Paralelni svemir NATO pakta: Rusi su dobri ljudi, ali razumiju samo jezik sile

Vjerujući kako ne postoji suglasje u NATO paktu, Rusija bi napravila strašnu stratešku grešku ako se odluči napasti bilo koju zemlju u savezu, govoreći za poljsku televiziju TVN24 je izjavio zapovjednik američkih snaga u Europi, general Ben Hodges. Američki vojni dužnosnik je dodao kako, unatoč činjenici da je Rusija velika zemlja s velikom poviješću i divnim ljudima, ona poštuje samo silu i zbog toga NATO mora pokazati jedinstvo i odlučnost u odvraćanju Rusije od agresije.

TVN24: Rekli ste da uopće ne vjerujete Rusiji. Ali je bilo vremena kada nije bilo niti jednog američkog tenka u Europi, jer su možda, po prvi put nakon kraja Hladnog rata, SAD počele vjerovati Rusiji? Kada ste shvatili da NATO ne može vjerovati Rusiji? Je li to bilo nakon pripojenja Krima i invazije na Ukrajinu ili ranije?

General Ben Hodges: Bismarck je u 19. stoljeću rekao da nikakav ugovor s Rusijom ne vrijedi papira na kojem je potpisan. Svi mi trebamo biti oprezni kada potpisujemo ugovore s Moskvom. Rusija je velika zemlja s prekrasnom poviješću i prekrasnim ljudima, ali poštuju samo silu. Ako naš savez ne pokaže jedinstvo i odlučnost, onda ćemo je samo potaknuti na agresiju.

Imate pravo, mislili smo da bi Rusija mogla biti naš partner. Sjećam se kad su ruski vojnici služili s nama u Bosni u okviru IFOR snaga. Tamo smo implementirali rješenja iz Daytona. Tada sam mislio da ćemo uspjeti.

No, morali smo se probuditi kada su 2008. napali Gruziju. Ali budući da je bilo daleko, a invazija je bila malena, nakon nekog vremena svi su to zaboravili. I dalje 20% teritorija Gruzije drži 10 tisuća ruskih vojnika koji imaju sjedište u Južnoj Osetiji i Abhaziji. Tada je došla invazija Ukrajine i aneksija Krima i već se upalio alarm. Svi su shvatili da bismo se trebali nositi s takvim situacijama.

TVN24: Mislim da su se mnogi moji zemljaci počeli bojati kad su Rusi pokrenuli invaziju na istočnu Ukrajinu. Ranije, kao što ste se prisjetili, napali su Gruziju. Mislite li da su granice zemalja NATO pakta neka vrsta crvene linije koju Rusija nikada neće biti spremna prijeći ili ne možemo biti sigurni u to?

General Ben Hodges: Rusija bi napravila strašnu stratešku pogrešku ako bi pomislila da u savezu nema jednoglasja i da neće reagirati dovoljno brzo. Rusija ne želi osvajati Poljsku, Njemačku ili neku drugu zemlju NATO-a. Ako usporedimo 29 zemalja Sjevernoatlantskog saveza s Rusijom, tada, uz nuklearne bojeve glave, imamo značajnu prednost. Nisu nas u stanju pobijediti u otvorenom sukobu.

Rusija želi promijeniti međunarodni poredak u Europi i želi dovesti u pitanje načela EU i NATO pakta. Što se tiče Sjevernoatlantskog saveza, Moskva želi pokazati kako NATO nije u stanju zaštititi svoje članove. To znači da se radi o hibridnom ratu, dezinformacijama, nuklearnoj prijetnji i kibernetičkim terorističkim napadima.

Time se stvara neka vrsta izgovora za ulazak u Latviju, Litvu, Poljsku ili, možda, Rumunjsku. Lavrov, jedan od najcjenjenijih diplomata na svijetu, jednom je rekao da je dužnost Rusije da zaštiti sve svoje građane koji žive izvan zemlje, to jest u Poljskoj, Latviji ili Litvi.

