Proročanski Putinov govor iz 2007. za “istočne partnere” Europske unije

“Samo, novac, novac, svugdje novac, gospodo, ali bez novca je život loš, a to nije dobro”, riječi ove dobre stare ruske pjesme se slučajno podudaraju s nekim međunarodnim vijestima.

Naime, ministri vanjskih poslova zemalja bloka Istočnog partnerstva iz Gruzije, Ukrajine i Moldavije, ali ne i iz Bjelorusije, Armenije i Azerbejdžana, zatražili od Europske unije da financijsku pomoć koju im je dodjeljivala zadrži u istom obimu. No, nesreća s Europljanima je novac sada ima puno manje novca, pogotovo nakon “noža u leđa” iz Velike Britanije, koji je stvorio rupu u proračunu EU od 60 milijardi eura.

Zbog tog problema je predsjednik Europskog vijeća 20. veljače sazvao izvanredni sastanak na vrhu o dugoročnom proračunskom planiranju, tako se ministri gore spomenutih zemalja boje da bi novo planiranje moglo dovesti do smanjenja financiranja njih, kao „najvažnijih europskih partnera“.

Štoviše, ranije je u Europskoj uniji postojalo nekoliko zasebnih instrumenata financiranja, Istočno partnerstvo, Sjeverna Afrika i tako dalje. Sada je odlučeno transformirati ove odjele i stvoriti jedan za financiranje svih projekata.
Europska unija pristojno je napomenula da su uzeli u obzir želje Gruzije, Ukrajine i Moldavije, međutim, reforma sustava financiranja nastavit će se. Nije jasno što se uzima u obzir. Nadalje, što je najvažnije, reforma bi trebala uključivati novi princip „više za bolje“. Reforma pretpostavlja da je glavni kriterij koji će se uzeti u obzir pri raspodjeli novca onaj tko će učinkovitije koristiti sredstva za provođenje takozvanih „reformi“.

Provedba, kao što znate, predstavlja provedbu na domaćoj razini obveza utvrđenih međunarodnim sporazumima. Od sada možete trošiti dobiveni novac, ali morate voditi računa o tome koliko je to učinkovito učinjeno, ako to nije slučaj, financiranje će se obustaviti, a to odmah stvara niz prilično ozbiljnih problema za spomenute zemlje Istočnog partnerstva.

„Istočno partnerstvo“ je projekt regionalne suradnje Europske unije sa zemljama Istočne Europe i Južnog Kavkaza koji svoju povijest vuče od 2008. godine. Glavna mu je ideja bila stvoriti format za interakciju između Europske unije i Bjelorusije, Ukrajine, Moldavije, Armenije, Azerbejdžana i Gruzije kako bi se olakšalo njihovo približavanje na putu zajedničke europske integracije.

Glavni cilj Istočnog partnerstva bio je ograničiti utjecaj Rusije na postsovjetskom prostoru do maksimuma. Nije slučajno što su inicijatori projekta bili Švedska i Poljska. Poljska su gospoda uvijek imala nekoliko planova za taj prostoj, a moderna poljska politička elita naslijedila je i razvijala te planove. Poljska je preuzela vodeću ulogu u poslovima EU u čitavom istočnoeuropskom smjeru vanjske politike. Štoviše, kada je stara Europa Schroedera, Chiraca i Berlusconija odlučno odbacila američke vanjskopolitičke avanture, poljsko je vodstvo, obuzeto megalomanijom, odlučilo voditi skupinu novih „mladih Europljana“ i potiskujući Njemačku Francusku i Italiju zauzeti prvo mjesto pred u očima transatlantskog zaštitnika.

U ozbiljnih ljudi takvi bi planovi mogli izazvali podsmijeh, ali u stvarnosti su SAD dobile spremnog trojanskog konja da relativno jeftino da utječu i na Europu i na rusko pogranično područje. Raspadom Sovjetskog Saveza Amerikanci su postali uvjereni da već imaju totalnu hegemoniju nadu svijetom. Logika je jednostavna za primitivne, jer budući da se jedan od dva pola sile urušio, a drugi ostao, svijet je postao unipolaran, a Amerikanci, kao “svjetski vladari”, mogu činiti bilo što, sjeći i crtati granice, odlučiti tko će i gdje vladati, a one koji se ne slažu ubijati i pogubiti, počevši od običnih građana završavajući s legalnim šefovima država.

Za nove kandidate za svjetsku dominaciju govor Vladimira Putina na Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007. bio je krajnje neugodna vijest i hladan tuš, a transkript govora možete pročitati u ranije objavljenom članku na tu temu.

Tragično razočaranje za zapadne političare, jer je postalo jasno da se raspad Rusije, koji se očekivao nakon raspada Sovjetskog Saveza, neće dogoditi. Ruska Federacija, koju “loši momci” nisu uspjeli potpuno razoružati i uništiti, ponovno je vojna supersila, a njezin je predsjednik to posebno objasnio duhovitim pristupom da unipolarni svijet nije samo da je neprihvatljiv, već je jednostavno nemoguć.

