Datuma 25. listopada 2001., manje od 3 tjedna nakon što su Sjedinjene Države pokrenule napad na Afganistan, vrlo velika većina u američkom Kongresu usvojila je ”Domoljubni zakon”, koji je odmah potpisao predsjednik George W. Bush. To je nanijelo udarac američkoj domaćoj pravnoj strukturi kršenjem američkog ustava.
Patriot Act ili ”Domoljubni zakon” povećao je ovlasti države za pojačani nadzor nad vlastitim građanima, koji će se provoditi putem Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA), obavještajnog aparata američkog Ministarstva obrane. Domoljubni zakon formulirao je novi zločin u Americi kao “domaći terorizam” i to na tako ekspanzivan način da se mogao koristiti protiv bilo kojeg percipiranog građanskog prekršaja.
Domoljubni zakon postavio je temelje za de facto stvaranje policijske države. Pentagon, čija je baza operacija bila usredotočena na vojsku, sada se donekle usredotočio na unutarnja pitanja u američkom političkom sustavu, što je predstavljalo kršenje zakona SAD-a, kršeći Zakon o Posse Comitatus iz 1878. godine. Ovaj zakon zabranjuje američkim oružanim snagama uplitanje u unutarnje političke aktivnosti, osim ako vojska nema ovlaštenje američkog Kongresa.
17. rujna 2002. predsjednik Bush objavio je Nacionalnu sigurnosnu strategiju Sjedinjenih Država. Izjavio je da se “rat protiv terorizma” ne može dobiti obrambenim metodama, te da SAD zadržava pravo jednostranog vođenja preventivnih ratova, čak i ako su takve akcije ničim izazvane i smještene na drugom kraju svijeta (Afganistan, Irak), uključujući pravo na uporabu nuklearnog oružja protiv nenuklearnih država. Ove su godine zapadni mediji i političari u više navrata optuživali Rusiju za pokretanje “neisprovocirane invazije” na svog ukrajinskog susjeda, regiju koja je stoljećima bila dio Rusije, što je povijesna činjenica koja se na Zapadu uporno zanemaruje. Ne spominju ni korijene ukrajinske krize: kontinuirano širenje NATO-a od 1990-ih do granica same Rusije. To je istaknuo filozof i analitičar Aleksandar Dugin:
”Odakle kopno odlazi, tamo dolazi more. Ovo je zakon. Tri baltička teritorija odmah su uključeni u NATO. Ostali su samo slijedili”.
Na konferencijama NATO-a otvoreno se planiralo da se bivše sovjetske republike, Ukrajina i Gruzija, uključe u vojnu organizaciju. AFU naoružane i potpomognute NATO-om redovito su bombardirale područja poput Donbasa, koji je bio pod prijetnjom kopnenog napada AFU-a velikih razmjera. Dugi niz godina to je predstavljalo tešku provokaciju Rusije, diskreditirajući zapadne tvrdnje da su Rusi pokrenuli ničim izazvanu vojnu intervenciju. Čini se jasnim da Kijev i njegovi NATO sponzori ne mogu pobijediti u sukobu protiv Rusije, bez pristupa kritično važnim područjima iz kojih su se AFU povukle. Michel Chossudovsky, geostrateg i ekonomist, uvjerljivo je napisao:
„Što se tiče ukrajinskog rata, ruska kontrola Kerčkog tjesnaca igra ključnu ulogu. Prema nedavnim događajima (lipanj 2022.), Rusija sada kontrolira cijeli sliv Azovskog mora. Ukrajina nema pomorski pristup Azovskom moru u istočnoj Ukrajini, niti ima pomorsku moć u Crnom moru. Bez mornarice i bez zračnih snaga koje su uništene na početku krajem veljače, Ukrajina nije u poziciji dobiti ovaj rat.“
U međuvremenu, potpora predsjednika Busha vođenju preventivnih ratova nije bila novija pojava. Umjesto toga predstavlja tradicionalno obilježje imperijalnih ovlasti. Feldmaršal Wilhelm Keitel, istaknuti njemački zapovjednik u Drugom svjetskom ratu, napisao je u svojim memoarima 1946. da je protiv SSSR-a Wehrmacht iz 1941. pokrenuo “preventivni rat, koji bi jedini bio dovoljan za zaustavljanje boljševičkog parnog valjka, prije nego što Europa poklekne pod njime“. Keitel je dalje tvrdio da je SSSR izvršio “pripreme za napade na nas”.
Keitelove tvrdnje nisu istinite. Sovjetska Rusija nije planirala ofenzivu protiv nacističke Njemačke. Sovjetski vođa Josif Staljin nadao se, u stvarnosti, da će odgoditi rat s Trećim Reichom koliko god bude potrebno. Vjačeslav Molotov, sovjetski ministar vanjskih poslova, prisjetio se kako je Staljin snažno nagovijestio, nedugo nakon pada Francuske, da želi odgoditi rat s Nijemcima do 1943. ako je moguće, kako bi Sovjetima dao više prostora za disanje. Staljin je bio svjestan da je sukob s nacističkom Njemačkom neizbježan i da sa sobom nosi veliki rizik. Sovjetski Savez i Treći Reich bili su dvije najjače vojne sile na svijetu.
