Rusija ne može priuštiti da izgubi u Ukrajini, ali ni SAD – postoji li nenuklearni izlaz iz ćorsokaka?

Prijetnja da sukob u Ukrajini izmakne kontroli nije samo uvijek prisutna briga, već i realnost.

Autori nedavnog rada korporacije RAND , ‘Putevi ruske eskalacije protiv NATO-a iz ukrajinskog rata’, upozoravaju kreatore američke politike da budu oprezni u svojim izjavama i potezima. To se posebno odnosi na donošenje odluka o vojnim položajima, obrascima raspoređivanja, sposobnostima naoružanja i slično, kako koraci koje oni poduzimaju ne bi isprovocirali rusko vodstvo na preventivne ili uzvratne udare, uključujući korištenje nestrateškog nuklearnog oružja ili poduzimanje kampanja na teritoriju NATO-a.

Ovo je potpuno u skladu sa opštim pristupom Amerike da učini maksimum da oslabi Rusiju na bojnom polju u Ukrajini, a da pritom ne bude direktno uvučena u rat protiv Moskve.

Gledano odavde, Washington jasno eskalira svoje učešće u sukobu konstantno testirajući granice ruske tolerancije ovih poteza. Počelo je isporukom Kijevu protivtenkovskih sistema Javelin; zatim je pojačan da uključi haubice M777 i HIMARS MLRS sisteme; sada se kreće u pravcu obezbeđivanja Ukrajine vojnim avionima američke proizvodnje i obučavanja njenih pilota da upravljaju njima. Pored novih paketa zapadnih sankcija, Rusija se takođe suočava sa pritiskom na svoje geopolitički ranjive ispostave, bilo da se radi o tranzitu robe u njenu eksklavu Kalinjingrad i iz nje ili statusu njenih snaga u Pridnjestrovlju, maloj teritoriji koja se nalazi između Ukrajine i Moldavije. Neki ovo posljednje nazivaju pokušajima mlađih američkih saveznika u istočnoj Evropi da otvore drugi front protiv Rusije.

Do sada su se postupci i nedjelovanje Rusije ponekad činili iznenađujućim, čak i zbunjujućim za američke posmatrače. Moskva se suzdržala od napada na transportne veze sa Poljskom, sajber napada na ukrajinsku – da ne spominjemo američku – kritičnu infrastrukturu, ili čak uništavanja mostova preko rijeke Dnjepar. Što se tiče najzabrinjavajućeg koraka od svih – Rusija koja koristi taktičko nuklearno oružje – ovaj scenario je irelevantan u situaciji kada se na ukrajinskoj teritoriji odvijaju neprijateljstva s ruskim snagama koje polako ali postojano napreduju, i “prijetnja postojanju Ruske Federacije” – doktrinarni uslov za takvo raspoređivanje – ne dolazi u obzir.

Neuspjeh Moskve da odmah odgovori na istaknute ukrajinske akcije, kao što je stalno granatiranje centra Donjecka; raketni napadi na ruska sela i gradove blizu njihove zajedničke granice; ili čak gubitak Moskve, vodećeg broda njene Crnomorske flote, koju je pogodila i potopila Ukrajina uz materijalnu pomoć Sjedinjenih Država, vjerovatno pokazuje nespremnost Kremlja da ga neprijatelj isprovocira. Predsjednik Vladimir Putin vjerovatno više voli da njegova osveta bude servirana hladna, i to u vrijeme koje on odabere. Sa sigurnošću bi se moglo reći da ništa iz ovog sukoba neće biti zaboravljeno ni sa jedne strane, ali Rusi su barem odbili da se odvrate od svog trenutnog centralnog zadatka – poraza neprijateljskih snaga u Donbasu i preuzimanja kontrole nad istokom i jugom Ukrajine.

Do sada pomoć Kijevu koju predvode SAD, bilo vojna, finansijska ili diplomatska, nije imala odlučujući uticaj na bojno polje. To je svakako podržalo vladu Zelenskog i nadoknadilo gubitke ukrajinskih snaga u vojnoj opremi, čime je doprinijelo usporavanju ruskog napredovanja, ali nije preokrenulo tok rata. Može se zaključiti da Kremlj za sada ne vidi potrebu da čini stvari koje bi narušile otpor Bajdenove administracije prema domaćim američkim zahtjevima za bržom eskalacijom američkog angažmana u sukobu. Nedavni komentar Jakea Sullivana za Aspen Strategy Group, koji pokazuje nevoljnost Bijele kuće da Kijevu obezbijedi ATACMS sisteme, sugeriše da ovaj pristup ima određenu vrijednost.

Gledajući unaprijed, treba očekivati ​​još eskalacije SAD-a u bilo kojem scenariju evolucije borbi u Ukrajini – bilo da Rusija nastavi da osvaja (i integriše razne nove teritorije u Rusku Federaciju), ili Ukrajina krene u kontraofanzivu (što je do sada nije uspeo da uradi). Ruski zvaničnici izražavaju zabrinutost da bi ukrajinska provokacija predstavljena kao upotreba hemijskog oružja od strane Moskve – što nema nikakvog vojnog ili bilo kakvog drugog smisla, ali bi se u Sjedinjenim Državama sigurno smatralo glavnim neviđenim činom Rusa – mogla dovesti do toga da se Washington naglo popne uz eskalaciju merdevine.

Međutim, stvari mogu postati još ozbiljnije ako SAD ili njeni saveznici iz NATO-a uđu u Ukrajinu, ili na drugi način budu direktno uključeni u sukob; ako materijalna pomoć koju pružaju Kijevu počne praviti veliku razliku na bojnom polju; ili ako se to oružje koristi za gađanje značajnih ciljeva na teritoriji Rusije, kao što je Krimski most. Paralelno postoji zabrinutost Amerikanaca zbog napada Rusije na punktove za pretovar na teritoriji NATO-a, pokretanja značajnih kontranapada protiv Sjedinjenih Država ili njihovih saveznika i upotrebe oružja za masovno uništenje. O posljednjoj tački je već bilo riječi, a što se tiče prethodne dvije, one bi mogle biti odgovor na nepovoljan razvoj događaja na teatru operacija.

Ni Rusija ni SAD ne mogu sebi priuštiti da izgube u sukobu koji sada bjesni u Ukrajini. Međutim, razlika između situacija sa kojima se suočavaju Vašington i Moskva je ogromna. Za američko rukovodstvo, neuspjeh u Ukrajini bi bio strateški nazadak, politički skup i kod kuće i na međunarodnom planu; za rusko rukovodstvo, ishod njegove specijalne vojne operacije je egzistencijalna stvar. U asimetričnom sukobu kao što je ovaj, ovo predstavlja prednost eskalacije, ako ne i dominaciju. Ono što je od vitalnog značaja za dvije zemlje i ostatak svijeta je da ova borba ne pređe nuklearni prag.

Autor: Dimitrij Trenin