Pokušaj povratka u prošlost – Tri stupa američke politike u XXI stoljeću

Američki predsjednik Donald Trump 2020. vjerojatno neće biti nominiran za drugi mandat, ali je već ušao u povijest. Uobičajene studije znanstvenika i povjesničara da odrede “točan datum” prekretnice u ovom slučaju je gubljenje vremena. Stogodišnje doba američke dominacije se raspalo 2017. s dolaskom 45. predsjednika u Bijelu kuću. Mnogi njegov izbor pokušavaju nazvati “nesporazumom” i “neuspjehom sustava”, ali su izgovori više nego neuvjerljivi.

Demokrati pune dvije godine nisu odustali od ideje o opozivu Trumpa i sada će ovu priču morati forsirati do kraja, sve do novih izbora, što će biti Trumpov uspjeh. Demokrati će morati izaći na izbore s etiketom gubitnika, a to je više nego dovoljno.

Istina, uporno traženje novih razloga za opoziv pretvorit će ih u klaunove, ali je također istina da je Amerika zemlja koja je umorna od sukoba. Trump je previše uznemirio je svoje pristaše i podjednako mobilizirao protivnike. Stoga bi za republikance najbolja opcija mogla biti zamijeniti Trumpa u novom mandatu.

Trump je zaista snažno uznemirio svoje pristaše. Asertivna politika pod sloganom “Učinimo Ameriku ponovo velikom!” bila je uspješna zbog faktora iznenađenja, ali su do sada tu “veličinu” osjetili samo vlasnici industrijskih korporacija, dok su mjere odmazde protiv Kine pogodile obične glasače i pokosile poljoprivrednike. Hoće li i oni gajiti iste osjećaje prema Trumpu dobiti do studenoga 2020. godine, vrlo je upitno. No, Donald Trump, kao što smo već spomenuli, već je osigurao svoje mjesto u povijesti, iz tri razloga.

Prvo, njegov izbor je u načelu pokazao svijetu da američki birač može izabrati i rat sa saveznicima i partnerima. Iako ekonomski, on je krajnje destruktivan. Također se pokazalo da američki glasač ne razumije očigledno. Ponovno učiniti Ameriku velikom i “vratiti” se u vrijeme kada su SAD činile polovicu svjetskog BDP-a je moguće postići samo na jedan način – novim svjetskim ratom u kojem će se SAD, kao u vrijeme Drugog svjetskog rata, malo boriti na Pacifiku, još manje u Europi, a na SAD neće pasti nijedna bomba. Ili su čak razumjeli, što je još gore.

Drugo, Trump je pokazao s kojom lakoćom SAD mogu udariti čak i na “temelj suživota civiliziranog svijeta” poput globalizacije. Točno, bilo je potrebno malo hrabrosti da se konačno priznam da je globalizacija posljednjih desetljeće i pol više koristi donijela Kini, nego Sjedinjenim Državama, ali se na kraju potvrdilo da budućnost pripada Aziji. Globalizacija je iskorištena i opet je u trendu zdravi patriotizam. No, nije lako riješiti se starih ideja i priznati da unipolarna globalizacija nije internacionalizam.

U Rusiji, na primjer, na svaku izjavu ruskih političara o patriotizmu i duhovnim vrijednostima, čak i ako je izgovorena bez neke pompe ili u kontekstu šireg izlaganja o nekoj temi, liberali na isti stari način odgovaraju frazama o “pobjedi”, “pravoslavnom kalifatu” i “patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja”, što je rekao engleski pisac Samuel Johnson, a iz nekog razloga se ova izjava u Rusiji pripisuje Vladimiru Iljiču Lenjinu. Nekad se govorilo o globalizaciji kao sudbini koju je nemoguće izbjeći, a probudili smo se u umirućem “svijetu bez granica”. Ubile su ga Sjedinjene Države.

Treći razlog Trumpovog ulaska u povijesne knjige bit će dokidanje sustava “Pax Americana“. Bez obzira na to kako će kasnije demokrati pokušati negirati posljedice njegove vladavine ili se bacali u zagrljaj svojih saveznika i partnera i zaklinjali se da se to “nikada više neće ponoviti”, nijedna relativno neovisna zemlja neće ih ozbiljno shvatiti.

