Rusija je na ogromnom kineskom tržištu spremna zamijeniti SAD

Nakon prevrata u Ukrajini i optužbi protiv Moskve za takozvanu aneksiju Krima i rat u Donbasu je Zapad uveo sankcije protiv Rusije, nadajući se da će time potkopati rusku ekonomiju i destabilizirati zemlju. To se nije dogodilo zato što su ruska vlada i predsjednik naredili supstituciju uvoza, a proračun je Središnja banka Rusije dizajnirala sa slobodnim tečajem nacionalne valute i prognozama niskih cijena energenata. Uz sve to je prioritet bio revitalizirati poljoprivredni sektor, koji je zemlji osigurao neovisnost hrane i donio velike prihode od izvoza pšenice.

Pet godina poslije rata, sankcijama protiv Ruske Federacije uprava Donalda Trumpa odlučila je pokrenuti trgovinski rat protiv Kine. Azijski div je na američke carine, zabrane i napade poput uhićenja generalne direktorice Huaweija za globalne financije odgovorio carinama na dio američkog izvoza u Kinu i kupnjom energenata i poljoprivrednih proizvoda iz drugih zemalja, što je bacilo na koljena američke poljoprivrednike.

Nakon susreta ruskog predsjednika Putina i njegovog kolege Xi Jinpinga Kina je poručila kako je spremna povećati kupnju od Rusije ne samo nafte i plina, već i hrane. Kako Moskva već pet godina ulaže u poljoprivredu, a jača i trgovinske veze u tom sektoru sa zemljama poput Sirije, Irana i drugih situacijskih ili strateških saveznika, na globalnom tržištu se pozicionira kao pouzdan izvoznik prehrambenih proizvoda.

Logično je da je Kina sa svojih skoro 1,5 milijardi stanovnika obećavajuće tržište. Kineski trgovci su u Rusiji prepoznali sigurnog partnera za mliječne proizvode, a kontinuirani rast izvoza bilježe i ruski proizvođači sladoleda. Može izgledati smiješno, ali tržište poput kineskog je siguran izvor ogromnih prihoda, čak i ako govorimo o sladoledu. Uprave svjetski poznatih kompanija kao što su Nestle ili Danone bi bile presretne da u Kini mogu imati privilegirani status poput ruskih dobavljača.

Rusija ima nešto što može zadovoljiti kineskog kupca, osobito u kontekstu trgovinskog rata između Pekinga i Washingtona. Međutim, zadaća je prevladati brojne poteškoće u izgradnji poslovnih procesa s Kinom, pogotovo u sektoru u kojem dvije zemlje ranije nisu imale značajnu trgovinsku razmjenu.

Zamjenik predsjednika Kine, Wang Qishan, najavio je spremnost kineskih vlasti da postupno povećaju obujam kupnje poljoprivrednih proizvoda iz Rusije i razviju suradnju na tom području. Potpredsjednik Kine je to izjavio na sastanku drugog Foruma međuregionalne suradnje Rusije i Kine u Harbinu. Prema njegovim riječima, za to je izuzetno važno da se poveća udio bilateralne trgovine u nacionalnim valutama.

Peking ovim želi ostvariti dva cilja. Prvi je smanjenje uvoza iz Sjedinjenih Država, a drugi davanje zamaha procesu dedolarizacije i jačeg pozicioniranja juana u globalnoj trgovini. Oba procesa podržava i Moskva, čija prehrambena industrija želi popuniti praznine koje na kineskom tržištu nastaju odbijanjem uvoza poljoprivrednih proizvoda i hrane iz Sjedinjenih Država.

Podsjetimo da su se Rusija i Kina 2013. dogovorile da će bilateralnu trgovinu podići na vrijednost od 100 milijardi dolara godišnje. Već 2018. je trgovina između dvije zemlje dosegla 108 milijardi dolara, a trend rasta se nastavlja. Ukupni izvoz ruske robe u Kinu je prošle godine porastao za 44%, na 56 milijardi dolara. Prehrambeni proizvodi i poljoprivredne sirovine čine tek 4,5% ukupnog izvoza u Kinu, ali se taj udio postupno povećava.

Najperspektivniji proizvodi za isporuke na kinesko tržište su mliječni proizvodi, izjavio je Aleksandar Zajnigabdinov, ravnatelj ureda savjetničke grupe Window u Pekingu.

„Velikim je tvrtkama lakše ući na kinesko tržište, jer one imaju adekvatan marketinški pristup. Ako pogledate prehrambene industrije, mislim da je budućnost za tradicionalne ruske mliječne proizvode“, rekao je Tain Zajnigabdinov.

