Pobuna Turske protiv SAD-a: “Sankcije i destabilizaciju Irana nikako nećemo podržati”

Tursko-iranski odnosi su desetljećima bili napeti, posebice kada je 1987. Turska izrazila sumnje u veze Irana s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK), kada je Teheran snažno prosvjedovao protiv turskog bombardiranja iračkih sela na sjeveru ove zemlje. Iran je osudio ovaj napad i nazvao ga kršenjem suvereniteta Iraka, iako je tada bio u ratu s tom zemljom, a iranska vojska je uspjela zauzeti dio južnog Iraka.

Iran se protivio turskoj intervenciji jer su zračni napadi provedeni protiv kurdskih oružanih skupina koje su se borile protiv vojske Sadama Husseina, dok su na drugoj strani surađivale s Iranom kako bi se suzbila iranska kurdska oporba. Ovo složeno isprepletanje domaćih i međunarodnih raznih kurdskih frakcija je izazvalo poteškoće u odnosima Turske i Irana tijekom narednih godina. Međutim, 1992. godine su turski i iranski političari postupno došli do zajedničkog stava o kurdskim militantnim skupinama, jer su s teritorija Iraka Kurdi počeli napadati ne samo Tursku nego i Iran.

Kao odgovor, Iran se pridružio turskim operacijama i počeo bombardirati područje sjevernog Iraka. 1993. Iran je prihvatio prijedlog Turske za suradnju u području sigurnosti u regiji, a podržao je i turski stav o kategoričkom nepriznavanju neovisnosti iračkog Kurdistana.

Nije samo pitanje Kurdistana koje je vezalo Ankaru i Teheran. Turska se, na primjer, nikada nije dosljedno pridržavala zapadnih ni međunarodnih sankcija nametnutih Islamskoj Republici i bilateralna trgovina se oštro povećala tijekom 2000-ih. Turski godišnji izvoz u Iran se od 2001. do 2011. povećao s 361 milijun dolara na 3,5 milijarde dolara. Za isto vrijeme se iranski izvoz u Tursku povećao s 840 milijuna dolara na 12,4 milijardi dolara u 2011. Turska uvozi prirodni plin iz Irana i to oko 10 milijardi kubnih metara godišnje, što pokriva 30% njenih potreba, a  2001. je izgrađen i naftovod od Tabriza u Iranu do Ankare.

Turska je odigrala i veliku ulogu u osiguravanju iranskog izvoza u zamjenu za zlato, kada je Iran bio pod sankcijama Ujedinjenih naroda, čime Ankara dala veliki doprinos opstanku iranskog gospodarstva.

Najnovije zbližavanje se dogodilo nakon što su Kurdi najavili uspostavu neovisnog entiteta na sjeveru Sirije i nakon što se Rusija uključila u rat u sirijski sukob. Nakon ulaska Rusije u sirijski sukob se ravnoteža snaga okrenula u korist sirijske vlade i vojske i Turska je pristala na čvrstu suradnju s Iranom i Rusijom u rješavanju sirijske krize. Unatoč činjenici da je Turska američki saveznik i pokušava uvjeriti Washington da odustane od podrške sirijskim Kurdima, turski predsjednik Erdogan i njegovi suradnici u tom smislu imaju veću podršku Teherana nego od deklarativnog saveznika, Sjedinjenih Američkih Država. Sve ovo je dovelo do situacije u kojoj su veze Ankare i Teherana svakim danom sve jače, što potvrđuju i najnovije izjave turskih dužnosnika.

Turska neće izdati Iran i pridružiti se SAD-u u pritisku na Islamsku Republiku

Turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu je u intervjuu za televiziju NTV  izjavio “kako će svaka destabilizacija situacije u Iranu utjecati na situaciju u cijeloj regiji”, što je prirodno, jer je rat u Siriji, u kojem Turska i Iran djeluju kao saveznici, odavno poprimio oblik šireg geopolitičkog sukoba. Za Iran ovo znači kvalitativnu promjenu u aktualnim okolnostima, jer samo Iran, ako izuzmemo Siriju i nedržavne vojne skupine poput Hezbollaha i iračke šiitske armije, gotovo da nema saveznika na Bliskom istoku. U regiji protiv Irana aktivno djeluju Saudijska Arabija i Izrael, a Turska s njima ima napete odnose.