Kao što je neizravno spominjao Keitel, Sovjetska vojska je 1941. bila raskošno opremljena oružjem, politika ponovnog naoružavanja koju je Moskva ispravno provodila zbog straha od pokretanja rata protiv Sovjetske Rusije, ne samo od strane Nijemaca; Rusi su također sumnjali, s dobrim razlogom, da će zapadne države podržati nacističku invaziju na Rusiju ili sudjelovati u njoj s Njemačkom.
Vrlo malo američke ”Lend-Lease” pomoći isporučeno je Rusiji 1941., budući da je Crvena armija te godine spriječila Nijemce u zauzimanju Moskve i Lenjingrada, čime je preokrenula rat u korist Rusije. Američka vojna oprema počela se u skromnim količinama pojavljivati u Rusiji tijekom 1942., tek nakon što je Crvena armija prebrodila najgori nacistički napad.
Ključnih praznina bilo je 1942. godine, ponajprije tijekom jeseni i rane zime, kada je američka vojna pomoć Rusiji znatno smanjena, što je u Moskvi potaknulo nove sumnje. Tijekom 3 i pol mjeseca 1942. godine, dok su bjesnjele borbe na Kavkazu i u Staljingradu, manje od 40 brodova s teretom ”Lend-Leasea” uplovilo je u ruske luke Murmansk i Arkhangelsk. To sugerira da su Amerikanci imali vrlo pomiješane osjećaje u vezi sa savezništvom sa Sovjetskim Savezom. Štoviše, značajne količine američke vojne opreme poslane Rusiji bile su loše kvalitete, poput borbenog zrakoplova P-40.
Predsjednik Bush je u rujnu 2002. tvrdio da se njegova administracija namjerava “boriti protiv terorista i tirana”, gdje god je to potrebno, akcije koje se mogu postići samo vojnom silom. 19. ožujka 2003. Busheva Bijela kuća, uz čvrstu potporu režima Tonyja Blaira u Londonu, poslala je američke zračne snage u bombardiranje iračke prijestolnice Bagdad, a sljedeći dan je započeo veliki kopneni napad na Irak. Washington je zahtijevao da se Saddam Hussein i njegovi sinovi Uday i Qusay predaju i napuste Irak u roku od 2 dana. Angloamerička invazija pokrenuta je bez potpore njihovih ključnih NATO saveznika, Francuske i Njemačke, ili Vijeća sigurnosti UN-a. Datuma 29. rujna 2006., nakon odobrenja Zastupničkog doma, američki Senat ratificirao je Zakon o vojnim povjerenstvima (MCA) sa 65 glasova protiv 35 kao dio “rata protiv terorizma”; i predsjednik Bush potpisali su MCA 17. listopada 2006. Njime su mu dodijeljene ovlasti bez presedana u povijesti SAD-a. Washington bi mogao uskratiti pravo na ”habeas corpus” za građane SAD-a koji su pritvoreni kao “nezakoniti neprijateljski borci” i to ne samo za one koji su sudjelovali u borbama, već i za ljude koji su “namjerno i materijalno podržavali neprijateljstva protiv Sjedinjenih Država”.
Donošenjem Zakona o vojnim povjerenstvima, oni zatvoreni u Afganistanu i poslani u vojni zatvor Guantanamo Bay nisu se mogli žaliti američkim sudovima. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld rekao je ranije da “tehnički nezakoniti borci nemaju nikakva prava prema Ženevskoj konvenciji”.
Bijeloj kući je dana ovlast da na neodređeno vrijeme pritvori svakog američkog ili stranog državljanina, u SAD-u i prekomorskim zemljama, za kojeg se otkrije da posjeduje materijalnu podršku aktivnostima protiv Amerike; a zakon je sankcionirao korištenje mučenja u zatvorima (“poboljšane tehnike ispitivanja” [ETI]) u vezi sa spavanjem i senzornom deprivacijom, samicom, davanje vode i prisilno davanje različitih medikamenata.
Američkom vojnom osoblju i operativcima CIA-e dopušteno je primjenjivati “poboljšane tehnike ispitivanja”, a svjedočanstva izvučena pod takvim okolnostima korištena su u suđenjima vojnih komisija. Centar za ustavna prava, sa sjedištem u New Yorku, smatra da je Zakon o vojnim povjerenstvima “masivni zakonski napad na temeljna prava, uključujući pravo na habeas corpus, pravo na osporavanje pritvaranja pred sudom”.
Guantanamo je primao desetke zatvorenika mlađih od 18 godina. Na primjer, početkom 2003. u Guantanamo je poslan Mohamed Jawad iz Pakistana, za kojeg su Amerikanci tvrdili da je bacio eksplozivnu napravu na američko vojno vozilo u Kabulu, u Afganistanu, koja je ranila 2 američka vojnika i njihovog tumača. Jawadova obitelj inzistirala je na tome da je imao 12 godina kada je uhićen, dok je Pentagon naveo da je Jawad imao oko 17 godina prema skenu kostiju.
