Pogled iz Donbasa: Ukrajina je tretirala ljude ovog regiona kao podljude, što je učinilo mir nemogućim

Vojnom sukobu u Ukrajini, koji je počeo 24. februara, prethodio je dugi rat u Donbasu. Tokom osam godina odnio je živote najmanje 14.200 ljudi (prema podacima OHCHR-a), preko 37.000 je ranjeno, stotine hiljada su postale izbjeglice ili su im uništeni domovi. Deeskalacija je postignuta u februaru 2015. godine, pošto su obje strane shvatile da je loš mir bolji od dobrog rata i pokušale su pronaći političko rješenje na osnovu sporazuma iz Minska. To, međutim, nije uspjelo donijeti mir Donbasu, koji se umjesto toga suočio s osam dugih godina ekonomske i pravne blokade, praćene haotičnim granatiranjem područja u blizini linija fronta.

Bile su to osam teških godina, koje su uključivale obnovu bombardovanih škola, bolnica i kuća, prilično ponižavajuću zavisnost nekadašnjih dobrostojećih ljudi od humanitarne pomoći, ekonomski pad zbog ekonomske blokade koju je uvela ukrajinska vlada, ograničen pristup penzije i rizik od ranjavanja ili ubijanja za one koji žive u urbanizovanim područjima na liniji fronta. Ljudi koji su glasali za nezavisnost Donjecke i Luganske Narodne Republike na referendumu u maju 2014. nikada nisu mogli zamisliti da žive u ovom beskrajnom teroru.

Bili su primorani da čekaju da taj teror prestane do februara 2022. godine, kada je Rusija priznala nezavisnost Donbasa, a zatim je rasporedila svoju vojsku da ga, između ostalog, zaštiti i oslobodi teritoriju koju su ukrajinske snage okupirale od 2014. To baš i nije bilo šetnju parkom, ali stanovnici Donbasa sada znaju da će za njih rat uskoro biti gotov. Narodne milicije obje republike čine sve što je u njihovoj moći da pobijede što pre.

Spoljašnjem posmatraču može se učiniti da se neki građani Ukrajine uz podršku ruske vojske bore protiv drugih građana Ukrajine koje podržava NATO. Ovaj opis, međutim, ne bi zadovoljio nijednu stranu u sukobu. Stanovnici Donbasa sebe više ne smatraju građanima Ukrajine, dok ukrajinska vlada i društvo u cjelini negiraju njihov suverenitet i odbacuju ih kao saradnike i plaćenike Rusije. I jedni i drugi nisu u pravu.

U stvarnosti, upravo je to uskraćivanje suvereniteta navelo Donbas da se odrekne svega što ima veze sa Ukrajinom, a počelo je mnogo prije 2014. Dozvolite mi da dodam da se ono što je gore rečeno odnosi na cijeli jugoistočni region Ukrajine, takođe poznat kao Novorosija; međutim, slučaj Donbasa bio je najdramatičnija i najotkrivenija manifestacija.

Sve je počelo dehumanizacijom. Nakon sticanja nezavisnosti 1991. Ukrajina je bila prevelika da bi bila jednoobrazna. Entuzijazam Galicije na zapadu da izgradi nacionalnu državu bio je pomiješan s depresijom na jugoistoku zbog gubitka zajedničkog ekonomskog prostora sa Rusijom. Izgradnja mašina u Dnjepropetrovsku, Harkovu i Zaporožju je opala, a crnomorske brodske operacije u Odesi su zatvorene. Zemlja je opstala zahvaljujući metalurgiji i rudarstvu uglja. Obje industrije bile su koncentrisane oko Donbasa.

Dok je gotovo milion ljudi izašlo na ulice širom Galicije na sahranu ukrajinskog političara i disidenta iz sovjetskog doba Vjačeslava Čornovola, radnici Donbasa su se mučili u rudnicima. Dok su Ukrajinci putovali u Evropu kao radni imigranti, rudari u Donbasu su umirali na poslu zbog loših sigurnosnih standarda (profit je bio viši od života tokom tih mršavih godina).

”Neka ti rudari umru. Oni ionako ne vide ukrajinsko nebo” – tako su tada razmišljali neki Ukrajinci. Građani Donbasa nisu mnogo rasuđivali – bili su previše zauzeti iskopavanjem uglja i topljenjem čelika. Ipak, najagresivniji od njih nisu bili zadovoljni tom postavom, pa su odabrali put kriminala i napadačkih napada. Devedesete su bile vrijeme rasprostranjenog kriminala u Ukrajini, a takozvane ”donjecke bande” bile su među najvještijim u tome. Donbas se sada doživljavao kao leglo kriminalaca, što je dodatno narušilo njegov imidž. Istovremeno, Ukrajinci su zatvorili oči na slične finansijske grupe sa kriminalnim vezama u obližnjem gradu Dnjepropetrovsku.

