Prosvjedi u Iraku imaju malo veze s korupcijom i stvarni su ciljevi sljedeći

Irački premijer Adil Abdul Mahdi proglasio je trodnevnu žalošću, nakon što su smrtonosni prosvjedi od 1. listopada zapalili nekoliko provincija, uključujući glavni grad Bagdad. Period žalosti za ubijenima u prosvjedima, bilo demonstrantima ili sigurnosnim snagama, započeo je u četvrtak, rekao je premijer u televizijskom govoru u srijedu.

Ranije u nedjelju je iračko ministarstvo unutarnjih poslova priopćilo je da je broj poginulih u antivladinim prosvjedima u zemlji porastao na 104, uključujući osam pripadnika sigurnosti, dok je najmanje 6000 ranjeno.

U Bagdadu i drugim gradovima su od utorka, 1. listopada, izbili nasilni antivladini prosvjedi zbog čega su snage sigurnosti pucale i suzavcem napale prosvjedne mase.

Znakovito je da su demonstracije bile odgovor na internetsku kampanju za izražavanje bijesa zbog pogoršanja usluga u zemlji, žestoke korupcije i visoke stope nezaposlenosti. Međutim, Irak se s ovim i  gorim problemima bori od okupacije 2003. godine, a poticanje na prosvjede putem društvenih mreža smo vidjeli tijekom Arapskog proljeća, kada su iskru prosvjednog vala zapalili takozvani „cyber kolaboracionisti“, skupine mladih ljudi posebne obučene od inozemnih tajnih službi za mobilizaciju masa na internetu. Iračke službe su otkrile daje samo 7% objava na društvenim mrežama kojima se poziva na prosvjede bilo iz Iraka, preko 70% iz Saudijske Arabije, a ostatak iz drugih zemalja regije.

Prosvjedi u Iraku nisu „irački“

Prosvjedi u Iraku su usko povezani s onim što se događa na ostatku Bliskog istoka; okupacijom Palestine, agresijom na Jemen od strane koalicije koju vodi Saudijska Arabija, pritiscima na Libanon, invazijom i terorističkim ratom protiv Sirije i pritiscima na Iran.

U kontekstu sve većih pritisaka i agresija koje je Iran trpi od Sjedinjenih Država i njegovih cionističkih i vehabijskih saveznika na Bliskom istoku i uspješnog otpora Teherana u obrani svog suvereniteta, neprijateljske snage su tražile nove putove pritiska protiv savezničkih vlada i teritorija smještenih u blizini Irana. Ovog puta je na red došao  Irak s već dobro poznatom strategijom provedbe Obojene revolucije, koja ipak nespretno propada zahvaljujući pragmatičnoj i čvrstoj odluci vlasti u Bagdadu da se suoče s bilo kojim pokušajem destabilizacije Iraka koristeći probleme koji očito devastiraju ionako uništenu zemlju, najviše ratovima koji bjesne Irakom od 2003.

Irak nije slobodna zemlja

Za one s krhkim sjećanjem ili kojima je se 2003. čini vrlo dalekom, potrebno je da se sjete da je Irak okupirana zemlja, bez punog suvereniteta nad svojim teritorijem, sa stranim trupama koje su postavile vojne baze bez ikakvog pristanka iračkih vlasti, a zemlja je i dalje meta napada terorističkih snaga, koje su organizirali, naoružali, financirali i zaštitili upravo oni koji su napali zemlju.

Ne zaboravimo ni to da na području iračkog Kurdistana postoje i vojne baze s američkim osobljem, uključujući njemačke trupe s 800 vojnika, koje obučavaju milicije Peshmergi, koje su stalni izvor prijetnje za iračku središnju vladu, bilo u vezi naftnih polja Kirkuk ili želje za neovisnosti nekih kurdskih frakcija, što je dovelo do održavanja referenduma u rujnu 2017. koji je prisilio Bagdad na intervenciju. Te grupe i danas predstavljaju opasnost, ne samo protiv Iraka, već i protiv susjednog Irana. Zbog toga je prošlog srpnja Iranska revolucionarna garda morala izvesti nekoliko kopnenih operacija protiv aktivnih baza i centara za obuku terorističkih skupina u iračkom Kurdistanu, blizu granica perzijske države.

Nova iračka vlada, usprkos snažnom pritisku Washingtona koji je rasporedio 7000 vojnika na iračkom teritoriju i desetak vojnih baza, poduzela je korake za jačanje odnosa s Iranom, čime je kao odgovor „zaslužila“ udar američkog režima.

Između ostalih mjera, ovaj saziv parlamenta, vlada i predsjednik su dozvolili i pozdravili ponovno otvaranje graničnog prijelaza u Al-Qaimu između Iraka i Sirije. Bagdad je započeo kontakte s Rusijom radi kupnje razne vojne opreme, uključujući raketni sustav S400. Organizirani su sastanci političkih i vojnih tijela za borbu protiv terorizma, između vlada Iraka, Sirije i Irana. S Kinom su potpisani ekonomski sporazumi za obnovu infrastrukture uništene zapadnom invazijom.

Uz gore navedeno, podsjetimo na vladina izvješća kojima je predsjedao premijer Adil Abdul Mahdi o zločinima koje je cionistički entitet počinio nad palestinskim narodom i apsolutnom odbacivanju prijedloga Washingtona nazvanog “Sporazumom stoljeća” i tako je Irak postao meta imperijalne sile koja još uvijek ima svoje trupe na njegovu teritoriju.

Bagdad je također osudio i napade koji su provedeni protiv iračkih Hashd Al- Shaabi snaga, kada je ubijeno nekoliko časnika ove armije koja j dala veliki doprinos u borbi protiv ISIL-a, puno veći od toliko hvaljene uloge Kurda u otporu „kalifatu“.

Ta je borba ojačala veze između Iraka, Sirije i Irana i dovela do sastanaka obavještajnih časnika za vezu i provedbe zajedničkih vojnih akcija na terenu.

Iranu je jasno da se nasiljem u Iraku upravlja izvana kako bi podijelila dva naroda.

“Neprijatelji žele posijati nesklad, ali oni nisu uspjeli i njihova zavjera neće biti učinkovita. Iran i Irak su dvije nacije čija su se srca i duše ujedinile. Ta će veza iz dana u dan biti jača”, rekao je iranski vrhovni vođa Ali Hamnei.

Svi putevi vode u Washington

Nedavni prosvjedi u Iraku, sa socijalnim, ekonomskim i političkim zahtjevima, čak i vlada smatrala razumnima i poštenima, jer traže više rada, manju nezaposlenost mladih, potporu zbog povećanja troškova života i borbu protiv korupcije, ali to ni na koji način ne opravdava akcije koje su uzrokovale smrt stotinjak ljudi, jasno pokazujući da iza ovih mobilizacija stoji plan destabilizacije kojem ne trebaju nikakve reforme koje od kojih bi koristi imalo iračko stanovništvo. Bilo je jasno da manipulacija i regionalna propaganda dolazi iz Saudijske Arabije, monarhija Perzijskog zaljeva i Izraela, ali i iz Sjedinjenih Država, Francuske i Velike Britanije.

Washington je ostavio trag u svakoj akciji koja se odvijala protiv Iraka. Nije slučajno da je dio prosvjeda imao zahtjeve u pogledu opskrbe električnom energijom u južnim iračkim provincijama, gdje postoji snažan spor između dvije multinacionalne korporacije koje se bore za privlačan zalogaj u opskrbi električnom energijom tog područja Iraka. Ovaj argument se može koristiti i protiv Irana, budući da vlada u Bagdadu za ovu regiju električnu energiju kupuje iz Irana, usprkos američkim sankcijama.

Za tržište struje se tamo bore njemački Siemens i američki General Electric, jer još nije sklopljen konačni ugovor. Stoga nije slučajno da su prosvjednici kao jedan od glavnih zahtjeva iznijeli problem opskrbe strujom, kako bi se vlada prisilila na brži odabir zapadnih partnera i odustajanje od iranske električne energije.

Znakovito je da nijedna politička skupina nije preuzela vodstvo u ovim prosvjedima, usprkos činjenici da su vladini uredi i sjedišta Hashd Al-Shaabi snaga zapaljena i pretvorena u zgarišta.

Kao što smo rekli, 80% tekstualnih poruka na Twitteru i drugim društvenim mrežama dolazi iz Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Kuvajta,  odakle su zapadne informativne mreže rasplamsale prosvjede botovima, računalnim programom koji putem interneta šalje tisuće poruka iz „raznih dijelova svijeta“. Dodajmo tome prijetnje Izraela i Benjamina Netanyahua koji je prije kolovoza prijetio da će provesti akcije koje ne samo da će destabilizirati Irak i šiitsku Hashd Al-Shaabi armiju, već će uništiti i susjedni Iran i sve njegove „opunomoćenike“. Čaki ako su ove prijetnje bile dio predizborne kampanje, budite sigurni da je Izrael marljivo radio na provedbi opsežnog plana koji ne datira od prije nekoliko tjedana.

