Put do škole

skola

Taj dan se probudio prije pijetlova… Jedno njegovo oko bilo je puno svjetlosti, u drugo se uvukla neka bunovnost i neodređena strepnja, nejasno očekivanje; Bio je to dan upisa u školu, veliki početak, dan kad se jedno doba bezbrižnih dječijih igara polako pretakalo u neko dublje, zrelije djetinjstvo.

I Nena je otvorila oči zajedno sa prvom svjetlosti jutra.

Sa njenih usana prhutalo je pitanje: “Kad ću u školu, majko?“

“Čekaj, dijete, još malo, moraš se počešljati i lijepo spremiti za školu!“, govorila joj je majka, nježno dotičući valove njene kose, što su se razlijevali po vlažnom čelu.

Češalj je brzo protutnjao kroz Neninu kosu, a cvjetovi sa haljinice već su htjeli da potrče prema polju, kroz koje je vodio dio puta do škole.

Nena je uskakala i u sandale svoje starije sestre Julije, koje su bile veće bar za dva broja, kao da su malo zatim noge istovremeno grabile prašnjavim putićem i trčkarale u mjestu. U Neninim ušima odzvanjale su majčine riječi:

“Dijete moje, čuvaj se nepoznatih ljudi, čula sam da djetetu ponude čokoladu, uvuku ga u crni auto i zatim ili ubiju ili odvedu daleko bez povratka.“

“Čuvaću se, mamice, svakako“, ponavljala je Nena dok su  već zamicale u obližnji šumarak. “Samo ne znam kako izgleda čokolada, nisam je nikad ranije imala u ruci.”

Put se već odmotavao u polje, čiji su cvjetovi mahali cvjetićima na Neninoj haljinici. A Nena je skakutala, kao leptirić.

“Polako, kćeri, ne mogu ja tako brzo kao ti“, govorila je mati, dok je pokušavala da dohvati njenu ruku.

Nena je smirivala korak, i ponovo majku obasipala pitanjima:

“A, šta se sve uči u školi? Je li teško računati i pisati?“

„U školi ćeš učiti slova i brojeve. Bićeš pismena, čitaćeš knjige. A znaćeš i računati, niko te neće moći prevariti kad nešto kupuješ ili prodaješ…

Bićeš, sigurna sam, dobra učenica!”

“Hoću mama! A, ko je tebe naučio čitati i pisati?“ zapitkivala je i dalje Nena, a kako se približava škola, sa prozorima prema obližnjem brdu i rijeci, kao da su joj koraci bili sporiji i kraći.

“Eh, dijete moje, odavno me to niko nije upitao. Bilo je neko drugo vrijeme, u selu nije bilo škole, ali sam se sama učila. Htjela sam da znam pisati, i latinicu i ćirilicu. Da ne budem slijepa kod očiju…“, sjećala se mati, a u njenom glasu bilo je i neke tuge, što nije imala priliku ići u školu, ali i radosti što, eto, njena djeca imaju sad školu u svome selu.”

“Eh, onda ću i ja dobro učiti, kao moja starija sestra. Donosiću sve same petice!” cvrkutala je Nena, zastavši i uhvativši mamu za ruku, tvrdu od napornog rada, ali toplu, kao što je tog ljeta bila topla voda u njihovoj riječici.

ljubica perkmanŠkola
Pretplatiti se
Obavijesti o
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Helena
7 godine prije

Iza stare skole, u mom rodnom selu, podignuta je pre nesto vise od dvadesetak godina nova. Od ove jeseni u njenoj bravi je katanac, a stara skola srusena. Za nekih pedesetak godina, majke su se radovale sto njihova deca mogu da se skoluju u svom selu, dok one to nisu mogle, makar im deca i pet kilometara pesacila u grupicama, po kisi, smetovima ili zezi. Sad se vise skoli ne raduju ni majke, ni deca, ni ocevi, jer ih u selu vise nema. Osim nekoliko staraca i vikendasa, nikog vise nema. Sve je pusto. Volela bih da zavirim u buducnost da vidim kako ce se zvati narodi koji ce ziveti na mom Balkanu.

© 2024 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI