Poljska plinska LNG bajka s američkim terminalima na papiru

Poljaci su napravili “čudo”. Uspjeli su zaobići sve zakone tržišnog gospodarstva, uspješno prevladati ograničenja ekonomske geografije i “pobijediti” glavnog geopolitičkog  suparnika – Rusiju. Tako ispada ako slušati eho glasnih izjava poljskih političara.

Naime, 17. listopada 2018. su agencije izvijestile da su poljska državna tvrtka PGNiG i američka tvrtka Venture Global LNG potpisali sporazum o godišnjim isporukama od dva milijuna tona američkog ukapljenog plina sljedećih 20  godina. Direktor kompanije PGNiG je ovaj posao nazvao velikom strateškom pobjedom Varšave na međunarodnom tržištu. Rekao je i kako je to dokaz sposobnosti Poljske da se potpuno oslobodi od “plinskih okova Rusije”. Osim toga, prema njegovim riječima, Amerikanci su ponudili “dvadeset posto jeftiniji plin od Gazproma”.

Sve ovo izgleda kao čudo koje ne samo da krši načela tržišnog gospodarstva, nego i izravno proturječi elementarnoj ekonomskoj geografiji. Je li plin iz obližnjeg plinovoda i izvora skuplji od ukapljenog plina iz inozemstva? Matematika se s tim ne slaže i stoga se, ne bez razloga, postupno pojavljuju novi detalji.

Prema uvjetima sporazuma, američka je strana obećala isporučiti oko 25 tankera godišnje iz svoja dva postrojenja na obali Louisiane. Na temelju cijena iz tekuće godine, za milijun britanskih toplinskih jedinica (BTU), što je univerzalna vrijednost koja vodi zajedničkom nazivniku za bilo koje fosilno gorivo, tamo treba platiti 6,46 dolara. Uvjeti ugovora znače da plin postaje poljski čim se isporuči iz obalnog skladišta u brodske spremnike.

Slijedi trošak otpreme broda, prelazak oceana do odredišne luke i druge pristojbe, plaće za usluge posade, osiguranja i ponovna regasifikacija, što nije posao prodavatelja, nego kupca.

Američke tvrtke koje prodaju LNG u Europi nisu dobrodošle, jer je sve gore navedeno ukupni trošak. Na europskom terminalu američki LNG nije padao ispod 7,63 dolara za milijun BTU, dok je prosječna tržišna cijena plina na europskom tržištu oscilirala od 6,7 do 7,5 dolara.

Prošle zime su zabilježena tri strašno hladna tjedna, kada je došlo do velikih nestašica s rastom cijena plina, koji je u trenutku znao stajati i 11,1 dolara za milijun BTU, a tijekom tog razdoblja su Amerikanci uspjeli prodati “čak” tri tankera. To znači da je tržište plina u EU prilično stabilno i predvidljivo.

Ako uzmemo kao uobičajenu mjernu jedinicu od “tisuću kubnih metara”, plin prosječno košta 220 do 230 dolara, ruski ili norveški. Katarski košta do 260 dolara, ali ne u Europi, budući da Bliski istok preferira poslovati s Azijom, gdje istih tisuću kubika proda za 370 dolara. Američki LNG u plinovitom stanju stoji oko 275 do 285 dolara za tisuću kubika.

To bi trebalo značiti da je oko 20% jeftiniji od Gazpromovog plina?! S obzirom na činjenicu da Varšava nema vlastite brodove za transport plina, kao ni mogućnost dobivanja bilo kakvih izuzetno velikih popusta na teret, teško je shvatiti što Poljaci tako drastično mogu učiniti da bi posao nazvali profitabilnim.

Dakle, lažu? Možda i ne, ali jednostavno, kao i obično, ne kažu cijelu istinu.

Za početak, PGNiG trenutno nema čvrst ugovor, a ne može ga biti zbog manjka infrastrukture koje Calcasieu Pass i Plaquemines spominje da će izgraditi na američkoj obali. Zahtjevi za građevinsku dozvolu su formalno podneseni, ali do danas su u limbu zbog nedostatka čak i osnovnih investicijskih odluka. Prevedeno, osim imena u tim projektima nema nikakvih jasnih parametara, uključujući proizvodne kapacitete.

Prema američkom zakonu se u takvim uvjetima ne može sklopiti valjan ugovor. Međutim, Venture Global LNG ne navodi ništa, samo je poljski PGNiG  požurio objaviti rezultat ugovora. U stvari, stranke su potpisale neobvezujući “protokol namjere” i tamo se navodi 2 milijuna tona LNG-a, ali ne i danas, nego od trenutka završetka izgradnje postrojenja, teoretski od 2022. godine, kada bi Calcasieu Pass davao milijun tona godišnje, a 2023. Plaquemines još  milijun tona. Prema tome, sve navedene cijene su apsolutno spekulativne. Štoviše, ugovorne stranke nisu ni rekle konkretne brojke.

Međutim, znatiželja ne završava ovdje. Pravno, PGNiG je strogo državno poduzeće, što uopće ne znači strogu predanost o kupnji plina kako bi se pokrile vlastite potrebe. Kao što je spomenuto u izvorima, a čak i potvrdio izvršni direktor poljske kompanije, navedeni sporazum omogućava kupcu da odredi sudbinu robe.

Teoretski, Poljaci mogu isporučiti ovaj plin kako bi zadovoljili obveze Norveške prema Južnoj Americi u zamjenu za isporuku norveškog plina u Poljsku. Obje zemlje bi znatno uštedjele na logističkim troškovima. Teoretski je moguće, ali je to u praksi utopija. Takve se transakcije provode na osnovi pariteta, što znači da umjesto 270 dolara Varšava može primiti plin za 250, ali ne za 190 dolara, koliko trenutno plaća Gazpromu.

Moguće je i da američki LNG uopće ne vidi Europu, nego se odmah pošalje na azijsko tržište, gdje je njegova prodaja ekonomski profitabilna. Treća mogućnost je da se uopće ne očekuje nikakva praktična akcija i da obje strane samo slijede vlastite ciljeve.

Poljacima treba poluga pritiska na Gazprom kako bi ostvarili dodatne popuste na novi ugovor nakon 2022. godine, inače će plin morati kupovati iz Njemačke. I to će biti ruski plin, ali u njemačkoj ambalaži, ali se može  pokušati pretvarati da ne postoji problem.

Položaj Venture Globala nije puno bolji. Trgovinski rat s Kinom je doveo do obustave kupnje američkog ukapljenog plina u kineskih kupaca, a Kina čini 2/3 azijskog tržišta. U Europi američki  LNG nije konkurentan. Sudbina Južne Amerike je nejasna.

Ono što čini prodaju općenito čini nepredvidljivom je američka shema, prema kojoj vlasnici LNG postrojenja ne prodaju ništa sami, samo pružaju usluge ukapljivanja, a investitorima ostaje nejasno tko će kupovati usluge novih postrojenja? A ne bude nikoga, zašto ih onda graditi?

Međutim “ugovor s Poljacima” omogućuje poslovanje američkih banaka, koje još uvijek imaju puno jeftinih dolara za ulaganje u projekt. Ali program kvantitativnog stezanja (QT), kojeg je pokrenuo FED, postupno zatvara ove mogućnosti. Ako se u narednoj godini ne pronađe veliki i dugoročni kupac, čak će i onih 78 milijuna tona kapaciteta za LNG, koji su već u izgradnji u Americi, očigledno će biti suvišni.

I tako su svi sretni. I američka i poljska strana sa zadovoljnim osmjesima i tajanstvenim izrazima izvještavaju o postizanju strateškog uspjeha. Venture Global pokazuje da sada, iz raznih razloga, u Sjedinjenim Državama postoji značajan višak plina iz škriljevca, čiji se udio jednostavno spali, a do polovice volumena se prodaje s velikim popustima od čak 30%.

Ono što se radi na nedostatku kapaciteta za isporuku plina terminalima ostaje iza kulisa. Poljaci vjeruju da će biljke u Louisiani biti izgrađene u četiri godine i  da će SAD biti pune mora jeftinog plina, što će osigurati da cijene na kraju padnu  20 do 30% u odnosu na plin Gazproma.

Tako bi američki LNG poljake trebao koštati negdje oko 135 do 145 dolara za tisuću kubnih metara. No, ovdje nema praktičnih rizika, jer “protokol o namjeri” nema snagu pravovaljanog ugovora.

Prijevara? Ne, samo posao. Sa svim svojim konvencijama, Poljska već sada ima priliku tražiti bonuse iz Sjedinjenih Država, prije svega zbog potpore američkim globalnim planovima.

Međutim, širenje Gazproma u Europu je snažno, jer se na kraju dana uvijek broji novac.

Poljaci za reputaciju ne moraju brinuti. Tijekom proteklih pet godina su napravili otprilike desetak sličnih trijumfalnih izvješća. Jedno više ili jedno manje, koja je razlika?

Poljska tvrdi kako se “izvukla iz ruskih plinskih okova” i kupovat će američki LNG