Stvar nije u tome da odgovorne elite donose zaključke za buduća desetljećima ili da se kao pragmatici nikada “ne vrijeđaju”. Činjenica je da nisu eliminirani razlozi koji su iznjedrili  “fenomen Trump”. Dakle, sljedeći  predsjednik Sjedinjenih Država, ili onaj poslije njega, ponovno može okušati sreću.

Ipak treba biti ne oprezu, jer je prerano za pokopati Sjedinjene Države. One još uvijek imaju dva stupa “napretka civiliziranog čovječanstva” uz pomoć kojih će se neko vrijeme moći glumiti “ne-ekonomsko” postojanje mrtve globalizacije američkog tipa. Ta dva stupa su amerikanizacija pomoću “meke sile” i prisilna “demokratizacija”.

Malo je vjerojatno da ćemo u doglednoj budućnosti preferirati filmove s Gao Yuanyuan filmovima sa Scarlett Johansson, uz poznatu poruku Hollywooda “kako ne morate biti Amerikanac, ali morate biti američki patriota”, a zlikovci u filmovima su tradicionalno Rusi. Publika je vrlo uvjetovana. Što se tiče engleskog jezika tu imamo paradoks da je danas najveća zemlja engleskog govornog područja Indija, gdje se u dvije trećine škola već predaje na engleskom jeziku, a u mnogim obrazovanim obiteljima roditelji pred djecom govore engleski, ne autohtoni jezik zajednice kojoj izvorno pripadaju.

S druge strane, izlazak Velike Britanije iz Europske unije bi mogao potkopati položaj engleskog jezika u najvažnijoj regiji. Za Skandinavce i Nizozemce, engleski je postao drugi materinji jezik ali Nijemci i Francuzi su odlučni u namjeri da postignu dogovor o “dvojezičnoj Europi”. Osveta o kojoj su europski dužnosnici i stručnjaci govorili u jezičnoj politici EU nakon Brexita pokazuje pravi stav Europljana prema jeziku Shakespearea.

U tom smislu predstoji važan sastanak koji će se održati 22. siječnja u Aachenu. Ovaj je sastanak već najavljen kao povijesni, pozivajući se na Elizejski ugovor, potpisan također 22. siječnja, kojeg su 1963. godine ratificirali francuski predsjednik Charles de Gaulle i njemački kancelar Conrad Adenauer. U Aachenu će njihovi nasljednici Emmanuel Macron i Angela Merkel potpisati sporazum o stvaranju jezgre novog saveza unutar labave Europske unije koju kontinuirano razdiru interesi “utega” i “trojanskih konja” kao što je proamerička Poljska. Oni koji se žele pridružiti ovom novom dvovlašću morat će prihvatiti stroge zahtjeve u područjima obrane i sigurnosti, ekonomske integracije, europske valute, kontrole proračuna i drugima, uključujući kulturne i jezične politike.

Treći stup američke politike je “demokratizacija”, što podrazumijeva “širenje slobode”, “usađivanje univerzalnih ljudskih vrijednosti” i ostalo što smo čilo bezbroj puta tijekom našeg procesa euroatlantskih integracija.

“Demokratizacija” je dugo i otvoreno bila sredstvo za jačanje američkog utjecaja u svakoj pojedinoj zemlji. Budući da je demokratizacija sa sobom nosila i obvezno prihvaćanje stranih sredstava za financiranje “nezavisnih” organizacija i nevladinih udruga, zemlje su de facto dopuštale vođenje kampanje i propagande u interesu stranih država, da bi na kraju dale i dopuštenje za financiranje izbornih kampanja. U slučaju da izbori nisu dali željeni rezultat, aktivirani su prethodno stvoreni “legitimni” alati za svrgavanje “protunarodnog režima” i uspostavu onog koji je “po volji naroda”. Sav taj ogroman posao je povjeren i odrađuju ja ga nevladine organizacije i udruge. Koristi imaju i strani nalogodavci i peta kolona u zemlji. Savršena win-win situacija. Ne za “demokratizirane” narode, naravno.