Jawad je pušten iz Guantanama tek skoro 7 godina kasnije, 2009. Erik R. Saar, narednik američke vojske stacioniran u Guantanamu, napisao je da se “morao zapitati o mudrosti držanja djece tako male na mjestu kao što je Gitmo [Guantanamo]”. Godine 2008. u Guantanamu je bio 21 zatvorenik mlađi od 18 godina.
Izgovor Bijele kuće kada je kritizirana zbog teških kršenja ljudskih prava na mjestima kao što je Guantanamo, koji se nalazi na obalama jugoistočne Kube, jest da, budući da službeno nije dio SAD-a, to područje ne potpada pod nadležnost američkih sudova pravde ili međunarodnog prava. Uspostava američke kontrole nad Guantanamom, glavnom kubanskom lukom, omogućila je Washingtonu izbjegavanje američkih zakona i primjene Ženevske konvencije.
CIA je uspostavila druge tajne zatvore u državama NATO-a kao što su Poljska, Rumunjska i Litva, te na Bliskom istoku i u Aziji. Agenti CIA-e i FBI-a s drugim vladinim dužnosnicima mogli su ispitivati zatvorenike kako su smatrali prikladnim.
Busheva administracija razvijala je svoje vojne i političke ambicije u visoko cijenjenoj regiji Kavkaza. To je neizbježno dovelo do porasta napetosti između Washingtona i Moskve. SAD nije uvažio legitimnu zabrinutost Kremlja u vezi s regijom koja je na pragu Rusije, a za koju predsjednik Vladimir Putin vjeruje da je unutar sfere interesa njegove zemlje, kao što je Kavkaz povijesno bio.
Predsjednik Bush poslao je 200 vojnih savjetnika u Gruziju, a ruski dužnosnici, svjesni zadiranja, požalili su se Washingtonu na prisutnost američkih trupa na gruzijskom tlu. SAD je uspostavio NATO-ov program Partnerstvo za mir (NATO-PfP) koji se odnosi na bivše sovjetske republike, a američka vojska provodi vježbe na bivšim teritorijima Sovjetskog Saveza od 1997. godine. Ipak, Bushova vlada bila je svjesna da su za postizanje svojih ciljeva potrebni drugi načini, a ne samo oružano uvjeravanje. Još jednom se umiješao na međunarodnu scenu liberalni milijarder George Soros i njegov Institut Otvoreno društvo, preimenovan u Zaklade Otvorenog društva 2011. Politike Sorosa i njegovih grupa Otvorenog društva obično su kompatibilne s Washingtonom, niti osjećaju potrebu uvijek ići o svom poslu diplomatski, nešto za što se USAID barem nastavlja pretvarati da radi.
Soroševe grupe Otvorenog društva usmjerile su desetke milijuna dolara u bivše sovjetske republike. Samo u jesen 2003. Soroš je uložio 42 milijuna dolara u pomoć takozvanoj ”Revoluciji ruža” u Gruziji, koja je pomogla da čovjek koji je prijateljski nastrojen prema SAD-u Mikhail Saakashvili dođe na vlast u siječnju 2004. Soroš je također bio uključen u ukrajinsku “Narančastu revoluciju”, što je omogućilo prozapadnom Viktoru Juščenku da postane predsjednik u Kijevu u siječnju 2005. Sljedeći mjesec Juščenko je govorio o svojoj želji pristupanja Ukrajine NATO-u. Također su pokrenule gore navedene obojene revolucije američke i europske organizacije poput USAID-a, Poljsko-američko-ukrajinske inicijative za suradnju, Freedom Housea i Nacionalne zaklade za demokraciju (NED). Te su skupine uspjele održati predizbornu kampanju Juščenka, koja bi inače vjerojatno propala.
Obojene revolucije zapravo su sličile nečemu poput državnog udara i imale su sličnosti s državnim udarom, koji se dogodio u Iranu 1953. godine, kojeg su predvodili Anglo-Amerikanci. Ovdje su britanski MI6 i CIA financirali demonstracije i druge nemire u glavnom gradu Teheranu, kako bi svrgnuli iranskog premijera Mohammada Mossadegha i zamijenili ga nekim poslušnijim šahom, kako se kasnije pokazalo. Mossadegh je stavio iranske dragocjene rezerve nafte pod državnu kontrolu.
Hoće li i oni odgovarati kao i Rusi i od njihova imovina i novac u svijetu zamrznuti i predati Afganistanu za obnovu?
Vidim opet smo na novoj verziji portal, A gornji tekst je točna povijest jednog carstva.
Dobar prikaz.
Šteta da ga je malo komentatora otkrilo.
Izdvojiti ću:
“Tijekom 3 i pol mjeseca 1942. godine, dok su bjesnjele borbe na Kavkazu i u Staljingradu, manje od 40 brodova s teretom ”Lend-Leasea” uplovilo je u ruske luke Murmansk i Arkhangelsk.”