Irak predstavlja željeni plijen i zbog njegovih naftnih i plinskih resursa. Od invazije 2003. godine veliki dio naftnih polja ove arapske nacije, nekad nacionaliziranih, poput Zubaira, Rubaibe, Majnuna, Qurna, Kirkuka i Badre, kontroliraju multinacionalne korporacije poput nizozemskog Shella, američkog Exxona, a tamo su i talijanski ENI, francuski Total i britanski BP. Prema podacima američke Uprave za energetske informacije (EIA), iračke zalihe nafte se procjenjuju na 112 000 milijuna barela, druge su najveće na svijetu, odmah iza Saudijske Arabije.

Američka operacija, osim mita o navodnoj prisutnosti oružja za masovno uništenje i takozvanog “rata protiv terorizma”, imala je konkretniji cilj: kontrolu i vađenje iračke nafte s daljnjim ciljem sprečavanja Rusije, a posebno Kine, da osiguraju slobodan pristup  iračkim bogatstvima.

Kinezi, koji trenutno kupuju polovicu iračke nafte, primijenili su tihu i pragmatičnu taktiku ekonomske ekspanzije, jer intervencije, stvaranja nestabilnosti ili pokušaja iskorištavanja podjela u zemlji nisu dio kineske politike. Nastavak sukoba u regiji bi za Kinu nesumnjivo bio veliki udarac zadobiven od američke uprave.

Međutim, kada govorimo o zapadnim tvrtkama, njih razotkriva njihova povijest sponzoriranja pobuna, invazija i agresija. Interes ovih tvrtki i vlada koje ih podržavaju je neupitan. Pored iskorištavanja postojećih polja, postoje i ona koja su istražena i stotine još neiskorištenih i koja će se istraživati.

Stoga, ostati u Iraku znači i da arapska zemlja treba imati vladu koja neće utjecati na njihove interese i dobit, a ako takve vlade ne bude, kao što je trenutno slučaj, dogodi, „Plan B“ je stvoriti nestabilnost, mobilizirati sredstva za dezinformaciju i obavještajne agencije poput Mossada, CIA-e, pa čak i elemenata Baath stranke koji su podržavali pogubljenog Sadama Husseina. Sve to služi za potrebe uspostave hegemonije u Iraku, koji se, kako to vide SAD, Izrael i Saudijska Arabije, „pretjerano oteo kontroli“.

Čistka protiv militanata stranke Baath i njenih pristalica nakon pada režima Sadama Husseina stvorila je masu nezadovoljnika, što je stvorilo petu kolonu u iračkom društvu koja je služila kao korisna radna snaga u destabilizaciji. Stvaranje „Islamske države“ je ogledni primjer kako je ovu zamisao bilo lako provesti u djelo. Bivši Sadamovi vojnici i časnici, kao i pristaše civilnog sektora su postali vrijedan mobilizacijski resurs za ISIL.

Već u rujnu 2018. godine smo vidjeli sličnu situaciju s prosvjedima poput onih u pokrajini Basra, gdje su iračke vlasti optužile članove izumrle stranke Baath da je dio onih koji su spalili vladino sjedište i objekte Hashd Al-Shaabi armije.

Gore navedeno potvrđuje da iza nedavnih prosvjeda u Bagdadu stoje upravo ove snage jer je najveće nasilje počinjeno nekoliko dana prije proslave najvažnije šiitske ceremonije, dana Ašure, koja okuplja milijune vjernika u svetištu imama Husseina u Karbali.

Vlada je svjesna da će sada morati udvostručiti napore nad stalno prisutnim prijetnjama terorističkih napada i  opasnosti od operacije provokacije sigurnosnih službi Izraela i Saudijske Arabije.

Ovi prosvjedi, kao što smo rekli, imaju malo veze sa stvarnih zahtjevima, čak i ako su oni legitimni, ali predstavljaju opasnost od uskrsnuća terorizma, posebno sada kada tisuće militanata ISIL-a iz Sirije i područja koja gube Kurdi mogu prijeći u susjedni Irak. Takav scenarij Siriju i Irak možda ne bi vratio u 2014. godinu, ali bi se obje zemlje suočila s gomilom nepotrebnih problema.