Ako ikada ili u bilo kojem obliku bude odvijalo suđenje Sjedinjenim Državama, to će prije svega biti zbog vulgarizacije i silovanja samih načela i misije demokracije u povijesti čovječanstva.

Sjedinjene Države su se suočile s okrutnim izborom između neovisnosti i takve “jedine istinske” i “univerzalne” demokracije, dok su u Washingtonu istovremeno ismijavali u početku plašljive pokušaje kombiniranja demokracije sa suverenitetom, što su nazivali “političkim suvenirom” i “praznovjerjem”.

Filozofi su 200 godina kritizirali slavnu izreku Benjamina Franklina : “Oni koji su spremni žrtvovati životnu slobodu radi neke privremene sigurnosti nisu dostojni ni slobode ni sigurnosti.” Nakon Drugog svjetskog rata su tvrdili da je Franklinov paradoks lažan i da smo samo demokracija jamči ljudsku sigurnost.

Hladni rat je prošao u ravnoteži, ali se posljednjih 30 godina pokazalo se da je Franklin ipak bio u pravu, i to doslovno.: Oni koji su bili spremni žrtvovati slobodu svoje zemlje i dali su suverenitet za sigurnost koju obećavala degenerirana demokracija, izgubili su i jedno i drugo.

Što očekivati od Sjedinjenih Država u XXI stoljeću? Jasno je da će u uvjetima prisilnog odustajanja od “ekonomske globalizacije”, jednog od svojih prethodnih instrumenata utjecaja, Sjedinjene Države dramatično povećati korištenje preostala dva – amerikanizaciju i “demokratizaciju”. U provedbi to znači više propagande o američkim vrijednostima, više sankcija i ucjena bez ikakvih pokušaja da se bilo kome pravdaju, više Obojenih revolucija, i posredničkih ratova, te izravnije otimanje resursa kako ih ne bi stekla konkurencija.

Tako će biti pod bilo kojim predsjednikom i bilo kojim stranačkim rasporedom u Kongresu. Svrha svega je očuvanje dominacije Sjedinjenih Država, na što su SAD jednostavno prisiljene. Za sve to se treba pripremati istinski civilizirano čovječanstvo.

Što je još gore, “podmetanje noge” od strane Europljana, uz ispriku da to čine zbog Trumpa, Sjedinjene Države neće ostaviti bez odgovora. To ne mora nužno biti ucjena i prisila, jer postoje i “pristojni”, pouzdani i poznati načini konsolidiranja saveznika i obnavljanja narušenih odnosa s njima, kao što je “suprotstavljanje zajedničkom neprijatelju”. Pitanje je hoće li Europa ili neki njeni dijelovi s time složiti?

Svijet vidi prijetnju. Nedavni pokušaj američkog veleposlanika u Njemačkoj Richarda Grenella da sankcijama zastraši njemačke tvrtke uključene u projekt Sjeverni tok 2 je izazvao bijes u zemlji. Zamjenik predsjednika Socijaldemokratske stranke, jedne od dviju stranaka vladajuće koalicije, Ralf Stegner,  ponašanje američke “diplomacije” je usporedio s akcijama okupacijskih sila.

“Je li gospodin Grenell možda Visoki povjerenik u Njemačkoj?”, rekao je Stegner, dok se nasljednica Angele Merkel na čelu CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer, izrazila malo mekše i ironično akcije američkog veleposlanika nazvala “vrlo iznenađujućima u smislu diplomacije”.

Richard Grenell je pokušao objasniti svoje riječi i prijeteća pisma koja je uputio njemačkim kompanijama “američkom brigom za europsku sigurnost”, što visoki njemački dužnosnici nisu htjeli ni komentirati. Pomogli su im korisnici društvenih mreža koji su uglas tvrdili “kako su američki veleposlanik i njegov šef nepopravljivi idioti”.

Turska je u ovoj priči “saveznik s nožem u svakom rukavu”. Rusiji nije saveznik, već partner, tako da Moskva ima više manevarskih sposobnosti. Ankara je jasno dala do znanja Washingtonu da je suradnja s Moskvom u Siriji, vojno-industrijskom i drugim područjima  odvojena od suradnje s Washingtonom i obveza prema NATO paktu.

