Pet godina sankcija je potaknulo rusku elitu na gospodarski razvoj i ruski patriotizam

Prošlo je pet godina od ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom i pružanja pomoći Moskve stanovnicima Donbasa da se učinkovito odupru vojnoj kampanji koju je hunta u Kijevu pokrenula protiv vlastitog naroda kojeg smatraju previše proruskim orijentiranim. To je ujedno bio razlog za uvođenje sankcija Rusiji od strane Sjedinjenih Država i vazalskih zemalja, koje su trebale oslabiti režim u Moskvi i ruski narod gurnuti na ulice u svrgavanje Putinove diktature. Te su sankcije trebale kazniti elitu Moskve, ali su bile kontraproduktivne i umjesto toga su potaknule gospodarski razvoj i patriotizam. Ukratko, Rusija u igri sankcija pobjeđuje, što ne tvrde RT, RIA Novosti ili Sputnik, već kolumnistica časopisa The National Interest Judy Twigg.

“Trenutni razgovor o sankcijama protiv Rusije je usredotočen na ciljeve i opseg. Kažnjavamo li ljude čije ponašanje najviše želimo promijeniti? Jesmo li nanijeli dovoljno boli onim pojedincima koji su odgovorni za stvaranje kaosa u Ukrajini i Krimu, zbog nesmotrenih napada na Sergeja Skripala i druge i zbog bezobzirnog uplitanja u zapadne izbore? Možemo li povrijediti ruske elite tako da će Putin to primijetiti? Jesmo li učinili dovoljno?”, pita se američka novinarka.

U barem jednom sektoru su sankcije su školski slučaj nenamjernih posljedica. Dovele su ruske poljoprivrednike u najbolje okruženje za poslovanje u kojem su ikada bili. Kontrasankcije usmjerene na uvezene zapadne prehrambene proizvode, koje su stupile na snagu samo nekoliko dana nakon početnih zapadnih sankcija nametnutih ljeto 2014. godine, prvotno su ruskim potrošačima zadavale glavobolje. Bili su željni nedostatka neposrednih alternativa ukusnim europskim sirevima i prerađenoj hrani. No, nepca su se brzo prilagodila, a učinci supstitucije uvoza do 2016. su od Rusije stvorili najvećeg izvoznika pšenice u svijetu. Uz sve to, nakon što Sjedinjene Države, zahvaljujući carinama tarifama i trgovinskim ratovima, gube globalna agrotržišta, Rusija aktivno i agresivno popunjava prazninu.

Početkom 2014. i ujedinjenja Krima s Rusijom i nastavka sudjelovanja Moskve u ustancima u istočnoj Ukrajini, SAD, Europska unija i nekoliko drugih zapadnih zemalja su Rusiji uveli sankcije. Tijekom 2014. su te mjere napredovale od diplomatskih ograničenja na ranije zakazanim sastancima i razgovorima, do sankcija protiv određenih pojedinaca i organizacija ciljanim zabranama viza i zamrzavanje imovine. Na kraju, u srpnju i rujnu iste godine, sankcije su proširene na ruski financijski, obrambeni i energetski sektor. Potonjem je ograničen pristup tržištima kapitala i kreditima s niskim kamatama, nametnut je embargo na oružje i zabranjen je izvoz robe dvostruke namjene vojnim klijentima, uz zabranu izvoza inovativnih tehnologija ekstraktivne proizvodnje, a za sve ostale izvoze povezane s energijom trebaju posebna odobrenja. Od 2014. su se sankcije održavale i povećavale, ali su ostale unutar tih kategorija.

U kolovozu 2014. Rusija je pokrenula protuudar zabranom uvoza određenih prehrambenih proizvoda iz Sjedinjenih Država i EU. Embargo je uključivo govedinu, perad, ribu i plodove mora, voće i povrće, orašaste plodove, mlijeko i mliječne proizvode, sir i široku paletu prerađene i pripremljene hrane. Zabrana je bila široka i obuhvaćala je i proizvode i luksuzne predmete. Pogodila je mnoge namirnice o kojima je Rusija najviše ovisila o uvozu, a širok geografski opseg zemalja koje su pogođene sankcijama Moskve  otežao je da se potpuno nadoknade nestašice povećanjem uvoza iz prijateljskih zemalja.

Utjecaj sankcija

Rusija je osjetila utjecaj sankcija na tri neposredna načina. S povećanjem volatilnosti na deviznim tržištima, što je dovelo do značajne deprecijacije rublje i rezultirajućih inflatornih pritisaka, ograničenim pristupom financijskim tržištima i smanjenom potrošnjom i ulaganjima. Uvoz je u trećem tromjesečju 2014. godine potonuo.

