Pogrešne žrtve” Sirijskog rata koje su mediji ostavili bez glasa, osuđuju Zapad zbog njihove patnje

Što ostaje u državi nakon rata. Kakvi ostaju ljudi? Ne pričamo o teroristima ili o vojnicima nego o običnim ljudima. Stanovništvu koje je samo živjelo svoj život i jednog dana našli su se usred rata. Osim krvoprolića, koje im je postalo nova svakodnevica, gubitka najbližih suočeni su i s traumama. Traumama kojih se nije lako riješiti.

No sada kada su sirijska arapska vojska i saveznici očistili veći dio Sirije od terorističkih skupina, koje je američki intervencionistički savez uveo u zemlju, te traume su počele izbijati na površinu.

Harold Pinter je tijekom svog govora za Nobelovu nagradu, 2005. godine, šokirao prisutne, jer je opisao američku strategiju kao „konflikt niskog intenziteta“:
“Konflikt niskog intenziteta znači da tisuće ljudi umire, ali sporije nego da ste, u jednom naletu, bacili na njih bombu. Time se zarazi srce zemlje, uspostavi se maligni rast i onda gledaš kako gangrena cvjeta. ”

Zapad je uspostavio maligni rast u Siriji i široj regiji, terorističke skupine su rak  rana protiv kojeg se sirijska arapska vojska i narod Sirije bore da ga zadrže i uklone prije nego što se proširi na ostatak svijeta. Gangrena se može shvatiti kao trauma, posljedica tog vanjskog poticanja sukoba sirijskog naroda.

Nijedan rat nije bez žrtava, ali na Zapadu se samo čuje za onu vrstu žrtava koja im odgovara. Većina tih ljudi koji su živjeli svojim životima ostaje ušutkana. O njima se ne priča. Njihova priča se ne čuje. Ostaju izbrisani kao da nisu ni postojali.

Vanessa Beeley, je novinarka koja je više puta bila u Siriji. Intervjuirala je brojne preživjele i rodbinu žrtava mnogih terorističkih napada u različitim dijelovima Sirije. Napisala je odličan izvještaj o onima koji „ne postoje“ u zapadnim medijima. Priče običnih ljudi. Mi ćemo donijeti neke od njih.

„Sin Habib Raaeda ubijen je u lipnju 2014. godine. Teroristi su minobacačima, u predgrađu Damaska, ciljali na sportski klub Al Thawra i košarkaško igralište. Troje djece ubijeno je u ovom napadu. Habibov sin Elias, Maya Wahbeh i Robert Qoozma.

U  razgovoru Beeley i Habibom u srpnju 2019., otkrio joj je:

“Moj sin, od kada je rođen do dana napada, nikada nije nikoga povrijedio, nikad nije nikoga uvrijedio … igrao je košarku na ovom terenu gdje smo mi, pogodio ga je dio toga čudovišta, koje su stvorili neprijatelji mog naroda. On (moj sin) je ubijen s dvojicom svojih prijatelja, mnogi su ozlijeđeni, sestra mu je bila pored njega, ali ga nije mogla spasiti, nije mogla ništa učiniti za njega. ”

Habib je rekao da vlade i mediji na Zapadu surađuju kako bi uništili Siriju i omogućili ubojstvo njegovog sina i stotine tisuća nevinih diljem Sirije – “nitko od njih (vlada i mediji) nema nikakav moral […] moral je izgubljen i savjest umrla – novinari su prodali svoju savjest. ”

Salam Alawi, predsjednica kluba Al Thawra, pričala je o tragediji koju je doživjela 2014. Godine. U suzama se sjetila tragičnih događaja i kolektivne tuge djece i roditelja. Unatoč tome, zajednica je odbila napustiti svoje susjedstvo iako su, u određeno vrijeme, terorističke skupine bile udaljene oko 300 metara od kluba, proganjajući i vrebajući zajednicu koja se smatra legitimnim ciljevima ovih ekstremističkih, sektaških divljaka. Salam je također govorila o otpornosti sirijskog naroda, solidarnosti sa sirijskom arapskom vojskom koja je smatrala obitelj ovih opkoljenih manjina.

George Ibrahim ispričao je svoju priču o traumi koju su njegov sin Jean i on prošli tijekom terorističkog napada na osnovnu školu Al Manar u starom gradu Damasku. Ova Armenska kršćanska škola bila je na meti minobacača u travnju 2014. godine. Dok su djeca sjedila i okupljala se na igralištu ujutro prije početka nastave u 8 sati, minobacač je pogodio srce dvorišta te je uzrokovao nezamisliv pokolj.

Jean je vidio ubojstvo svog najboljeg prijatelja, Sinana Mtaniousa, šrapnel mu je prošao kroz vrat i odmah ga ubio. Još jedna djevojčica, Lauren Bashour, izgubila je noge u napadu. Ravnatelj škole Ghassana Al Issa pokazao je točno mjesto na koje je projektil pogodio. To su bile stube gdje su se djeca okupljala kako bi razgovarala i sjela prije predavanja. Ghassan je rekao da je najmanje osmero djece zadobilo teške ozljede, gubitak udova ili ruku, te više rana od šrapnela.

Novinari državnih medija na Zapadu nikada nisu pokušali prikazati ništa više nego jednu sliku. Sliku koja se ne mijenja bez obzira na kut gledanja, a to je kriminalno pogrešno prikazivanje složenosti i nijansa sirijskog sukoba i to je pokop cijelog stanovništva pod prljavštinom laži, licemjerja i prijevare.

Glasovi velike većine sirijskog naroda, koji podupiru svoju vojsku i njezine saveznike u njihovoj povijesnoj bitci protiv zapadno-orkestriranog terorizma koji je zahvatio njihovu domovinu, pokopan je u plitkom grobu, bez ikakve ceremonije ili priznavanja razmjera njihove patnje. Ti su ljudi bili prisiljeni zakopati svoju djecu, majku, oca, supruga, rođake u tišini, a onda su i oni bili pokopani od strane zapadnih medija, osuđeni na životni bol koji nikada nije oslobođen ili oslobođen.

Vanessa Beeley je na kraju svog izvještaja rekla: „Svi Sirijci s kojima sam razgovarala, koji su pretrpjeli nezamislivu tragediju i gubitak, rekli su mi da nikada neće napustiti svoje dostojanstvo – dostojanstvo čovjeka. Naša je dužnost osigurati da mi, kao novinari, kao aktivisti, kao ljudska bića, pružimo pravo da izraze svoje ogorčenje i omoguće im da budu saslušani. Tako su mi mnogi Sirijci rekli “čak i stijene plaču kad svjedoče o onome što nam se dogodilo” – molim vas ne dopustite da se suze cijelog naroda isprazne.“

Nadamo se da će to stanovništvo dobiti svoj glas i ispričati svoju priču. Priču o tome što se događalo. Koliko je god bilo teško čuti, mi je moramo poslušati, kako bi se to zapamtilo i više se nikad ne ponovilo.

RT