Kao primjer navodi veliko poduzeće Ussuri Dairi, koje je samo sat vremena udaljeno od granice s Kinom. Ruska tvornica lako može dostaviti kefir sa sedmodnevnim rokom trajanja u Kinu i “isporučivati kefir za cijelu sjeveroistočnu kinesku provinciju Heilongjiang”, rekao je stručnjak. To je velika prednost u usporedbi s proizvođačima mliječnih proizvoda iz drugih zemalja.

“Recimo da se svježi kefir s Novog Zelanda s takvim rokom trajanja može isporučiti samo avionom, ali bi onda bio vrlo skup”, dodao je Aleksandar Zajnigabdinov.

Kako ovo ranije nije bio značajan sektor robne razmjene, a ruskom Dalekom istoku bi, uz energente, bio nova perspektivna grana gospodarstva, potrebno je riješiti problem marketinga i nepoznavanja ruskih mliječnih proizvoda u Kini. Ukratko, potrebno je uložiti ogromna sredstva u promociju i prepoznavanje proizvoda. Međutim, velike ruske tvrtke su prilično sposobne.

Rusija trenutno izvozi mliječnih proizvoda za 310 milijuna dolara, što je usporedivo s izvozom mesa. Međutim, 90% ove robe kupuju zemlje Zajednice nezavisnih država, osobito Kazahstan i Ukrajina. Preostalih 10% izvoza “mlijeka” odlazi u Mongoliju, Gruziju, Abhaziju i Kinu, kaže generalni direktor Sojuzmoloka Artem Belov.

„Potencijal rasta izvoza u zemlje Zajednice nezavisnih država je nizak, a udio Rusije na tim tržištima je već prilično visok. Ruska mliječna industrija treba nova tržišta na istoku“, dodao je Belov.

Prema prognozama agencije FAO Ujedinjenih naroda, svjetska trgovina mliječnim proizvodima će do 2027. godine porasti za 10 milijardi dolara. To se događa zbog rasta potrošnje u Kini, zemljama jugoistočne Azije, Bliskog istoka i Afrike.

“Sve su te zemlje bliske Rusiji, bilo s logističkog, povijesnog ili političkog stajališta, a ruski proizvođači mlijeka imaju dobre mogućnosti da iskoriste tako značajno povećanje globalne potražnje”, rekao je Belov.

Međutim, prema njegovim riječima, potrebno se pripremiti za ozbiljnu konkurenciju iz Bjelorusije, koja također aktivno povećava proizvodnju i izvozne kapacitete.

“Osim toga, Rusija treba riješiti veterinarske probleme, povećati obujam proizvodnje robe koja se lako izvozi, prilagoditi logistiku, riješiti pravne i patentne probleme”, kaže Belov.

Izvoz ruskih mliječnih proizvoda u Kinu je s 400 tisuća dolara u 2012. porastao na više od 6 milijardi dolara u 2018. Kao što vidimo, ovo čak ni za jednu Rusiju nisu zanemarive brojke, prije svega zato što jamče prihode selima i zadrugama u udaljenim ruskim provincijama.

Rusija sada Kinu opskrbljuje uglavnom mlijekom u prahu, sladoledom i sirevima. Zanimljivo je da ljubav Kineza za ruskim sladoledom ne jenjava. Mlijeka je prošle godine Kinezima prodano za 230 tisuća dolara, dok je sladoleda u Kinu izvezeno za čak 4,1 milijun dolara, što je deseterostruki rast u odnosu na izvoz 2012. vrijedan 400 tisuća dolara. Rusija je svoje proizvode počela prodavati u Kini tek 2015. godine, odmah nakon odluke o supstituciji uvoza. Izvoz je odmah iznosio gotovo milijun dolara, a 2018. godine je porastao na 1,3 milijuna dolara.

Međutim, potencijal ostalih kategorija mliječnih proizvoda je također visok, siguran je Belov.

„Na primjer, kefir je prošle godine postao popularan proizvod u Indiji, Sjedinjenim Državama i EU  kao alternativa mlijeku za potrošače s probavnim problemima. Osim toga, tehnički sastojci kao što su sirutka, laktoza, sirovine za dječju hranu i tako dalje imaju veliki potencijal za izvoz, a da bi se taj potencijal ostvario, Rusija će morati ulagati u otkrivanje novih kapaciteta, budući da se ovaj segment tek počeo razvijati”, kaže generalni direktor Sojuzmoloka.

Izvršni direktor Rusprodsojuz Zadruge, Dmitrij Vostrikov, vjeruje da samo tvrtke koje imaju proizvodne pogone u Kini toj zemlji mogu isporučivati svježe i nekvarljive mliječne proizvode.