Nagli pad svjetskih cijena nafte u četvrtom tromjesečju 2014. vjerojatno je imao još veći učinak na rusko gospodarstvo od sankcija i protusankcija. Krajem 2014. i početkom 2015. su cijene nafte pale sa 100 dolara po barelu u drugom tromjesečju 2014. na ispod 60 dolara do kraja 2014. Nastavile su padati do druge polovice 2015. i ruski prihodi od izvoza energenata su smanjeni za trećinu. Financijske sankcije su značile da Rusija ne može ublažiti pad cijena nafte posuđivanjem novca.

Odmah nakon toga, kontrasankcije Moskve su utjecale na hranu vrijednu 9,5 milijardi dolara godišnje, pokrivajući gotovo desetinu ukupne potrošnje hrane u Rusiji i četvrtinu uvoza hrane. Prije kontrasankcija je domaća proizvodnja pokrivala manje od 40 posto ruske potrošnje voća, 80 posto mlijeka i 90 posto povrća. Zabranjen je uvoz i 60 dolaznog mesa i ribe, te polovice uvezenih mliječnih proizvoda, voća i povrća. Općenito, udio uvoza u ukupnoj potrošnji hrane se smanjio s više od trećine u 2014. na nešto više od 20 posto u drugom tromjesečju 2017. godine.

Cijene su odmah porasle

Do veljače 2015. je inflacija hrane na godišnjoj razini iznosila je više od 23 posto. Kućanstva su se u kupovini hrane okrenula s tradicionalno skupljih, ranije uvezenih namirnica, prema jeftinijim, domaćim proizvodima. Rusi su usvojili strategije “pametnog kupovanja” i tražili prihvatljivu kvalitetu po nižim cijenama. Smanjili su apetite za prestižnim brendovima u korist robnih marki pouzdanih trgovina. Ubrzo se potrošačko okruženje uvelike prilagodilo i oporavilo i do 2018. godine su poskupljenja hrane bila znatno niža od ukupne inflacije.

Neki zabranjeni prehrambeni proizvodi iz EU su dolazili do Rusije kao reizvoz iz drugih zemalja. U posljednjem tromjesečju 2014. se, primjerice, izvoz mliječnih proizvoda EU u Bjelorusiju povećao deset puta u odnosu na prethodnu godinu, a izvoz voća i ribe udvostručio, sigurno ne zbog porasta potražnje na domaćem tržištu Bjelorusije. Iako nije činio veliki postotak ukupne ruske trgovine hranom, ovaj sekundarni uvoz je pogoršao trgovinske napetosti između Rusije i Bjelorusije i na kraju, u prosincu 2014. godine, doveo do ponovnog uspostavljanja carinskih kontrola između dviju zemalja, kao i prijetnje ograničenja na uvoz mlijeka. Najvjerojatnije s pravom je Rusija optužila Bjelorusiju da se pretvorila u dobrovoljni kanal za zabranjenu, krivotvorenu i niskokvalitetnu ili pogrešno označenu hranu.

Industrija

Ova je situacija bila Božji dar ruskoj agro-prehrambenoj industriji. U Moskvi su ozakonili i poticali strategiju supstitucije uvoza čiji je cilj bio zacrtan i prije ukrajinske krize, kada su u Rusiji odlučili da zemlja mora postati samodostatna u hrani.

Drugim riječima, sankcije su Putinu omogućile da prevlada dugogodišnju sramotu koja seže do kolapsa sektora ’90-ih. Ubrzo nakon objave protusankcija, mnogi stručnjaci su se zapitali jesu li popisi zabranjenih proizvoda planirani davno ranije, kao mjera namijenjena povećanju domaće proizvodnje.

Ruska prehrambena industrija iskoristila je ovu priliku. Mnogi investitori koji se prije nisu bavili poljoprivredom iznenada su se zainteresirali za ovaj sektor.

Najviši ruski oligarsi su također dobili poruku u kom smjeru ulagati, a poljoprivredni sektor je za neke postao mjesto nacionalnog ponosa i domoljublja. Viktor Vekselberg, na primjer, počeo je ulagati u izgradnju gradskih staklenika.

Vlada je izdvojila 242 milijarde rubalja, nešto manje od 4 milijarde dolara, za potporu poljoprivredi u razdoblju od 2018. do 2020. Potpore su usmjerene na željeznički prijevoz, subvencionirane zajmove, potpore regijama, djelomične naknade za kapitalna ulaganja i ciljanu potporu proizvođačima mlijeka.