Ne zaboravimo da je to i regija u kojoj su saudijska agresija na Jemen i genocidna politika Izraela već dio svakodnevnog života, koji postupno mijenja odnos snaga, pri čemu Osovina otpora igra temeljno neophodnu i nepovratnu ulogu.

Stoga čujemo i optužbe zapadnih medija protiv iračkih šiitskih Hashd Al-Shaabi milicija, koje su pod izravnim zapovjedništvom premijera, da su one ključne u suzbijanju protesta i da su odgovorne za smrt prosvjednika. Sve ovo ima veze sa svime što se tiče geopolitičke analize, uključujući masakr koji se dogodio tijekom važnog vjerskog obreda za sve šiitske muslimane, ne samo iračke.

Danas, nakon više od deset dana protesta, stotinu mrtvih i niza sporazuma postignutih između vlade Adila Abdula Mahdija i opozicije u arapskoj je zemlji uspostavljena napeta smirenost. Potpisivanjem ovog sporazuma, koji uključuje paket reformi, lik i riječi najvišeg vjerskog autoriteta u zemlji, ajatolaha Sayeda Alija Sistanija, opet su odigrali temeljnu ulogu.

Ali Sistani je, uz kritiku nasilja, također oštro kritizirao iračku državu zbog neispunjenja svoje odgovornosti u borbi protiv korupcije i pozvao izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast da provede prave reforme u zemlji. Utjecajni irački klerik je rekao da vladajuće stranke moraju promijeniti način kojim se bave problemima nacije, a vlada mora ispuniti svoje dužnosti i ublažiti patnje iračkog naroda, boriti se protiv korupcije i stvoriti nova radna mjesta za mlade. U znak pacifikacije iračke vlasti su obećale da će pretjerana upotreba sile u suzbijanju protesta prošlog tjedna imati posljedice.

“Iračko zapovjedništvo za zajedničke operacije najavilo je da će poduzeti mjere protiv časnika, zapovjednika i vojnika koji su počinili pogrešna djela protiv prosvjednika tijekom posljednjeg dana prosvjeda u bagdadskom naselju Sadr, u nedjelju, noću 6. listopada“, priopćili su iz Bagdada.

Iračka vlada mora biti pažljiva, slušati ona vijeća koja kritički označavaju jasan kurs rada. Mora ispunite dana obećanja i zelju voditi prema punom političkom i vojnom suverenitetu. Mora vratiti nadzor nad svojim prirodnim bogatstvima, proširite svoju bazu odnosa i iznad svega da svim u Bagdadu bude jasno da su Washington, Izrael, Saudijska Arabija i njihovi marionetski saveznici spremni izvršiti sve vrste pritisaka kako bi osigurali da u Iraku nikada ne bude održivog razvoja.

Invazija Sjedinjenih Država je u 16 godina uništila ekonomiju zemlje. SAD upravljaju zemljom kroz kontrolu raspodjele prihoda od iračke nafte, kontrolirajući bankarski i financijski sustav zemlje, kao i trgovačke odnose s drugim zemljama.

Ta stvarnost, taj politički, gospodarski i socijalni okvir je ono što zapravo objašnjava val demonstracija u Bagdadu i nekim važnim naftnim gradovima, na kojima su se čuli pozivi za borbu protiv korupcije, protiv nezaposlenosti i poteškoća s javnim uslugama što utječe na velik dio stanovništva.

Također nije slučajno da su svi protesti buknuli neposredno nakon nekih suverenih odluka koje je poduzeo irački premijer Adil Abdul-Mahdi, uključujući njegovu odluku da nastavi trgovati i održavati diplomatske odnose s Iranom.

To je dio američkog glavnog plana za dokidanje suvereniteta naroda, napada na njih, destabilizaciju i ometanje njihovog razvoja. Prljave ruke Washingtona i dalje prljaju međunarodnu politiku. Svaka provokativna akcija protiv naroda, svaki pokušaj podrivanja vlada i oduzimanje prirodnog bogatstva zemalja pokazuje da svi putevi vode u glavni grad carstva koje ima ogranke u Tel Avivu, Londonu, Parizu, Rijadu, gdje su njegovi uredi i institucije u kojima političari, poduzetnici i vojnici žedni vlasti ne odmaraju i ne plaše se da razaranjem i kaosom promiču hegemonijsku i zločinačku ideologiju. Na Bliskom istoku općenito, a posebno u Iraku, trijada koju čine američki imperijalizam, cionizam i vehabizam ogledalo su te ideologije, čak i ako ona podrazumijeva milijune mrtvih.