“Iz Rusije je potencijalno moguće isporučivati robu koja ima rok trajanja od jedne godine”, smatra Vostrikov.

Po njegovom mišljenju, ruski snack proizvodi, konditorski proizvodi, med i divlje biljke imaju dobar potencijal za rast izvoza u Kinu.

Tu je i niz drugih ruskih prehrambenih proizvoda koji su već na policama kineskih trgovina.

Kina je sada spremna kupiti neke namirnice iz Rusije čak i u velikim količinama. Problem je u tome što Rusija jednostavno nema te količine. Na primjer, Kina je u svjetlu trgovinskog rata sa Sjedinjenim Državama trebala velike količine soje. Kinezi su najveći potrošači soje u svijetu i njihove potrebe se procjenjuju na 100 milijuna tona godišnje.

Sjedinjene Države su Kini isporučivale čak 16 milijuna tona soje, ali se zbog trgovinskog rata Kina morala preorijentirati na druge dobavljače. Američka soja gotovo je odmah zamijenjena brazilskom. Međutim, Brazil, za razliku od Rusije, koristi GMO soju.

Drugim riječima, Rusija ima priliku iskoristiti prednosti od trgovinskih nesuglasica između najvećih svjetskih gospodarstava i osigurati novi izvor prihoda od izvoza. To će se, naravno, dogoditi ako ruske tvrtke odmah investiraju i povećaju proizvodnju zdrave soje.

Rusija je 2018. isporučila nešto više od 800 tisuća tona soje u Kinu. Međutim, Rusija već planira povećati isporuke soje Kini gotovo pet puta, na 3,7 milijuna tona u bliskoj budućnosti. Ministar ekonomskog razvoja Maksim Oreškin je to nedavno rekao na marginama Međunarodnog ekonomskog foruma u St. Peterburgu. Prema njegovim riječima, Moskva i Peking već rade zajedno na projektima za proizvodnju soje, prvenstveno na Dalekom istoku.

Konkretno, kineski poljoprivredni holding Joyvio Beidahuang, zajedno s ruskim Fondom za razvoj Dalekog istoka, spreman je uložiti gotovo 10 milijardi rubalja u stvaranje poljoprivrednog gospodarstva u Primorskom kraju. Najveći holding u Kini, Cofco, pokazuje interes za kupnju ruske soje.

Zbog toga su početkom lipnja, odmah nakon sastanka predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xi Jinpinga, ukinuta regionalna ograničenja za opskrbi sojom iz Ruske Federacije.

Sada se može izvoziti soja u Kinu iz bilo kojeg mjesta u Rusiji. Konkretno, iz regije Saratov, gdje se već priprema postrojenje za proizvodnju do 1 milijun tona soje i do 10 milijuna tona kukuruza, urod se može izravno slati kineskim kupcima.

Prodor ruskih proizvoda na kinesko tržište često je otežan ne samo regionalnim, već i veterinarskim i fitosanitarnim ograničenjima Kine. Na primjer, isprva je Peking odobrio uvoz iz samo 10 ruskih mljekara, a tek u travnju 2019. godine se popis proširio na 33 tvrtke.

Ranije su stroge zabrane bile na snazi i za žito i za meso, a samo zahvaljujući razgovorima na najvišoj razini je Rusija uspjela probiti carinska i necarinska ograničenja za izvoz hrane u Kinu. Kinezi, naravno, ni sada ne daju potpunu slobodu za uvoz hrane iz inozemstva, ali ruska poljoprivredna politika koja odbija GMO i druge štetne tvari u poljoprivrednom sektoru je očito otopila led Pekinga.

“Kinesko tržište je zanimljivo i ruskim proizvođačima svinja i peradi. 30 peradarskih farmi već mogu isporučivati proizvode u Kinu. Za svinjetinu je potrebno dopuštenje na razini kineske veterinarske službe”, kaže Dmitrij Vostrikov.

Postoje i druga ograničenja. Na primjer, Kina želi kupiti velike količine piletine iz Rusije.

“Primamo narudžbe od kineskih tvrtki, posebice za zamrznutu piletinu, ali žele pileći batak i da bude bez modrica. Žele kupiti prilično velike količine, ali niti jedna od naših tvornica ne proizvodi toliko kokošjih nogu, pa nam se obraćaju kako bismo ih akumulirali iz svih naših tvornica i poslali ih kineskoj tvrtki”, izjavio je za RIA Novosti Aleksej Murzenok, direktor razvoja elektroničke trgovine.

Međutim, problem je u tome što su se do sada samo 23 ruske tvornice akreditirale u Kini i probirljive kineske kupce mogu opskrbljivati mesnim proizvodima.

