Pružimo ruku Romima

I Romi spadaju u zaštićenu kategoriju. Imaju svoj međunarodni dan, a to je najbolji znak da im nije dobro, da im je teže nego većini drugih.

Često se kaže kako Romi kradu. Ne rade. Neuredni su. Prose. Neobrazovani su. I, iskreno gledajući, ima istine u ovim konstatacijama, ima takvih Roma. Nisam posebno istraživao ovo pitanje, ali, odoka, čini se da je među Romima više navedenih negativnosti nego kod većine drugih naroda. Ali zašto je tako? I to je samo jedno lice Roma. Imaju oni i drugo koje, kada ga pogledamo, vidimo da je ljepše nego kod većine drugih naroda.

Ono pozitivno što se najčešće ističe jest to da Romi nikada nisu izazivali ratove i nikoga tako nisu ugrožavali. Naprotiv, oni su vrlo često u ratovima žrtve. Ali nije samo neizazivanje ratova ono čime se Romi mogu ponositi. Recimo, Romi su najveći čistači u ljudskom rodu i zahvaljujući njima priroda nam nije još mnogo zagađenija. Koliko su samo korita rijeka očistili ovi ljudi od metala, plastike i drugog otpada! Koliko su opasnog otpada pokupili pored puteva, koliko parkova i drugih zelenih površina očistili! To su sve prljavi poslovi, i prirodno je da se, tako radeći, isprljaju, a onda im se prigovara da su prljavi. Pokupili su našu prljavštinu, a mi im prigovaramo.

Da, neki Romi i kradu. Ali oni kradu samo onoliko koliko im je neophodno i uglavnom zato što nemaju mogućnost da se zaposle, da zarađuju na normalan način, kao ostali ljudi. Teško bi bilo naći Roma koji je pokrao toliko da je nabavio brod, avion, vilu, ili sve to i više zajedno. A mi? Ukrao je toliko da se najedu on i njegova obitelj; toliko da se utople i obuku. Zamislimo da mi nemamo šta jesti, nemamo posla, a djeca nam gladna, bismo li mi bili bolji? Romi uglavnom nisu pohlepni, imaju mjeru i uzimaju samo minimalno.

Romi se znaju radovati i uživati u životu. Ne traže mnogo, ako imaju samo ono osnovno za život, već su sretni. Rado će zasvirati, zapjevati, poigrati i uljepšati trenutke ne samo sebi, nego i drugima. Oprezni su i često nepovjerljivi prema drugima, ali na to ih je život natjerao. No, ako se sprijateljite s njima, ako se uvjere da ih poštujete, shvatite da umiju biti divni prijatelji. I mnogi su spremni obrazovati se, učiti, mada nam se tako, možda, ne čini na prvi pogled. U početku imaju jezičnu barijeru, ali kad to savladaju, obrazovanje ide bolje. Mnogo puta razmišljam o mojoj prijateljici Hedini Tahirović-Sijerčić iz Sarajeva, Romkinji, spisateljici, pjesnikinji, divnoj osobi, koja je završila žurnalistiku, doktorica je znanosti i sveučilišna profesorica. Koliko je samo njoj trebalo truda, upornosti i sposobnosti da sve to postigne, a još uvijek se bori za stalni, ozbiljan posao, i teško se oteti dojmu da tako zbog toga što je Romkinja. Mnogo je Roma koji bi uspješno završili fakultete kada bi za to imali priliku.

Da, istina je da je najveća odgovornost za uspješnost u njihovom životu na samim Romima, ali i svi mi imamo u tome odgovornost i bar moralnu obavezu pružiti im ruku na njihovom životnom putu koji je teži od našega. A ako pomognemo njima, to će ujedno biti i pomoć nama. Bolje ćemo se slagati i razumjeti, niko neće imati potrebu kukati, žaliti se, i svi ćemo biti zadovoljniji.