U isto vrijeme, prema izraelskom listu Haaretz, i sama Ankara je na rubu američkih sankcija zbog jačanja vojno-tehničke suradnju s Rusijom. Turska pokušava ne uništiti odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali za punopravni savez Washington mora odustati od potpore kurdskim YPG snagama u Siriji i paravojnim “Sirijskim demokratskim snagama” koje su SAD navodno stvorile za borbu protiv “Islamske države”. Washington u ovom trenutku popušta oko pitanja YPG snaga, ali za SDF snage tvrdi “kako je to multietnička sirijska vojska koja se bori protiv terorizma”, iako turska i druga obavještajna izvješća potvrđuju da su okosnica tih snaga opet sirijski Kurdi.

Ankara razumije da američki “ustupak” u povlačenju kurdskih YPG snaga iz područja Manbija za Tursku ne znači ništa i da se time ništa ne rješava. S druge, Turska u kurdskom pitanju u Teheranu vidi stabilnog saveznika, koji se kao takav dokazao više od tri desetljeća.

Osim toga, borba protiv “Islamske države”, koja je nakon osvetničkih terorističkih napada na Tursku pala u nemilost Erdogana, objektivno je Tursku i Iran pretvorila u “spojene posude”.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan otvoreno optužuje SAD i Zapad da pokušavaju potkopati nacionalni financijski sustav i gospodarstvo zemlje. Tursku je pogodila inflacija, a Bloomberg piše kako ove godine turska lira bilježi rekordne stope devalvacije u odnosu na ostale valute zemalja u razvoju. Iz ove skupine je gora od Turske samo Argentina, gdje je politika novog predsjednika Mauricia Macria uništila argentinski peso, koji je devalvirao za skoro 30%.

Potrošačke cijene u Turskoj su svibnju  porasle za 12,15%, što je najveće poskupljenje od studenog, dok je u travnju ta brojka bila znatno niža, oko 10,85%. Za usporedbu, prije dvije godine se inflacija u Turskoj kretala na razini od 8,8% godišnje, a službena prognoza za ovu godinu je bila samo 7%. Iako vlasti i dalje tvrde da je tursko gospodarstvo sada u fazi rasta i oporavka, Moody’s je objavio dugoročnu ocjenu Turske i reviziju s mogućnošću pada gospodarstva, što upućuje na povećane rizike povezan s potencijalnim vanjskim šokovima, obzirom na veliki deficit tekućeg proračuna. U ovim uvjetima je nedavno Središnja banka Turske odlučila povući svoje rezerve iz sustava Federalnih rezervi Sjedinjenih Država, što je možda veći  sukob u odnosima s Washingtonom od onoga o kurdskom pitanju u Siriji.

Nešto slično se događa u Iranu nakon odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa da se povuče iz nuklearnog sporazuma. Iranski predsjednik Hassan Rohani, kao i Erdogan, optužio je SAD za pokretanje ekonomskog rata protiv Irana i ekonomije Islamske Države. Naravno, Teheran u ovom slučaju ima čvršće argumente od Ankare.

Podsjetimo, SAD su nedavno pokušale nametnuti sankcije protiv Teherana u Vijeću sigurnosti ujedinjenih naroda i svim zemljama u svijetu, uključujući Tursku, uputile su poziv da odustanu od kupnje iranske nafte.

U travnju ove godine je realni tečaj iranskog rijala pao za gotovo dvostruko i za jedan dolar se mora izdvojiti 90 tisuća rijala. Vlasti zemlje su pokušale intervenirati, ali to nije pomoglo. Zapadni mediji tvrde da je devalvacija dovela do masovnih prosvjeda, iako nema potvrde i dokaza o bilo kakvim socijalnim nemirima u Iranu.

Bloomberg je potvrdio kako je politički pritisak Washingtona jedan od glavnih čimbenika devalvacije rijala. SAD su nametnule sankcije protiv guvernera  Središnje banke Irana i nekoliko tvrtki pod izgovorom da su navodno povezane s elitnim Quds snagama Iranske revolucionarne garde. The Wall Street Journal navodi kako strane banke zbog Trumpovih prijetnji odbijaju poslovati s Islamskom Republikom, bojeći se problema u odnosima sa Sjedinjenim Državama, iako najvećim dijelom govorimo o bankama zapadnih zemalja i koje su čvrsto umrežene u sustav iz Bretton Woodsa, bez mogućnosti alternativnog poslovanja.