Otjeravši maglu iz svojih riječi, Putin je stvari jednostavno i jasno nazvao pravim imenima. Upotreba vojne sile nije moguća na zahtjev država ili NATO pakta, već samo odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

SAD ne mogu silom nametnuti drugim državama svoj pravni sustav u politici, ekonomiji i humanitarnoj sferi. Dok Rusija strogo provodi Ugovor o konvencionalnim oružanim snagama u Europi, NATO je dospio do ruskih granica i tamo koncentrirao svoje trupe. Zapad je lagao Rusiju o neširenju na istok u slučaju raspuštanja Varšavskog pakta. OESS se pretvara u vulgarni instrument za zaštitu interesa nekih zemalja na štetu drugih.

I što je najvažnije, Putin je rekao: „Rusija je zemlja s više od tisućljeća povijesti i gotovo uvijek je uživala privilegiju da vodi neovisnu vanjsku politiku. Danas tu tradiciju nećemo mijenjati.”

To je bila posljednja rečenica upućena unipolarnom svijetu.

Zapad, koji je bio u stanju euforije, nije želio vjerovati u to i bilo je dovoljno slijediti njegovu reakciju, od histeričnih osoba koje su zaboravile ne samo diplomatski rječnik, već i elementarnu pristojnost, koji su vikali „kako pas reži“, do onih koji su u zlokobnoj igri pokušali očuvati lice dobrote, poput senatora Lindsaya Grahama, koja je izjavio da je Putin učinio više za jedinstvo Sjedinjenih Država i Europe u jednom govoru nego svi zajedno u deset godina.

No, kao što su pokazali sljedeći događaji, senator Graham je želio da to bude tako, ali je danas jaz između dvije obale Atlantika veći od Atlantskog oceana samog.

Do neke mjere je pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima predstavljala odgovor američkog sustava na Putinov govor u Münchenu 2007. Za razliku od predstavnika „ustajale močvare Washington“, Trump je s pragmatizmom shvatio da je takozvano doba liberalne globalizacije propalo.

Kao što je upozorio Vladimir Putin, Sjedinjene Države nemaju dovoljno resursa za svjetsku dominaciju, tako da mogu skinuti togu svjetskih sudaca napunjenu demokracijom i liberalizmom, što govori i vanjski dug od 23 000 milijardi dolara.

Ali američka se strategija promijenila, ali je cilj ostao isti. Budući da je svijet multipolarni, opet žele diktirati pravila igre. Da bi to učinio, Trump je jednostavno uništio sva prethodno postojeća pravila i prekršio niz međunarodnih ugovora koje su potpisale bivše administracije. Trump provodi politiku prema logici “tko nije s nama, taj je protiv nas”, koja označava zone koje kontrolira američki centar moći i napušta one gdje se takva kontrola nije mogla uspostaviti. Štoviše, Amerikanci nastoje što više oslabiti dva druga pola novog svjetskog poretka, Rusiju i Kinu.

Što se tiče Europske unije, u odnosu na nju možemo se ograničiti na poznati citat Victorije Nuland, ali ga zbog vulgarnosti nećemo još jednom citirati.

Naravno, sve to nije ni moglo biti drugačije. Ekonomske sankcije zapada pogodile su Rusiju s jedne strane, ali i same europske zemlje s druge, posebno one koje nisu toliko „saveznici“ koliko bi trebale biti i zato bi trebale znati svoje mjesto i platiti više.

Sada o situaciji u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji. Umiljato janje dvije majke sisa, kaže se u nas. No, Europska unija će u novim uvjetima možda smatrati nepotrebnim hraniti američke klijente. Moguće je biti sluga dva gospodara, ali je to vrlo teška zadaća, a Bjelorusija, Armenija i

Azerbejdžan su shvatili da im je europska pomoć apsolutno nepotrebna. Barem ne takva koja će uvjetovati društvene, političke, ekonomske i financijske prilagodbe europskim strukturama za vrlo male svote „pomoći“.

S druge strane, zahvaljujući američkim savjetnicima i njihovoj nepromišljenoj politici, te su zemlje izgubile Rusiju kao potencijalnog investitora i partnera i nanijele ozbiljnu štetu svom vanjskopolitičkom potencijalu. Treba li objasniti da je država koja živi od pomoći izvana propala država?

Može se slobodno postaviti pitanje kako su nekad prosperitetne bratske republike došle u tako jadno stanje? Putin je odgovorio na to pitanje u govoru u Münchenu 2007.

“Jednom se rukom dijeli “dobrotvorna pomoć”, a drugom ne samo da se zadržava ekonomska zaostalost, već se ubire i profit”, rekao je Putin u govoru 2007. godine.

Od ovog govora prošlo je 13 godina, a sve što je rekao predsjednik Rusije bilo se ostvarilo. Najdublja kriza međunarodnog poretka i liberalne demokracije je evidentna, a razdoblje hegemonije Sjedinjenih Država je stvar prošlosti.

„Onima koji trče svijetom ispružene ruke, želim postaviti klasično pitanje: “Što si ti, sine, pomogli i tvoji Poljaci?“, napisao je u zaključku svog osvrta gruzijski novinar Irakli Čkeidze, citirajući remek djelo Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i lika iz romana, atamana zaporoških Kozaka, koji u borbi sina uvlači u klopku i ubija ga zbog izdaje i što je prešao na Poljsku stranu protiv vlastitog naroda.

VIDEO: Scena iz filma „Taras Buljba“: Ну что сынку, помогли тебе твои ляхи? („ляхи“ su pojam za Poljaci)