Novi zakoni za javnu nabavu daju prednost domaćim proizvodima, ne samo u hrani, nego i za sve sektore, uključujući ključne industrije zemlje. Ovaj poticaj od strane vlade je u kombinaciji s protusankcijama dao prednosti prehrambenoj industriji.

Čak su i podsektori, koji nisu obuhvaćeni sankcijama i protusankcijama, zatražili ulazak u igru. U lipnju 2015. su ruski proizvođači slatkiša zatražili proširenje embarga na uvoz europske čokolade, nadajući se da će osvojiti tržišni udio kojeg su imali Belgija, Francuska i Njemačka.

Možda situaciju najbolje sažima rečenica iz 2015. godine: “Zahvalni  smo našim europskim i američkim partnerima, koji su nam omogućili pogled na poljoprivredu iz novog ugla i pomogli da pronađemo nove rezerve i potencijale.”

Hrana je bila jedna od rijetkih svijetlih točaka u inače mračnoj ekonomiji zemlje u razdoblju od 2014. do 2016. godine i ovaj je sektor bilježio prosječnan rast od 3,2 posto.

Prema riječima Andreja Gurijeva, izvršnog direktora tvrtke PhosAgro, ruskog proizvođača fosfatnih gnojiva: “U jednom danu se ruska poljoprivredna pretvorila u pakleno profitabilan sektor.” I rast se nastavlja. Rusija sada proizvodi gotovo dvostruko više žitarica nego što konzumira, dok je u šećeru i mesnim proizvodima gotovo samodostatna. Domaća proizvodnja je potpuno zamijenila uvoz svinjetine i piletine. Do 2016. je Rusija postala najveći svjetski izvoznik žitarica, a preuzela važno mjesto u prodaji oružja, koje je postalo druga najveća izvozna roba u Rusiji, odmah nakon nafte i plina, koje je zemlji dalo gotovo 21 milijardu dolara.

Područje Crne Zemlje središnje i južne Rusije, blizu luka Crnog mora, dobro je pozicionirano za opskrbu velikih uvoznika pšenice kao što su Turska i Egipat, a došlo je i do velikih ulaganja u skladišta i izvozne terminale. Ova turbulencija na tržištu hrane je privukla novu supersilu i Kina ubrzano otvara tržište za rusku soju i sjemenke suncokreta, zamjenjujući tako američke proizvode pogođene carinama.

I ne zaustavlja se na tome. Rusija još ima oko 50 milijuna neiskorištenih jutara potencijalno produktivnog zemljišta. 2017. je samo pod pšenicom bilo 79 milijuna samo pod pšenicom. Tome treba dodati i velike količine pod kukuruzom i ječmom, što su kulture koje se dobro štite od lošeg vremena i nepredvidivih tržišta. Putinove “svibanjske uredbe” od prošle godine su uključivale cilj da se do 2024. Izvoz hrane udvostruči i dosegne vrijednost od 25 milijardi dolara. Ne nužno u američkoj valuti, naravno.

Supstitucija uvoza  poljoprivrednih i prehrambenih proizvodima zasigurno nije proces bez izazova. Deprecijacija rublja je povećala cijene uvezenih strojeva i tehnologija koje se koriste u proizvodnji hrane, a dostupnost ruskih zamjena je i dalje ograničena. Treba uzeti u obzir troškove modernizacije i širenja. Visoke kamatne stope ograničile su mogućnosti za ubrzana ulaganja. Programi državne potpore rutinski kasne s isplatom sredstava. Pad potražnje za relativno skupom hranom smanjen je zbog nedostatka zapadne konkurencije. U uvozu i dalje dominiraju proizvodi visoke vrijednosti, uključujući govedinu, voće i povrće. Ruska pšenica je relativno  slabije kvalitetu odnosu na zapadne i prosječno ima 11,5% proteina naspram 13,5% u američkoj pšenici.

Međutim, utjecaj svih tih čimbenika je počeo padati 2016. Naime, nakon te godine su Njemačka i Nizozemska prodale Rusiji poljoprivrednu opremu u vrijednosti od 650 milijuna dolara, a niže cijene ruske pšenice su “ustupak” kupcima zbog nešto slabije proteinske vrijednosti.

Sami Rusi su se brzo prilagodili novoj liniji proizvoda na policama. Kupci su s vremenom shvatili da je kvaliteta domaćih alternativa uvezenoj hrani sve bolja. Dvije trećine anketiranih kupaca je u kolovozu 2017. reklo da se kvaliteta hrane pod zabranom uvoza u odnosu na prethodnu godinu nije pogoršala.