Djelomično očuvana industrija (objektivno gledano, metalurgiju je lakše održavati nego, recimo, raketnu konstrukciju) i koncentracija kapitala u rukama uske grupe oligarha učinili su Donbas vozilom Partije regija, koja je bila poznata kao „pro-ruska”. U stvari, u tome je bilo malo ”proruskog” – osim činjenice da su njeni lideri iskoristili želju ljudi na jugoistoku da nastave da koriste ruski i zadrže svoje ekonomske veze sa Rusijom kao način da pojačaju svoju bazu. Ovo je bio posljednji korak ka dehumanizaciji Donbasa, koji se sada doživljavao kao neukrajinski. Umjesto podsticanja međuetničkog dijaloga, to je samo dovelo do obećanja ukrajinskih nacionalista da će Donbas učiniti više ukrajiniziranim. Bilo je isto kao što su ranije govorili o Krimu – da će ili biti ukrajinski ili depopulacijski.

Pojavila se karikatura tipičnog stanovnika Donbasa – zloglasnog alkoholičara, niskog radnika koji sanja o tome da Ukrajinu preda Kremlju. Ljudi u Donbasu su se uvrijedili, pričali o svojoj složenoj industriji koja zahtijeva sofisticirane vještine, i nazivali Ukrajince freeloaderima. Podjela unutar zemlje stalno raste.

Nakon toga uslijedio je prvi talas protesta na Majdanu, koji je odbacio jugoistok pod političkim vodstvom Donbasa kao entitet koji ne zaslužuje politički glas. Predsjednički izbori podijelili su zemlju na dvije polovine, a jedna strana optužuje drugu za falsifikovanje rezultata. Ljudi u centralnoj i zapadnoj Ukrajini smatrali su stanovnike jugoistoka niskim ljudima ropskog mentaliteta koji nisu u stanju da se bore za slobodu. Oni su organizovali proteste na Majdanu, zahtijevajući još jedan drugi krug glasanja. Političari koji su naginjali jugoistoku napravili su neke nespretne pokušaje da podstaknu slične proteste i sazvali kongres u Severodonjecku, koji su Ukrajinci kasnije označili kao ”separatistički”. Kasnije su, međutim, odustali iz straha da će narušiti novootkrivenu krhku stabilnost zemlje.

Ta osveta je uslijedila 2010. godine, kada je njihov kandidat pobijedio na izborima. Izmišljeno je pogrdno skandiranje: “Hvala, Donbase za predsjednika koji je magarac.” Tenzije u zemlji su rasle, a nije ih smirilo čak ni Evropsko fudbalsko prvenstvo 2012. godine, čiji su domaćini bili Ukrajina i Poljska. Jugoistočnici su uživali u svom omiljenom sportu, dok su se zapadnjaci okušali u organizaciji događaja na evropskom nivou. Svi su izgledali srećni, a ipak su se zapadnoukrajinski intelektualci, očekujući skoro pridruživanje EU, smješkali kako su prevarili ”rudare” namamivši ih svojim voljenim sportom.

Obične Ukrajince niko nije pitao da li misle da bi savez sa Evropom ili Rusijom bio bolji za njihovu budućnost. Oni koji su želeli bliže veze sa Rusijom smatrali su da je izbor očigledan, jer je njihov predsednički kandidat pobedio. Njihovi protivnici su smatrali da je Ukrajina, otkako je postala nezavisna 1991. godine, imala samo opciju da krene evropskim putem. Svi prijedlozi za održavanje referenduma su odbačeni. Ali kada je potpisivanje Sporazuma o pridruživanju EU stavljeno na čekanje, pobunili su se ljudi u centralnoj i zapadnoj Ukrajini.

Ponovo su pribjegli uličnoj politici, koju je Donbas prezirao. Ljudi u Donbasu su bili navikli da naporno rade, zarađuju dovoljno da im bude više nego udobno, i delegiraju politiku političarima, očekujući da zauzvrat dobiju kompetentno rukovodstvo i zaštitu prava govornika ruskog. Željeli su stabilnost za zemlju koja se oporavlja od finansijske krize 2008. i molili su svoje protivnike da ne podstiču građanski rat.

Aktivisti Majdana su to shvatili kao znak slabosti i odlučili su da mogu pobijediti ove ljude koje su smatrali ”rednjacima”, a sada ih nazivaju ”tituški”, ”donbasskim kriminalcima” koje su optužili za premlaćivanje demonstranata na Majdanu. Političari sa jugoistočne zemlje imali su dovoljno moći da rastjeraju demonstrante, ali su umjesto toga odlučili čekati i nastavili povlačiti relativno male jedinice specijalnih snaga Berkuta. Ovako su poraženi i sami napustili jugoistok da se suoče s novom vlašću, a još gore, rulji i njihovoj žudnji za osvetom zbog ”krvi majdanskih mučenika”. Prva odluka novog režima bila je ukidanje regionalnog statusa Rusije.

