Jednakost ljudi pred zakonom, ravnopravnost, ono je što se gotovo u svim zakonima potencira, krenuvši od ustava zemalja na niže. Tako je barem u većini „demokratskih“ zemalja, a mnoge se ubrajaju u takve.
Slično je i u religijama, i tamo se ističe kako su „svi ljudi podjednako Bogu mili“, da smo „pred Bogom svi jednaki“ i tako dalje. I u raznim dobrovoljnim udrugama, političkim strankama, strukovnim organizacijama, ističe se ravnopravnost članova. Kao dokaz da je stvarna ravnopravnost na djelu se uglavnom smatra to da svaki član ima jedan glas i da su po tom osnovu svi članovi ravnopravni.
Međutim, prave ravnopravnosti i jednakosti u praksi skoro da i nema. Uvijek je neko „ravnopravniji“ i „jednakiji“ od drugoga, ma koliko se trudili izbjeći diskriminaciju, bila ona negativna ili pozitivna. Ne znam da postoji osoba na svijetu koja se nekada nije osjetila diskriminiranom ili privilegiranom. Oni koji to ne doživljavaju prečesto mogu smatrati da žive u približnoj ravnopravnosti.
Ne mislim ovdje samo na slučajeve na sudovima, nego i na one sitne, svakodnevne događaje. Recimo, nekada vas u prometu kazne za sitnicu koja je na rubu prekršaja, a nekada vas ne kazne i za očit prekršaj. Zavisi znate li osobno policajca ili ne, kako ste se ponašali prema njemu, je li policajac strog ili tolerantniji i niza drugih okolnosti. Prodavač prodaje robu s greškom, pa nekoga upozori na to, a nekoga ne. Na putu u velikim gužvama, nekoga pustite da se ubaci ispred vas, a nekoga ne. Svakog dana se i mi ponašamo nejednako prema ljudima, i oni prema nama, jer čak i da se trudimo biti uvijek isti prema svima drugima, to ne bismo uspjeli zato što svi ti ljudi nisu isti, nisu u istoj poziciji. Ako, recimo, na putu u gužvi ne pustimo ispred sebe vozača koji vozi bolesno dijete na hitnu liječničku intervenciju, a ne pustimo ni drugoga koji je poranio na put i odgovara mu da malo kasnije stigne, napravili smo veću nepravdu onome koji vozi bolesno dijete. Mi toga nismo ni svjesni, ne znamo ko koga i zašto vozi, ali nismo u ova dava slučaja jednako oštetili ljude, jednog smo više, bez takve namjere.
Nismo svi isti još od rođenja. Neki su rođeni u bogatoj državi, neki u siromašnoj. Neki crni, neki bijeli. Neki kao dječaci, neki kao djevojčice. Dok jedni imaju velike obitelji, drugi imaju male. Dok jedni žive tamo gdje je vječiti ljeto, drugi žive u hladnoći, i tako dalje. Kasniji život donosi samo još više mogućnosti koje će nas razlikovati i činiti nejednakima.
Dakle, prave i univerzalne ravnopravnosti nema, ali to ne znači da je ne treba tražiti. „Krive drine“ još niko nije ispravio, ali ih uvijek trebamo ispravljati. Treba težiti tome da bude što manje kršenja ravnopravnosti, naročito onih drastičnih narušavanja zakona i moralnih odredbi, pa ko u tome uspije, taj može biti zadovoljan.
Princip ravnopravnosti je u sukobu sa težnjom da svi dobijemo prema zaslugama. Ako je netko svojim aktivnostima doprinio više nego njegov suradnik ili član zajednice i na kraju dijele nagradu u jednakim djelovima, može se smatrati da to nije prava ravnopravnost. Smatram da svaki čovjek zaslužuje biti nagrađen ili kažnjen upravo onoliko koliko je nečemu svojim aktivnostima doprinio. No, teško je to sprovesti u djelo. Kada gledamo i religiju ni tamo ne može svako “sjesti Bogu s desna” Da se među ljudima ne bi dešavale nepravedne stvari, napisana je masa zakona, pravilnika, kodeksa, pa opet smo svjedoci teških nepravdi i kršenja normi, jer sve zavisi o stanju svijesti i savjesti onoga koji je dobio zadaću da dijeli nagradu ili kaznu. Dakle, na društvu i naročito starijim članovima obitelji je zadaća da promiču svijest o odmjerenom i pravednom ponašanju kako bi od samog rođenja svako stekao osjećaj za pravu mjeru vrijednosti.… Čitaj više »
Osude vas, vi se žalite i tako na sve više instance dok ne dođete do ministra pravosuđa. A on (ona) kaže: “Izrežite ga na kriške!” 😉
U vola bukača dupe rašivena,uvjek….
Pred zakonom smo svi isti. Tako kažu ali je bolje ne provjeravati, tko zna što bismo na svojoj koži osjetili. U praksi, međutim. vrlo često nismo. Dođemo u drugo mjesto ishoditi neki papir ili dozvolu. Trebat će nam neuporedivo više vremena, živaca pa i novca od domaćeg koji je sa službenikom išao u školu. Isto vrijedi i kod doktora. Može čovjek lijepo umrijeti dok oni “sa vezom” ulaze na zadnja vrata. A i na osobnom, sasvim emotivnom, nivou nismo jednaki. Nismo jer smo u nečemu manjina. Pa većina ili zazire od nas, ili nas iza leđa odovara, ili što još najgore ignorira. Nekad ta nejednakost ide do apsurda. Pa je teško u Splitu biti Dinamovac isto kao što je teško furati svoj stil u oblačenju ili slušanju glazbe. Većina će vam brzo i lako pokazati da ste drukčiji i čudni. Reći će vam da niste IN ili u trendu ili… Čitaj više »
Ne, nismo isti pred zakonima. Zakoni upravo i služe kako bi diskriminirali ljude. Za razliku od običajnog prava (čije je suština – ne radi štetu drugima jer ćeš u suprotnom morati namiriti načinjenu štetu), zakoni koje donosi država su prisilni i donosi ih parlamentarna većina koja nema nikakve veze s većinom naroda u čije navodno ime rade, namećući narodu pod prijetnjom represije što god oni žele. Na raspolaganju im je cijeli represivni aparat – tužiteljstvo, sudstvo, policija. Zakonima se ljudi ‘zakonito’ kažnjavaju za ono što čine, a ne bi smjeli, za ono što ne čine, a morali bi po ideji zakonodavaca. Zakoni stvaraju pravnu sigurnost, rekli bi neki. Da, ali uglavnom stvaraju nasilje nad imovinom i zaradom čovjeka. Naučeni smo misliti kako se svi zakoni koje Parlament donosi odnose i na nas. U trenutku izglasavanja zakona tomu nije tako. Zakon stupa na snagu danom objavljivanja u Narodnim novinama. Uglavnom osam… Čitaj više »
Najbolje pravdu djele plemenske starješine južnoamričkih indijanaca, bušmana, aboriđana. Njih su odabrali zbog mudrosti i plemenitosti da štite kolektivne interese zajednice a ne kao u ciorimskom pravu interes kleptokrata koji i pišu te zakone.