Konačno, vrlo važan signal dolazi iz Indije. Ne tako davno, krajem 2016. godine, Indija je dobila status “ključnog partnera” Sjedinjenih Država i ista prava za stjecanje američkog oružja, opreme i tehnologije koje imaju članice NATO pakta, Japan i Izrael. Američka 7. flota je zauzvrat dobila pravo korištenja pomorskih baza u Indiji. Trumpove carine od ožujka prošle godine, kada je uveo 10% posto naknada na uvoz čelika i 25% na aluminija, potpuno su ohladile ovu ljubav. Sjedinjene Države su u travnju na popisu sankcija uključile i Rosoboronexport, ključnu rusku tvrtku koja isporučuje vojni materijal Indiji. Od svibnja se New Delhiju prijeti sankcijama zbog kupnje nafte iz Irana.

Sve to je natjeralo Indiju da se brani. Međutim, tijekom posljednjeg desetljeća su indijske elite shvatile potencijal svoje zemlje i činjenicu da je Indija prevelika zemlja da bi gradila svoju vanjsku politiku isključivo na temelju dva pogranična sukoba, s Kinom i Pakistanom.

U lipnju 2017. su Indija i Pakistan postali su punopravni članovi Šangajske organizacije za suradnju, a u kolovozu prošle godine su, po prvi put u povijesti, sudjelovali na zajedničkim antiterorističkim vježbama “Misija mira – 2018.” na poligonu Čebarkul u ruskoj regiji Čeljabinsk.

Indijska vlada je 10. siječnja ove godine najavila uvođenje 30% carina na poljoprivredne proizvode iz Sjedinjenih Država, koje će se početi naplaćivati 1. veljače. Indijske protusankcije su pogodile trećinu američkog izvoza u Indiju. Ovom će se mjerom cariniti američki poljoprivredni proizvodi vrijedni  857 milijuna dolara, gotovo milijardu. Ovo svakako nije najveći iznos, ali je New Delhi nagovijestio da će, ako bude Washington pogrešno procijenio situaciju, uslijediti dodatne sankcije i protiv američkih industrijskih proizvoda.

Posebno važna točka u ovom globalnom preslagivanju je da su Indija i Iran pristali trgovati za naftu u indijskim rupijama. Očito je ovaj posao važan za Teheran. U studenom prošle godine je Indija potvrdila da će sustave S-400 “Trijumf” platiti u ruskim rubljama. Zaključak je očigledan. Očigledno se prema ovom principu provodi dedolarizacija vanjske trgovine, kako u okviru SCO tako izvan ove međunarodne organizacije.

Zajedno s postepenim podrivanje statusa dolara kao globalne valute, čak do mogućeg kolapsa Sjedinjene Države ne samo da ne mogu udvostručiti BDP, nego bi se mogao “prepoloviti”. Sretno.

Ne tako davno, “Plan Anakonda” sporog, ali sigurnog gušenja Rusije, bila je glavna tema interneta. Geografski, važan element plana je bio pokrivanje Rusije sa svih strana od strane američkih saveznika. Ali je u džungli nešto pošlo po zlu i Rusija danas nije jedina zemlja koja je uključena u uništavanje “američkog svjetskog poretka”.

SAD će se mnogo puta pomiriti s Kinom, Indijom, Europom i Turskom, možda i s Rusijom, ali stvari nikada neće biti kao što su bile. Dogodili su se tektonski pomaci, i to vrlo ozbiljni. U strahu za svoju budućnost, političku i ekonomsku stabilnost veliki broj zemalja odbija vezati svoju sudbinu za onu Sjedinjenih Država. Najveća laž modernog doba je korištenje pojma “međunarodna zajednica” za nimalo monolitan blok kojeg čine SAD, EU, nekoliko zaljevskih monarhija, azijskih zemalja i Australija i Novi Zeland. Svaka od ovih zemalja popušta i udaljava se od američke politike, ovisno o trenutnim interesima. Sjedinjene Države imaju samo jedan izbor. Ili će prihvatiti pravila civilizirane zajednice ili će postati odmetnuta država, zemlja s etiketom koju su desetljećima s ogromnim zadovoljstvom prišivali “nepoćudnim režimima” svijeta.