Postoje različiti tipovi sukoba, ali u moderno doba svjedočimo sve većem širenju takozvanih posredničkih ratova ili, kako ih izvorno zovu njihovi izumitelji, “proxy wars”.To su ratovi koje, uz sukobljene strane, podržavaju treće zemlje. Razlozi za rat preko posrednika su slični onima koji pokreću druge sukobe, a to su ekonomski, strateški i geopolitički interesi, koji se uglavnom isprepliću.
Podrška slanjem vojnika, oružja, obavještajnih podataka i opskrbe strana u sukobu uvijek, gotovo matematičkim ritmom, izaziva sve veće sukobe, koji su se s vremenom proširili i izvan granica prethodno zamišljene ratne pozornice.
Logično je da kada jedna frakcija u sukobu ima više resursa od drugih ona ima veće šanse da prevlada i stoga je više motivirana da nastavi rat nego da pristane na sporazum. Ova dinamika u svojoj jednostavnosti, paradoksalno, uvijek komplicira sukobe koje oni koji su ih izazvali navodno namjeravaju “riješiti”.
Osim toga, kada jeda strana traži saveznika, neizbježna dinamika gura drugu stranu da potraži vanjsku potporu, što produljuje rat i povećava razaranja.
Povijest se ponavlja
Međutim nekada stvarni pokretači rata naprave pogrešan izračun, kao što se već dogodilo ne tako davno, tijekom rata u Vijetnamu.
To nije teorija, već ono što se dogodilo u svim građanskim i negrađanskim ratovima koji su se dogodili između 1946. i 2002. godine, kao što u članku kojeg je u travnju objavio Foreign Policy objašnjavaju Anthony Pfaff i Patrick Granfield.
“Uloga Sjedinjenih Država u ratu u Vijetnamu je najbolji primjer rizika uloge u posredničkom ratu i njegovih posljedica, kako moralnih tako i strateških”, pišu Pfaff i Granfield.
“Tada je uključenost Sjedinjenih Država započela s nekoliko desetaka vojnih časnika koji su ’50-ih godina prošlog stoljeća poslani kao savjetnici proameričkih frakcija u Vijetnamu, a rat je ’70-ih završio s više od 58 000 poginulih Amerikanaca i komunističkim Vijetnamom”, pišu autori članka za Foreign Policy, koji sugeriraju da su se stvari “otele kontroli” i početna savjetodavna uloga se pretvorila u punu uključenost u Vijetnamski rat i američki poraz.
Isto tako, nedavno u Jemenu, nakon odluke Sjedinjenih Država da na sve načine podrži genocidnu kampanju Saudijske Arabije protiv pokreta Ansarullah i Huti boraca, neminovno je dovela do iranske podrške potonjima i ne naziru se izgledi za mirovni sporazum.
Za Anthonya Pfaffa i Patricka Granfielda je ovaj mehanizam u slučaju Jemena još veći paradoks za Sjedinjene Države, jer “područja Jemena riskiraju da postanu rasadnici ekstremizma i terorizma protiv kojeg su Sjedinjene Države potrošile toliko novca i dale toliko života da ga pokušavaju zadržati ili iskorijeniti nakon napada 11. rujna 2001.”
No, ovo je viđenje američkih analitičara, jer je nemoguće da planeri rata u Jemenu nisu znali da će se zemlja tijekom rata pretvoriti u sigurno utočište za ISIL i Al-Qaedu Arapskog poluotoka (AQAP). Ove dvije terorističke organizacije danas kontroliraju velika područja zemlje i luku Aden, što je dodatno zakompliciralo put ka miru, što vjerojatno i bio cilj bivše američke uprave. Logika je jednostavna. Tamo gdje se ne može ostvariti pobjeda i postaviti marionetska vlada, treba stvoriti trajnu zonu sukoba i nestabilnosti i čekati pogodan trenutak za promjenu ravnoteža snaga na terenu i ostvariti pobjedu.
Posljedice nekontrolirane potpore
Periodičnost ove dinamike je donekle dokazana, a mijenja se samo oblik potpore. Tome treba pridodati i sustavnu prirodu “difuzije”, pojma kojim vojni stručnjaci ukazuju na neizravne isporuke oružja terorističkim organizacijama, kojima službeno “nije bilo namijenjeno”. Takvim smo epizodama u sirijskom ratu svjedočili bezbroj puta, ali se oružje opet slalo “umjerenim pobunjenicima”, koji su ga držali dan ili dva, a onda predali ili se i sami, naoružani opremljeni pridružili islamističkim terorističkim skupinama. Potom su se slale nove pošiljke, opet s istim ishodom, sve dok na vidjelo nije izbio prikriveni sukoba kojeg su vodili Pentagon i CIA, svatko sa svojim “pobunjenicima” na terenu.
U Jemenu se dogodila ista stvar. Opet “slučajno”. CNN je u ožujku izvijestio kako su američka protutenkovska oklopna vozila isporučena milicijama iz saudijske koalicije završila u rukama džihadista i terorističkih organizacija.
U tom smislu Foreign Policy piše: “Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje. Slična se dinamika pojavila u posredničkim sukobima diljem svijeta.”
Zapravo, to se već dogodilo u Afganistanu u vrijeme kada su SAD podržavale mudžahedine u borbi protiv Sovjetskog Saveza.
“Projektili Stinger, koje su Sjedinjene Države isporučile mudžahedinima u Afganistanu, koji su se borili protiv Sovjeta, bili su ključni za njihov uspjeh u borbi protiv Crvene armije. Ali su te pošiljke na kraju iskoristile terorističke skupine i kriminalne bande”, pišu Anthony Pfaff i Patrick Granfield.
