o drugim, plemenitijim razlozima. Ranije su se tijekom ratova ljudi borili za posjedovanje dragocjenih resursa kao što su zlato i srebro, kao i stoke. U današnjem svijetu se ljudi bore za druge resurse – naftu, minerale ili materijale koji se koriste u industriji. Neki znanstvenici vjeruju da populacija planete raste i stoga postoji nedostatak resursa. Stoga, oni u budućnosti predviđaju više ratova. Ti će se ratovi voditi za najpotrebnije resurse – vodu i hranu.

Kao primjer takvog rata, znanstvenici spominju anglo-indijske ratove od 1766. do 1849. godine, kada je Engleska pretvorila Indiju u svoju koloniju, čime su Englezi zagospodarili vrijednim resursima.

2. Osvajanje novih teritorija

Zemlja može odlučiti da treba nove teritorije, kako bi proširila svoj životni prostor za poljoprivredu ili za neku drugu svrhu. Teritorije također mogu biti tampon zone između dvije zaraćene države. Tu je i neizravni rat oko tampon zona, koji se ne vodi izravno između zaraćenih država, nego između zaraćenih zemalja i treće strane. Svaka zemlja podržava jednog od protivnika, ovisno o tome što odgovara njegovim interesima.

Takvi ratovi su se često događali tijekom Hladnog rata. Takozvani Šestodnevni rat između Izraela i arapskih zemalja je ogledan primjer ovakvog rata.

3. Religija

Religijski sukobi u pravilu imaju vrlo duboke korijene. Neslaganja traju dugo vremena, ali se sukob rasplamsa naglo i silovito. Vjerski ratovi mogu imati i druge uzroke, kao što su nacionalizam ili osveta, ali je u ovakvim ratovima, koje zovemo i sektaškima, glavni razlog uvijek prikriven obranom vjere, nacije ili osvetničkim aktivnostima zbog povijenih nepravdi.  Vjerski ratovi se mogu voditi između predstavnika različitih vjeroispovijesti, kao što su bili pljačkaški Križarski ratovi, ali i unutar jedne ispovijedi, kao što je sukob između sunita i šiita, koji je najvećim dijelom orkestriran iz inozemstva i nemuslimanskih zemalja.

4. Nacionalizmi

Ovdje je slučaj sličan kao u vjerskih ratova. Nacionalistički rat je pokušaj da se dokaže da je vaša zemlja bolja od druge uz pomoć sile i često se pokreće invazijom na tuđe teritorije. Dr. Richard Ned Lebov, profesor teorije međunarodne politike na Royal College of London, vjeruje da je sigurnost glavna pokretačka snaga država, a nedostatak sigurnosti je glavni uzrok rata.

Radikalni nacionalizam rađa imperijalizam, budući da je izgrađen na ideji pokoravanja drugih zemalja. Nacionalizam je temelj i za rasizam, kao što pokazuje primjer Hitlerove Njemačke.

Jedan od primjera takvih ratova je Prvi svjetski rat, a danas strogo treba paziti na granicu koja dijeli patriotizam od špiljskog nacionalizma, iako mnogi ova dva pojma vole stavljati pod isti nazivnik.

5. Osveta

Želja da se kazni za ono što se doživljava kao povijesno pretrpljena nepravda u pravilu postaje glavni motiv za pokretanje osvetničkih ratova. Nažalost, osvetnički rat može dovesti do beskonačnog lanca vojnih akcija jedne strane prema drugoj i obrnuto, što može biti vrlo teško zaustaviti.

Osveta je također povezana s nacionalizmom, ali nikada nije pravi urok rata iako su ljudi iz neke zemlje mogu smatrati da su povrijeđeni njihovi nacionalni osjećaji. Povijesno gledano, osveta je bila izgovor za pokretanje mnogih ratova u Europi.

U moderno doba je primjer osvetničkog rata, ali sa sasvim drugim ciljevima, američki rat protiv međunarodnog terorizma, koji je uslijedio kao odgovor na terorističke napade 11. rujna 2001. godine.

6. Građanski rat

Takvi se ratovi pokreću zbog nepremostivih razlika dva ili više suprotstavljena tabora unutar jedne zemlje. Ta neslaganja se mogu ticati raznih pitanja, od onoga tko bi trebao upravljati zemljom, kako upravljati zemljom, prava građana zemlje i tako dalje. Takva neslaganja često dovode do krvavih sukoba između građana iste zemlje koji pripadaju različitim frakcijama. Građanski ratovi također mogu biti pokrenuti od strane separatističkih pokreta koji traže neovisnost.

U ovu kategoriju, primjerice, spadaju Američki građanski rat vođen od 1861. bo 1865., građanski rat u Rusiji između “crvenih” i “bijelih” početkom prošlog stoljeća, Španjolski građanski rat i drugi.

7. Revolucije

Revolucije se pokreću kada se dio stanovništva protivi skupini ili osobi koja je na vlasti, jer toj skupini ljudi ne odgovara način na koji se upravlja zemljom. Revolucije se pokreću iz različitih razloga, uključujući ekonomske poteškoće dijela stanovništva ili nepravdu prema određenim skupinama ljudi. Tim čimbenicima se mogu  pridružiti i drugi, poput od naroda neprihvaćenih ratova koje su vlasti pokrenule protiv drugih zemalja. Revolucije često vode do građanskih ratova, kao što je to bio slučaj u Rusiji početkom prošlog stoljeća.

Danas se vode rasprave mogu li revolucije biti “nenasilne”, kako ih je osmislio američki znanstvenik Gene Sharp, koji je istraživao uspjeh nenasilne borbe Gandhija. Međutim, “nenasilne revolucije” provedene po uputama Genea Sharpa su uglavnom završile raznim oblicima navedenih ratova, uglavnom građanskim, ali s karakteristikama nacionalističkih, vjerskih i drugih sukoba. Tako da možemo reći da je pogrešno tumačio iskustvo nenasilne borbe Gandhija i indijsku borbu za neovisnost pretočio u teoriju o “nenasilnoj revoluciji”.

8. Oslobodilački i obrambeni ratovi

Kao i kod ostalih kategorija, oslobodilački ratovi istovremeno mogu biti nacionalistički, vjerski, ideološki, ali su u prom redu ekonomski.

Postoje oslobodilački ratovi koji su obrambeni i reakcija na inozemnu agresiju, što te ratove čini opravdanima.

Međutim, kako današnji svijet uglavnom osuđuje vojnu agresiju sve više osuđuje, države često tvrde da su prisiljene voditi rat kako bi se obranile od agresora ili potencijalnog agresora. Primjer takvog rata je saudijska agresija na Jemen ili učestala izraelska bombardiranja Sirije. U oba slučaja se agresori pravdaju da se brane od stvarnog ili potencijalnog neprijatelja.

To jest, zemlje pokreću upozoravajuće udare i žele poručiti: “Mi ćemo napasti njih, prije nego oni napadnu nas”.