Istovremeno, dok zapadni dužnosnici i stručnjaci otvoreno govore o američkoj namjeri da potkopavaju domaću političku stabilnost u Iranu, Turska je odbila sudjelovati u ovoj kampanji.

Štoviše, dvije zemlje su sebi postavile zajednički cilj. Žele utjecati na promjene u vanjskoj politici i ograničiti manevarski prostor Zapada da sankcijama i manipulacijom valute utječu na unutarnje prilike u Iranu i Turskoj. Poznato je se sankcijama puno učinkovitije može utjecati na takozvane demokratske zemlje, dok takve mjere protiv zemalja s vladavinom poput Turske i Irana obično daju slabe ili nikakve rezultate.

U isto vrijeme, Sjedinjenim Državama je glavni cilj zaustaviti suradnju Turskes sa Rusijom i prisiliti Erdogana da promijeni svoje odnose s Iranom. No, ovdje opet nastaje problem, jer je poznato da Recep Tayyip Erdogan ništa ne radi pod prisilom i odluke ne donosi pod vanjskim pritiskom.

Njemački stručnjak Christian von Soest kaže kako nije jasno kada i pod kojim okolnostima bi američke sankcije protiv Irana mogle biti ukinute. Međutim, čini se da je Ankara donijela odluku.

“Turska ne namjerava prekidati trgovinske odnose s Iranom zbog jednostrane američke odluke o sankcijama protiv Irana”, izjavio je turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu.

“Svi negativni procesi u Iranu će utjecati na cijelu regiju, na Tursku, Irak i Siriju. Destabilizacija i kaos u Iranu neće koristiti nikome. Ni Europskoj uniji ni drugim zemljama. Iran je naš važan partner i nastavit ćemo surađivati s njim, unatoč nekim neslaganjima”, dodao je Çavuşoğlu. Zauzvrat je iranski predsjednik Hassan Rohani zaprijetio kako će “SAD baciti na koljena”.

Ali ovo je samo početak. Tehran se može vratiti obogaćivanju urana, proces kojeg je obustavio 2015. Postavlja se i pitanje kako će Ankara reagirati ako Sjedinjene Države postanu aktivnije u regiji Kaspijskog mora i na Južnom Kavkazu?

Ne zaboravimo ni da je Erdogan sada u koalicijskom savezu s radikalnom Strankom nacionalističkog pokreta (MHP) Devleta Bahçelija, koji će dati vjetar u leđa čvrstom stavu predsjednika Erdogana i vladajuće Stranke pravde i razvitka (AKP).

Devlet Bahçeli je nakon nedavno održanih općih izbora u Turskoj izjavio “kako će prijateljstvo, savez i strateško partnerstvo između Turske i Sjedinjenih Država uskoro završiti”. Čelnik turskih nacionalista nije rekao je li to program Stranke nacionalističkog pokreta i dio koalicijskog sporazuma s Erdoganovom Strankom pravde i razvitka ili tek njegovo “predviđanje”. Bahçeli je u vrhu MHP-a od 1987. i malo je vjerojatno da se u svojoj 71. godini “predviđanjem budućnosti” počeo baviti kao hobijem.

U ovim uvjetima je za očekivati i da se SAD počnu uplitati u tursku politiku prema Azerbejdžanu, budući da Iran slovi kao armenski saveznik. Hoće li u tom slučaju Ankara također morati donijeti stratešku odluku ili će se suprotstaviti američkom uplitanju u veze Ankare i Bakua? Pred nama su brojne geopolitičke zagonetke koje su naizgled nerješive i za koje se nitko ne usudi davati prognoze, osim Devleta Bahçelija.

No, čak i  ako se održi labavi savez između Ankare i Washingtona, na drugoj strani je sve jači onaj između Turske i Irana, a odbijanje implementacije američkih sankcija protiv Islamske Republike od strane Ankare je smo vrh ledenog brijega neslaganja s američkim “saveznicima”.