To može biti razlog za ograničeni udar. On će biti vrlo brz. Njegov cilj će biti da se pokaže kako savez nije bio u stanju obraniti svoje članove. To je izazov s kojim se suočavamo. Što se tiče odvraćanja. Kako možemo spriječiti Rusiji da počini tako veliku grešku? Savez nastoji povećati brzinu vojnog odgovora. Ono što u smislu modernizacije čini Poljska će povećati naše kapacitete. U smislu doprinosa Poljske je također važna najava izgradnje središnje zračne luke do zapadno od Varšave. Moramo pokazati Rusiji da se možemo brzo premjestiti, ili tako brzo kao oni. Tada s njima možemo imati iste odnose kao za vrijeme Hladnog rata.

Početak “buđenja” NATO pakta u Gruziji 2008.

Podsjetimo, rat u Gruziji je počeo napadom gruzijske vojske na Južnu Osetiju, kada su, nakon nekoliko dana  žestokih sukoba između gruzijske vojske i snaga Južne Osetije u tom području, gruzijski vojnici 7. kolovoza 2008. pokušali zauzeti grad Chinvali, glavni grad Južne Osetije. Borbe su počele snajperskom i artiljerijskom vatrom, nakon čega je proglašeno primirje. Iako su za sutradan zakazani pregovori o miru, tijekom noći su se borbe intenzivirane. Sutradan, 8. kolovoza, Rusija je poslala dodatne trupe u Južnu Osetiju. Prema službenom priopćenju Moskve, to je učinjeno kako bi se zaštitili civili u Južnoj Osetiji od kojih većina ima rusko državljanstvo. Na strani Južne Osetije su se borili i dragovoljci iz Abhazije. Tadašnji gruzijski predsjednik Mihail Saakašvili je 8. Kolovoza 2008. optužio Rusiju da je izvršila agresiju na njegovu zemlju i da su ruske vojne snage bombardirale gruzijske civile.

Međutim, izvješće Europske unije iz 2009. je zbog napada na Chinvali Gruziju krivom proglasio za izbijanje rata u Južnoj Osetiji. Kako ne bi sva krivnja pala na teret Tbilisija i vlade Mihaila Saakašvilija, EU je dodala kako je do napada došlo “nakon mjeseci provokacija od strane Južne Osetije”.

Potom se navodi “kako je Rusija je imala pravo zaštiti svoje vojno osoblje u Južnoj Osetiji, ali ne i pokrenuti vojnu ofenzivu na Gruziju”, što je prilično nejasna formulacija. Prema njoj se 500 pripadnika ruske mirovne misije, koja je tamo bila raspoređena od 1992. i uspostave primirja između Gruzije i samoproglašene Republike Južne Osetije, trebalo oduprijeti gruzijskoj vojsci, pripremanoj od strane američkih vojnih instruktora i koja je tada, bez dragovoljaca iz susjednih zemalja, imala 37 000 vojnika. Moskva je odlučila da mora spasiti svoje vojnike i civile Južne Osetije, pravo koje joj ne spori ni izvješće Europske unije i poslala je 15 000 vojnika koji su ubrzo potisnuli gruzijske snage i došle nadomak Tbilisija. No, ulazak u glavni grad Gruzije nije bio cilj. Ruska vojska i lokalne snage Južne Osetije su samo razoružali i uništili gruzijsku bazu oko 16 kilometara južno od Gorija. Nakon toga je objavljeno povlačenje s gruzijskog teritorija u Južnu Osetiju i Abhaziju, danas de facto neovisne republike koje imaju priznanje Rusije i još nekoliko zemalja u svijetu.

Nakon državnog udara u Ukrajini u veljači 2014. godine, referenduma na Krimu i ustanka naroda Donbasa, koji je imao i još uvijek ima punu podršku Moskve, NATO je preoblikovao stvarnost i širiti djelomičnu istinu o ratu u Gruziji i zbivanjima u Ukrajini, što je na kraju dovelo do predstavljanja nekakvog  “šireg ruskog plana za uspostavu hegemonije nad bivšim postsovjetskim prostorom”, uključujući zemlje Baltika i Poljsku.