Drugi problem je transport i složena logistika. Rusija, na primjer, nije u stanju prevesti spomenute pileće batkove u količinama koje su potrebne Kini, također zato što nema tako velik broj posebnih kamiona. Međutim, sami Kinezi mogu pomoći Rusima u rješavanju infrastrukturnih problema.

Uz bliske prijateljske odnose između zemalja, opskrbu Kine obavljaju mnoge ruske tvrtke, a to je tako zbog složenosti izvoznih poslovnih procesa u Kini.

„Razvoj izvoza nekih prehrambenih proizvoda otežavaju složena logistika, nedostatak informacija i razumijevanje algoritama opskrbe“, kaže Vostrikov.

“Algoritam dosta Kini obuhvaća niz koraka. Imamo dug proces certifikacije, prilagodbu ambalaže i formulara za kineske potrošače, vlažnu klimu, postizanje dogovora s distribucijskim kanalima, opskrbu testnih pošiljki, itd. Svi ovi koraci su popraćeni vremenskim, radnim i financijskim troškovima, dok, nažalost, ne jamče uspjeh prodaje. Stoga nije svaki proizvođač spreman snositi taj početni teret“, objašnjava izvršni direktor Rusprodsojuza.

Postoje i kineske zakonske suptilnosti, kao potreba da se brend u Kini registrira unaprijed, po mogućnosti čak i prije sudjelovanja na izložbama s uzorcima proizvoda, dodaje Vostrikov.

Inače će ruske tvrtke jednostavno izgubiti svoje robne marke, kao što se dogodilo s nekoliko mljekara koje su krajem prosinca 2018. dobile dozvolu za izvoz u Kinu. Sada podnose tužbu protiv jedne kineske tvrtke iz grada Mudanjiang, provincije Heilongjiang.

Pokazalo se da je krajem siječnja ove godine spomenuta kineska tvrtka kao svoje registrirala zaštitne znakove ruske tvrtke. Ironija je u tome što kineska tvrtka nije prekršila zakon i pobijedila je rusku mljekaru koja je odgodila registraciju svog brenda i zaštitnog znaka u Kini. Nitko nije mislio da će lukavi kineski poduzetnik to učiniti za manje od mjesec dana. Sada će ruska tvrtka pokušati vratiti vlasništvo nad svojim brendom na sudu.

„Nije svako rusko poduzeće iz prehrambene industrije u stanju izdržati ovaj složeni poslovni proces. Bez potrebnih resursa je nemoguće poznavati kinesko tržište i dobro razvijenu strategiju osvajanja tržišta Kine“, zaključuje Vostrikov.

No, ovdje govorimo o specifičnostima ogromnog kineskog tržišta, koje je općenito naklonjeno uvozu ruskih poljoprivrednih sirovina i prehrambenih proizvoda. Neke ruske tvrtke olako shvaćaju kineske zakone i imaju iskustva poput spomenute ruske mljekare. Drugi se odlučuju na zajednička ulaganja s kineskim partnerima u poljoprivredu u europskom dijelu Rusije, a posebno na Dalekom istoku. Budućnost izvoza u Kinu za ove poljoprivredne tvrtke je zajamčen.

Međutim, ono što je značajno u ovoj priči su veliki napori i fokus na proizvodnju i izvoz hrane. Pozornost svjetske javnost je obično usmjerena na trgovinu viskom tehnologijom, energentima, oružjem, lijekovima i drugim „atraktivnim“ inovacijama. No, vlasti u Pekingu moraju prehraniti veliku i sve izbirljiviju populaciju, čije potrebe ne može zadovoljiti kinesko selo, čak ni s velikim ulaganjima u ruralna područja Kine od kraja 2013. godine. Trgovinski rat Pekinga i Washingtona je prilika koju Moskva i druge zemlje koje su u dobrim odnosima s Kinom neće propustiti.

Iako naizgled nimalo zanimljiva trgovinska razmjena, ona će kineskim partnerima donijeti desetine milijardi dolara neto prihoda, ne nužno u američkoj valuti. Kao što je rekao Aleksandar Rodžers, ukrajinski ekonomist i novinar s prebivalištem u Rusiji, sektor visoke tehnologije je unosan i svakoj zemlji koja ulaže u njega jamči prihode i neovisnost u globalnoj areni, ali vas digitalna košulja neće ugrijati, niti će vas digitalni kruh nahraniti.

Ukratko, poljoprivredni sektor i prehrambena industrija moraju osigurati sigurnost hrane, a ako je sektor toliko razvijen da je proizvode moguće izvoziti, kinesko tržište je siguran izvor prihoda i za njega se vrijedi boriti.