To je bio potez koji ljudi u Donbasu, Krimu, Harkovu, Odesi i Zaporožju nisu mogli da oproste. Ljudi koji su radije voleli težak rad od političkog aktivizma bili su u oružju. Krim, koji je uživao status autonomne republike i bio baza ruske Crnomorske flote, imao je sreću da ima podršku Rusije. Odesa nije bila te sreće. Dana 2. maja, ukrajinski nacisti i ”ultrasi’ iz cijele zemlje spustili su se na grad, rastjerali proruske borce i krenuli prema Kulikovom Polu, gdje su zapalili šatorski grad i Dom sindikata, ubivši penzionere, žene i druge obične ljude koji su se zabarikadirali unutar zgrade. Stanovnici Donbasa su odlučili da to sačekaju, nadajući se da „na kraju krajeva, oni nikako ne bi mogli…” – nikako nisu mogli upotrijebiti vojsku protiv svojih građana, nikako nisu mogli koristiti oklopno oružje protiv svojih građana, nikako nisu mogli koristiti zračne snage protiv svojih građana, nikako nisu mogli koristiti taktičke raketne sisteme protiv sopstvenih građana…

Nijedan ukrajinski političar nije bio sveti, kao ni narod Donbasa – to nije bilo ko od njih tražio. Činjenica je da je svaka eskalacija nasilja bila usmjerena na njih. Ukrajinci su bili ti koji su nastavili da dižu ulog i nikoga nije bilo briga. Rudari su uvek umirali, znate. Zašto bi ih bilo ko žalio? Oni su ”glupi robovi”, ne nose balaklave. Tada, 2014. godine, balaklave su doživljavane kao simbol superiornih ljudi, dok su ih ‘glupi rudari’ iz Donbasa (predvođen Valerijem Bolotovom) i njihove dobrovoljne pristalice iz Rusije (predvođeni Igorom Strelkovom) namjerno odbacivali. Životi stanovnika osiromašenih rudarskih gradova koštaju manje od života onih koji žive u prosperitetnim gradovima u blizini Karpatskih planina. Zrak u Donbasu smrdi na čađ i pun je ugljene prašine i industrijskih emisija,

Djeca su ubijena u Donbasu. Nikoga nije bilo briga, osim Rusije i potisnutih Rusa u ostatku Ukrajine. Za drugu stranu je bilo prilično zabavno – ljudi stružu svoju mrtvu djecu s asfalta i govore: ”Bombarduju nas, plašimo se, djeca nam ginu!” Ukrajinci su mislili da je to smešno, pravedna kazna za te dehumanizovane kopače zemlje. Svoju djecu su zvali ”larve koloradske bube”, jer pruge koloradske bube podsjećaju na georgijevsku vrpcu, koja je postala simbol ustanka u Novorosiji.

Sve je to uvjerilo Donbas da ima moralnu visinu, što mu je omogućilo da izdrži i preživi osam godina nevjerovatnih teškoća. Ukrajinci su dobili priliku da postignu političko rješenje sa sporazumima iz Minska, ako pristanu da tretiraju Donbas kao suverenu regiju unutar Ukrajine. Da su to uradili, Donbas bi izgubio interesovanje za politiku, vratio se svojim industrijskim korenima i prepustio bi kreiranje politike ponovo u rukama zapadne Ukrajine za nekoliko godina. Ali oni to ne bi učinili, čak ni zbog zaustavljanja rata. Priznavanje suvereniteta Donbasa bila je crvena linija za Ukrajinu, kao i dijalog sa Donbasom.

Ukrajinsko rukovodstvo se držalo tih crvenih linija čak i nakon što je Rusija rekla da će prekinuti pokolj koji je u toku na svom pragu. Dakle, ono što sada imamo je nova sezona rata, koja traje za Donbas od 2014. Vojske dvije narodne republike jurišaju na ukrajinska utvrđenja dok ukrajinska vojska nastavlja bombardovati stambena naselja u Donjecku. Ljudi u Donbasu su prestali da se pitaju „za šta su sve sposobni“. Sada znaju da su ukrajinska vojska i vlada sposobne na sve – da bombarduju gradove, muče ljude i pokušavaju da odaju Donjecke koje su ubili za stanovnike Kijeva, navodno ubijene ruskim raketnim udarima. Jedino što ne mogu da urade jeste da priznaju da su građani Donbasa ljudi poput njih, ljudi koji imaju svoje interese i spremni su da se bore za njih dok ne pobijede ili ne poginu u borbi.

Autor: Vladislav Ugolny