Rusi su zbog sankcija postali “prehrambeni nacionalisti”

U pozadini neslaganja dijela stanovništva sa sveukupnom ekonomskom politikom, većina Rusa za sve još uvijek krivi zapadne sankcije, a ne protusankcije Moskve, za ograničenu dostupnost nekih proizvoda i veću cijenu uvezene hrane. Čini se da je taj stav robustan, čak i ako zabrinutost zbog sankcija raste.

No, Rusi su se kao “potrošači”, što je riječ prikladna za zapadnjačke nacije, kao odgovor na sankcije okrenuli  “prehrambenom nacionalizmu”, kako ga zove Judy Twigg. 94 posto kupaca u velikim urbanim središtima 2015. i 90 posto u 2016. je reklo da radije kupuju ruske prehrambene proizvode čak i kada je dostupan uvoz jednake cijene i usporedive kvalitete. “Kupovati rusko” se diljem zemlje smatra gotovo patriotskom obvezom.

Postoje i problemi, ali su ruski farmeri pribjegli modelu “copy paste”

Najveća prepreka je bila u usklađivanje kvalitete sireva iz zapadne Europe. Stvari su u jednom trenutku postale očajne. U kolovozu 2017. je uhvaćen Rus koji je pokušao prokrijumčariti sto kilograma sira iz Finske, a sakrio ga je u posebno prepravljenom rezervoaru za gorivo.

Iako su se pojavili mnogi mali, zanatski ruski proizvođači, niti jedan od njih nije dostigao razinu švicarskih, talijanskih i francuskih sireva, jer mnogim proizvodima treba desetljeće da dosegnu željenu kvalitetu. Parmezan posebno je izazovan, jer se za njegovu proizvodnju koristi mnogo mlijeka, dug je proces sazrijevanja, a pristup kreditima dok sir stari je otežan.

Rusija proizvodi samo oko 60% sirovog mlijeka potrebnog za zadovoljenje potražnje za sirom i drugim mliječnim proizvodima, a neki domaći proizvođači sira umjesto toga koriste uvezeno suho mlijeko, odvojene mliječne proteine, pa čak i palmino ulje. Do sredine 2015. oko četvrtine ruskog sira se smatralo “lažnim” zbog upotrebe palminog ulja, čiji se uvoz u prvom tromjesečju 2018. godine u odnosu na prethodnu godinu povećao za 35,8 posto, što ukazuje da se praksa nastavlja. Očajnički tražeći prihvatljive izvore mlijeka, jedna farma izvan Moskve uvezla je tisuću koza.

Unatoč tim izazovima, protusankcije su stvorile tržišne mogućnosti u proizvodnji sira. Na primjer, moskovska regionalna vlada trenutno nadoknađuje polovicu troškova modernizacije obiteljskih mliječnih farmi i do 20 posto troškova za objekte za proizvodnju sira. Na velikom festivalu sira, koji se  izvan Moskve održava svakog ljeta od 2016. godine, poljoprivrednici su izložili omiljenu kravu koju su nazvali “Sankcije”, a jedan prodavač prodaje majice “Hvala vam za sankcije”. Novinari su se zabavljali sa šaljivim ilustrativnim publikacijama naslova “Sankcije predstavljaju ruske sirare s Gauda šansom”, “Rat i sir” i “Rusi zaobilaze sankcije kopiranjem sira”.

“Pokazat ćemo vam”

U srpnju prošle godine je Putin najavio da će kontrasankcij ostati na snazi barem do prosinca 2019. To nije bilo iznenađenje. Zašto bi se povukle, ako poljoprivrednici nezaustavljivo napreduju pod novim uvjetima?

Sankcije su stvorile šansu za obnovu uništene ruske prehrambene industrije i ruskog sela, a Putin ju je zgrabio. Nedavne američke carine se proširile na nova izvozna tržišta. Krećući se u tom smjeru, Trumpova administracija mora razmisliti o neočekivanim posljedicama kojih će sigurno biti kada pametan protivnik aktivno traži načine da iskoristi situaciju. Bez obzira na to gleda li Trump na Rusiju kao na protivnika ili želi li uopće zadržati sankcije, teško je zamisliti da jačanje ruske konkurencije američkim poljoprivrednicima može biti  željeni ishod režima sankcija, zaključuje Judy Twigg, koja je s pravom primijetila da su sankcije trebale kazniti elitu Moskve, ali su umjesto toga potaknule gospodarski razvoj i rasplamsale ruski patriotizam.

National Interest