S obzirom na sustavnu dinamiku posredničkih ratova, jasno je da odgovornost za komplikaciju konflikta neizbježno pada na zemlju koja intervenira izvana. Nikada kao u modernom dobu, gdje je fenomen posredničkih ratova postao neobuzdan, potreba da se spriječe takvi sukobi ima najveći prioritet. Prvo, kako bi se izbjeglo prostorno i vremensko širenje ratova čije posljedice mogu postati nesagledive. Drugo, dovoljno se sjetiti Iraka, zemlje u kojoj nema mira još od prve američke intervencije 1990. godine.
Za rješavanje međunarodnih sukoba su stvoreni Ujedinjeni narodi, čija uloga, na žalost, posljednjih nekoliko godina sve više slabi. Upravo sada, kada bi služila više nego ikada prije.
Naravno, iluzorno je očekivati da će se Washington odreći ove taktike u pokušaju uništenja svojih konkurenata, koje je zbog njihove rasuće uloge i utjecaja u međunarodnoj zajednici proglasio “neprijateljima”. Uz te zemlje, treba navesti i Iran, koji ne predstavlja nikakvu prijetnju Sjedinjenim Državama, ali su korumpirani američki dužnosnici dobili zadaću da unište Islamsku Republiku i njezine saveznike, samo zato što ih Izrael smatra prijetnjom.
Logičan je zaključak da bi Sjedinjene Države, kako bi odustale od prakse posredničkih ratova, što neizbježno vodi do većeg nasilja, smrti i razaranja, trebao jedan novi Vijetnam, gdje su u početku poslale skupinu vojnih savjetnika, a izašle s velikim gubicima i političkim porazom u kojem su izgubili ne samo komunistički Vijetnam, već utjecaj u cijeloj jugoistočnoj Aziji.
U hrvatskoj jedino zivi zid govori o tome kome je slano oruzje za vrijeme milanoviceve vlade.iako bi bez sumnje to provele i hdz bitange.buzin upravlja svim politickim strukturama u hrvatskoj pa je tako slano i oruzje za bliski istok.jos jednom naglasavam,blizi se tocka usijanja jer je izrahell konacno posadio sve svoje duznike u washingtonu i ovi ce bez pogovora vratit te dugove,korupcija svemirskih razmjera.jedino sto zio fasiste sad moze zaustaviti je strah.izrael se mora bojati,ne toliko da ce i on morati podnijeti neka razaranja i zrtve vec da se nikad nece oporavit.a mozda potpuno izgubiti.samo uplaseni ce se kontrolirati. I tu je pitanje..STO CE UCINITI RUSIJA I KINA?ne kroz neko vrijeme nego sad.
Svaki rat se pre ili kasnije zavrsi mirom izmedju 2 strane, problem je sto Americka strana cesto hoce ceo kolac a ne deo i onda se sve vremenom komplikuje geometrijskom progresijom.
https://youtu.be/DmbOura844s
Bravo!!mozda jednom dodje iz glave u guzicu ljudima.vladari svijeta nemaju svoju domovinu,ne znaju sto to znaci.imaju samo svoje”gmazovske”sekte i cijede covjecanstvo.
Jedno test pitanje: što je za američke bandite osnovni cilj bilo kojeg rata?
1. pobjeda;
2. da traje što dulje bez obzira na ishod.
Točan odgovor na ovo pitanje je temeljna polazšna teza svih analiza koje se bave sudjelovanjem SAD-a u ratovima širom globusa, bili oni proxy ili “obični”.
Zapata, u pravu si. Treba dodati i to da je angažovanjem “trećih lica” za ratovanje američka pohlepna psihopatska elita uspela postići 3 stvari: ratovi su podsticaj za industriju oružja, … ne ginu (u većem broju) Amerikanci (kao u Vijetnamu) što sprečava pobunu naroda i aktiviranje antiratnih aktivista i organizacija,… prodaja oružja i porobljavanje drugih država omogućava profit i pljačku. Sve to je karakteristično za američku “demokratiju”, koju su nam veoma dugo “prodavali” , kao dostignuće “slobodnog” i “civilizovanog” zapada. Ne treba da čudi, imajući u vidu to, da Amerikom vladaju potomci robovlasnika, gangstera i fašista.
Vijetnam je bio i isplaniran da traje što dulje, nema tu miskalkulacije. Jedina lekcija koju bi lihvarski štakori shvatili je sveobuhvatni nuklearni udar po osovini zla i fizičko izdvajanje i eliminacija odgovorne bezdomovinske elite
Amerikenjci generalno imaju problem da jako sporo uce ali jako brzo zaboravljaju.
L.R. jebal ti vrag ( vrag ne postoji, postoji samo Viša sila- Bog, Alah . . . ) zadnju nogu!
@Emiliano, tocno, njih zanima samo kaos, jer u kaosu se ne stvaraju rivali, i dogadjaju su sve moguce i nemoguce vrste pljacki, zloupotreba, i malverzacija sa prirodnim bogatstvima unistenih zemalja. Pa i rat Iran-Irak je izazvan od Americkih razbojnika, pa su naizmjenicno pomagali zaracene strane (oruzjem, novcem, obavjestajnim info, satelitskim snimkama), samo da bi sprijecili kraj rata, i zadrzali status quo. Cak su i u njihovim vijestima, cas Iracani, cas Iranci bili zlocinci, naizmjenicno, zavisno od dnevno-politickih potreba. Eto, Ameri bi dali i zadnju kap tudje krvi za sirenje “dekoracije”, kako je netko zakljucio.
Odličan članak!
Cilj Usa je rat bilo gdje jer već perko 200 god nikakvoga rata nema na njihovom teritoriju ili blizu Usa tako da bilo kakav rat na Bliskom Istoku ili Aziji Amerima odgovara.